
Numan ef. Ćosić
15.09.2006.G.
Prkanjska džamija-Konjic
Medinska povelja - prvi pisani ustav
Koliko je Poslanik vodio računa o sistemu,pravdi
i odnosima među ljudima možemo vidjeti u činjenici da je ubrzo nakon
postupka bratimljenja,usvojena Povelja, kitab (knjiga, pismo)
es-sahifa (spis, list) i el-wesika (dokument,
povelja).
Čime je Allahov Poslanik (a.s.) želio ustrojiti
sistem društvenog življenja, koji će biti okosnicom jedinstva stanovnika
Medine. Postoji mišljenje da je ovaj, po mnogima, prvi ustav "grada
države" Medine, sastavljen između muhadžira i ensarija, a da su nakon
toga prošireni članovi ovog ustava i na jevrejska i neka druga plemena
nastanjena u Medini, po kojima im je zaštićen imetak, čast i vjera,
a određeni prava i dužnosti.
Tekst Povelje sadrži principe jedne čvrste politike
i pravednih društvenih odnosa, s dosta demokratičnosti i sloboda. U posljednje vrijeme Povelja je poznata i pod
nazivom "Medinski ustav", jer se smatra zakonskom osnovom političkog i
društvenog života ummeta i njegovih unutrašnjih i vanjskih
odnosa. Radi boljeg pristupa tekstu Povelje, u savremenim historijskim
djelima uobičajena je njena podjela na članove, pa i grupe članova.
Podjela Povelje na grupe članova moguća je zbog
toga što njen sadržaj nije nastao odjednom niti su ti članovi
istovremeno napisani. Prva grupacija članova nastala je u samom početku
medinske epohe i ostala je otvorenom da bi se dodavali dalji članovi po
potrebi, kako bude vrijeme iziskivalo.
Općenito uzveši, Povelja sadrži 70 članova
podijeljenih na četiri grupe, računajući tekstualno ili značenjem
ponovljene članove. Upravo ovo ponavljanje članova ukazuje da je Povelja
pisana u etapama i da se tekst svakog dijela očuvao zasebno bez pokušaja
ujednačenja članova. Znači da je Povelja ostala otvorenom da se na nju
dodaju članovi, već prema saglasnosti zainteresiranih strana o njoj.
Važnost izučavanja Povelje za nas je i u tome što
ona ne ostavlja nimalo sumnje u to da je prvo islamsko društvo, u
vrijeme Allahova Poslanika, bilo bazirano na osnovama ustava i zakona.
Sam Muhammed (a.s.) ozbiljno je radio na tome da njegova zajednica živi
na jasnim osnovama zakona, gdje će se eksplicitno znati prava i obaveze
svakog njenog člana.
Sigurnim uzrocima slabljenja islamskih zajednica i
društava u periodu poslije Poslanika i prve četvorice halifa može se
smatrati, pored ostalog, i to što su mnogi koji su bili zaduženi da vode
brigu o njima zanemarili zakonsku i ustavnu stranu u izgradnji svojih
državnih sistema.
Bez čvrstih zakona i propisa koji jasno
određuju prava i dužnosti onih koji vladaju i onih nad kojim se vlada,
nema opstanka ni jednom civilizovanom društvu i zajednici.
Pored svega izloženog, nameće se pitanje kako i
zašto je nastala ova povelja? Bez sumnje, Allahov Poslanik(a.s.)
Poveljom je htio da zajednica muslimana, kao i svaki budući rad
ummeta na društvenom uređenju, bude baziran na zakonskim osnovama
(Kur'anski tekst obavezuje muslimane da oponašaju i slijede postupak
Allahova Poslanika: "O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se
Poslaniku i predstavnicima vašim..." Kur'an, ENNISA’, 59.
"Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga
koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često
Allaha spominje." Saveznici, 21.).
Dogovor Poslanika s muslimanima Jesriba (Medine) na
Akabi i poslije Hidžre u oazi Kuba, kod Medine, bio je uopšen i usmen.
Želio je da poslije ustaljenja u Medini sve to stavi "na papir", a
razlog je: da svako ima napisano pred sobom svoja prava i dužnosti, kroz
ustav i zakon.
Članovi Povelje sadrže prava i dužnosti mnogih
ljudi i plemenskih zajednica od kojih se sastojalo društvo tadašnje
Medine i okolice, što nas navodi na zaključak da je njen tekst nastao
kao rezultat rasprave i dogovora između Muhammeda (a.s.), njegovih
saradnika, ashaba, izabranih predstavnika Medine i drugih
zainteresiranih strana u njoj.
Znači da Povelja nije jednostran akt, odnosno volja
jedne strane, nego je nastala na najzdravijim osnovama demokratske
uprave i diskusije zainteresiranih struktura grada i okoline. Kao
dokumenat, ovaj Ustav nije nametnut ili poklonjen od vladara onim nad
kojim se vlada.
Temeljni principi Medinske države. Principi
i struktura rane islamske političke zajednice su sadržani u Medinskoj
povelji koja je činila ustavnu osnovu političke zajednice koju je
utemeljio Poslanik. Medinska povelja je ustanovila nekoliko važnih
političkih principa koji su, kada se uzmu skupa, činili ustav prve
islamske države i koji su definisali politička prava i obaveze članova
novoosnovane političke zajednice, muslimana i nemuslimana podjednako, i
koji su određivali političku strukturu društva u nastajanju. Najvažniji
principi Povelje su:
Prvo, Povelja je proglasila da je Ummet
politička zajednica, otvorena za sve pojedince koji su odani njenim
principima i vrijednostima, i koji su spremni ponijeti njene obaveze i
odgovornosti. To nije zatvorena zajednica čije je članstvo, sa svim
pravima i garancijama koje sa sobom nosi, ograničeno na odabranu
skupinu. Pravo na članstvo u Ummetu je podrazumijevalo: a) prihvatanje
principa islamskog sistema što se ogledalo u odanosti i podržavanju
moralnog i pravnog poretka, b) deklarisanju privrženosti sistemu kroz
praktični doprinos i borbu za ostvarivanje zajedničkih ciljeva.Dakle,
privrženost i briga za javno dobro su principi koji određuju članstvo u
Ummetu i tako ga i definiše prvi član dokumenta: "Ovo je povelja koju
daje Muhammed-Poslanik (koja će uređivati odnose) između vjernika i
muslimana Kurejša i Jesriba (Medine) i onih koji ih budu slijedili, koji
im se pridruže i koji se s njima buduborili".
Drugo, Povelja skicira opći okvir koji
definiše pojedinačne norme i obim političke akcije unutar novoga
društva, zadržavajući istovremeno društvene i političke strukture tada
dominantne u plemenskoj Arabiji. Medinska povelja je zadržala plemensku
strukturu negirajući istodobno plemenski duh i stavljajući
plemensku lojalnost moralno utemeljenom pravnom poretku.
Stoga je islam prihvatio politički sistem utemeljen
na konceptu Ummeta kao alternativu za razjedinjujući plemenski sistem i
zadržao plemensku podjelu nakon štoju je očistio od agresivnih
elemenata.
Treće, islamski politički sistem je
prihvatio princip vjerske tolerancije utemeljene na slobodi vjere za sve
članove društva. On je priznao pravo jevrejima da žive po principima i
pravilima u koje su vjerovali: "Jevreji Benu ‘Avfa su jedna zajednica
sa vjernicima. Jevreji imaju svoju vjeru a muslimani svoju." Povelja
naglašava fundamentalni značaj saradnje između muslimana i nemuslimana u
uspostavi pravde i odbrani Medine od spoljne agresije. "Jevreji moraju
snositi svoje troškove a muslimani svoje. Svaka skupina mora pomoći
drugoj protiv bilo koga ko napadne potpisnike ove Povelje. Oni se moraju
savjetovati i dogovarati." Povelja je zabranila muslimanima da čine
nepravdu jevrejima ili da se svete nad sljedbenicima jevrejske vjere za
svoju muslimansku braću ne vodeći računa o principima istine i dobra. "Jevrej
koji nas slijedi ima pravo na pomoć i jednakost. Njemu se neće činiti
zlo niti će se pomagati njegovim neprijateljima."
Četvrto, Povelja predviđa da društvene i
političke aktivnosti u novom sistemu moraju udovoljavati skupu
univerzalnih vrijednosti i standarda koji sve ljude tretiraju
podjednako. Suverenitet u društvu neće pripadati vladarima, ili nekoj
posebnoj grupi već zakonu utemeljenom na pravdi i dobru, koji
garantira dignitet svih članova društva. Povelja opetovano i često
naglašava temeljnu važnost pravde, dobrote i pravičnosti, a na različite
načine osuđuje nepravdu i tiraniju:"Bogobojazni vjernici će se boriti
protiv pobunjenika i onih koji žele širiti nepravdu, grijehe,
neprijateljstvo ili korupciju među vjernicima. Ruka svake osobe će biti
protiv njega čak i ako bude sin nekoga od njih", stoji u Povelji.
Peto, Povelja je uvela nekoliko političkih
prava koja će uživati i pojedinci u medinskoj državi, kako muslimani
tako i nemuslimani, kao što su: a) obaveza da se pomogne ugnjetene; b)
izvan zakona je stavljena krivica po srodstvu koju su često praktikovala
predislamska arapska plemena: "Osoba neće odgovarati za nedjela svoga
saveznika"; c) sloboda vjerovanja: "Jevreji imaju svoju vjeru, a
muslimani svoju"; i d)sloboda kretanja iz i u Medinu: "Ko god želi
napustiti Medinu siguran je, i ko god želi ostati u Medini siguran je
osim onoga ko se ogriješio o nekoga ili je počinio grijeh".
Poštujući uputu objave, Ummet je tokom značajnog
dijela svoje duge historije poštivao princip vjerske i kulturne
raznolikosti. Muslimanske vlasti od vremena hulefa-i rašiduna su štitile
slobodu vjere i omogućile nemuslimanskim manjinama ne samo da
prakticiraju svoje vjerske rituale i ispovijedaju svoju vjeru, već i da
provode svoje vjerske zakone prema autonomnom administrativnom sistemu.
Numan ef. Ćosić
o1.09.2006.G.
Prkanjska džamija-Konjic
Kako
naći smisao u životu
Koje je značenje života?Kako možemo naći svrhu i smisao u životu?Je li
život puna čaša koju možeš popiti kad poželiš?Vrijedi li trošiti snagu s
ciljem da se postigne nešto vrijednije?Koje ciljeve treba imati pred
sobom i nastojati da ih ostvarimo?Koliko je
važno
birati ciljeve?
Život i
iskustvo mnogih ljudi uče nas da mnogi ciljevi otkriju prazninu tek
nakon godina potrošenih u potrazi za njima.
Život
je jedan,on se nikome ne ponavlja,odnosno,život je samo jedna šansa koja
se nikome ne ukazuje dva puta;zbog toga je od životne važnosti naći
smisao u životu,otkriti svrhu života kako ne bi promašili život i uzalud
ga potrošili.
U ovom
našem dobu i našim društvenim prilikama ljudi tragaju za mnogim
svrhama,misleći da će u njima naći značenje.Neka od ovih traganja
uključuju:poslovni uspjeh,dobre društvene odnose sa
drugima,bogatstvo,činjenje dobra drugima,zabavu,uspješan
brak,uživanje,umjetnost,sport it.d.
Mnogi
ljudi koji su postigli ovo sve navedeno u svom životu,svjedočili su da
je stalno bila prisutna jedna praznina unutra-praznina koja se nikako
nije mogla ispuniti.
Jasno je, dakle, bez pronađenog smisla u životu ne možemo izbjeći ovu
prazninu.
Nema
čovjeka koji se ,barem nekad, ne upita:-Koji je smisao života?
Tražeći
ga u milionima solucija mnogi ga nikada nisu našli. Razlog tome je što
ga traže na krivim mjestima i kod pogrešnih ljudi.
Mnogi
ljudi ne nalaze smisao zbog navike podlijeganja društvenim pravilima.
Društvo je moćna,nevidljiva sila koja želi opstati.Mnogi se u njoj
utapaju jer im je lakše teći po već postavljenim životnim pravilima nego
da sami za sebe učine nešto.
Tako
stvari idu u krug:podlijeganjem društvenim normama u dreuštvu čovjek
podržava opstanak tih normi.
Čovjek
želi naći smisao,ali pošto ga ne nalazi podliježe društvu kojeg podržava
i na kraju priče opet se pita:-Gdje je tu smisao?Život u mnogim
društvima iziskuje kretanje kroz društvene šablone življenja.On živi u
transu tih šablona koji su mu omeli njegovo pravo na izbor u
životu.Pojedinac,uglavnom,nije ni svjestan da troši proizvode koje mu
daje društvo i da radi ono što mu društvo nameće.
O tome
nam govori i Ku'an kad govori o poslanicima koji su htjeli da izmjene
način razmišljanja i života ljudi. Kad bi ih pozvali da vjeruju u Boga i
budući život oni bi govorili: „Mi smo našli naše očeve kako ovako
rade“-pa i mi tako radimo i slijedimo ih.
Onaj ko
je našao smisao on izbjegava sve besmislene aktivnosti. Ona radi na tome
da ostvari svoj cilj-da stigne smisao.
Na
pitanje: zašto mnogi ljudi sve smatraju besmislenim ( a pogotovo mladi),
austrijski profesor neurologije i psihijatrije Viktor Frankl veli:
„Problematika blagostanja visokog društvenog i socijalnog blagostanje
donosi sa sobom egzistencijalno osiromašenje. Ljudi imaju uvijek više
ONOGA OD ČEGA BI mogli živjeti, ali ništa više ONOGA ZA ŠTO BI vrijedilo
živjeti.“
To je
po njemu potrebno da akcenat interesovanja s rastućeg materijalnog
blagostanja bude prebačen na svrhu života.
Jedna
mudrost kaže: „Opasno je ako čovjek ne zna za što živo.“
Čovjek
mora izgraditi volju za životom utemeljenju na pravilnim i ispravnim
ciljevima. Važnost ciljeva u životu pojedinca je vrlo bitna, ali je još
bitnije izabrati pravi cilj, odnosno ciljeve. Ako promašimo ciljeve
promašili smo i život-odnosno smisao života.
Ljudi
pred sebe uglavnom postavljaju egzistencijalne, poslovne i emocionalne
ciljeve-ili prostije rečeno: samo materijalne ciljeve koji se vežu za
tijelo; O duši se vrlo malo razmišlja. Manji broj ljudi u ciljeve u svom
životu uvrsti zadobivanje Allahovog zadovoljstva i milosti, a ono što je
kod Allaha bolje je i dugotrajnije. Ku'an veli:
„A
dobra djela koja ostaju bolja su kod Gospodara tvoga nagradom i bolja su
nadom.“
El Kehf
46
Danas
mnogi ljudi i mnoga učenja nude ciljeve za život,objašnjavaju svrhu
života i uče nas šta je smisao u životu.Velika većina ne može da dođe do
spoznaje o pravoj istini i ulozi čovjeka na ovom svijetu.
Život je pokazao da nakon ostvarenog bogatstva ljudi nisu sretni-nisu
riješili pitanje završetka života a isto tako nisu postigli sreću i mir
u svojoj duši.Oni osjećaju prazninu.
Slično
osjećaju i oni koji traže smisao u ljubavi,zabavi,uživanju....
Neko je
rekao:
-Ako
želiš biti sretan jedan sat naspavaj se.
-Ako
želiš biti sretan jedan dan otiđite na pecanje.
-Ako
želiš biti sretan jedan mjesec oženi se ili udaj se.
-Ako
želiš biti sretan jednu godinu naslijedi bogatstvo.
-Ako
želiš biti sretan cijeloga života-pomaži drugima.
A
pomaganje drugima ulazi u kategoriju el bakijatu salihatu-trajno dobra
djela,ono što ćemo naći na drugom svijetu.
Pogledajmo šta neki velikani kažu o životu:
Anthony
robins:“Promijenite svoje vrijednosti i promijenićete svoj život.“
Baruh
Spinoza:“Mene ne uznemirava smrt,nego umiranje.“
Blaise
Pascal:“Onaj ko smisao svoga života traži u duhovnom usavršavanju,ne
može da bude nezadovoljan,jer je ono što on želi uvjek u njega.“
Ciceron:“Život koji nam je dala priroda kratak je,ali sjećanje na
valjano upotrijebljen život vječno je.“
Goethe:“Beskoristan život je isto što i rana smrt.“
Robert
Birne:“Smisao života je život sa smislom.“
Seneka:“Cijeli
život nije ništa drugo do li put u smrt.“
Šta je smisao života zna najbolje Onaj koji je život i darovao. Vjernici
vjeruju da je Stvoritelj Allah stvorio čovjeka, da mu je dao život kao i
ostale mnogobrojne blagodati.
Oni
također vjeruju da čovjek nije bez odgovornosti i vjeruju da će
zasigurno biti pitani
za to
kako su potrošili svoj život. Smisao našem životu naći ćemo u tome da se
pripremomo za susret sa Onim ko nam je podario život tako što ćemo Mu
biti pokorni i
što
ćemo izvršavati Njegove naredebe kroz sve naše aktivnosti i postupke.
„Nisam
stvorio džine i ljude ni zbog čega osim da Me obožavaju.“ Kur'an
Numan ef. Ćosić
16.05.2006.G.
Prkanjska džamija-Konjic
ŽIVJETI PO ISLAMU
Iman je određenje i ispunjenje čovjeka iznutra,
on se veže za srce, dušu i um, a dinu-islam je određenje i ispunjenje
čovjeka izvana. Riječ islam označava i sadržava svjesnu, namjernu i slobodnu
predanost i pokornost Allahu dž.š.
Može se reći da dini-islam obuhvata sveukupno ponašanje
i držanje ljudi koje je upravljeno i dirigovano imanom-vjerom u Allaha dž.š.
Ukupna aktivnost, rad i postupci vjernika rezultat su njegovog ubjeđenja i
vjere u Boga. Zbog toga se i kaže da vjernik čini ibadet i kad je na radnom
mjestu i kad se brine o sebi, o svojoj porodici, o užoj i široj
zajednici..jer on to radi u ime svoga Gospodara-Allaha dž.š.
Allah dž.š. kaže: „...koji god čovjek predano okrene
lice svoje Allahu. A bude dobra djela činio, njemu pripada nagrada njegova
kod Gospodara njegova! Takvima nema straha niti će se žalostiti.“ Bekara 112
U ovom značenju Božiji Poslanik kaže: „Biće
sretan onaj ko se uputi na put Islama i spasa, te kojem život bude umjeren i
on bude zadovoljan takvim životom. Islam je lahka i jednostavna vjera.
Nikome ko je pokušao biti neodmjeren u praktičnim pitanjima vjere, nije
uspjelo da ostane trajno dosljedan, jer ga je to( kao protuprirodno )
savladalo. ( Ko sebi zadaje više nego se traži od njega) Zato budite
umjereni u nafili-ibadetu i istrajni radujte se nagradi Allahovoj i tražite
pomoć od Njega jutrom i večerom. Ko u Islamu doživi starost, to će mu na
Ahiretu biti svjetlo. Onome koga Allah dž.š. uputi Islamu i pouči ga
razumjevanju Kuršana, a on se požali na neimaštinu Allah će mu odrediti
siromaštvo do Sudnjeg dana. U Islamu nema klera i monaštva.“
U drugom hadisu on kaže: „ Islam je lijepa narav. Islam
je javno ispoljavanje, dok je iman stvar srca. Islam je uzvišen i
nenadmašiv, tako da ga niko i ništa ne može nadmašiti i nadvisiti. Islam je
čista vjera, pa budite i vi čisti! U džennet može ući samo onaj ko je čist.
Znak dobrog i čvrstog Islama jednog čovjeka je to da se ne mješa u ono što
ga se ne tiče.“
Osnovni princip koji donosi Islam jeste tevhid.
Tevhid je riječ kojom ulazimo u Islam a onda po njoj živimo, radimo,
ponašamo se, postupamo i postojimo. Vjerovanjem, očitovanjem, izgovaranjem i
konceptom života prema kelime-šehadetu-tevhidu mi slijedimo pravi put: „
Allah svjedoči da osim Njega drugi Bog ne postoji i meleci i ljudi učeni
isto svjedoče i da pravedno postupa! Nema Boga sem Njega, silnog i mudroga.“
Alu Imran 18
Princip tevhida-monoteizma je osnovni princip života ,
stvaranja, svijeta, jedinstva, bitisanja i opstanka. Unutar tevhida preko
jedne te iste volje, riječi, odredbe i zakona stvara se i održava jedan te
isti RED, POREDAK, RAVNOTEŽA I HARMONIJA u kosmosu i na Zemlji. Da nije tako
život, red, ravnoteža bili bi poremećeni.
„Da na nebesima i na Zemlji ima još bogova osim Allaha,
poremetila bi se nebesa i Zemlja!“ El Enbija 22
I kad mi izgovaramo riječi tevhida: LA ILAHE ILLELLAH MUHAMMEDUR
RESULULLAH- mi svjedočimo taj princip i tu stvarnost.
Muhammed a.s. pokazao nam je da vjera nije samo
stvar ličnog uvjerenja, već kompletan put života. Poslanik je u Medini donio medinski ustav u kome je garantovao zaštitu vjerskim manjinama, kao najveći
pravni akt jedne zajednice. Njime se regulišu odnosi među muslimanima,
odnosi sa nekim plemenima, osnovna ljudska prav, obaveze i dužnosti,
ekonomska i svojinska pitanja. Prema tome Islam se ne može predstaviti kao
teologija jer ne govori se samo o vjerovanju, Islam je i način života koji
treba primjeniti u životu i ne može se svesti samo na teoriju, Islam je
jedna živa i dinamična realnost.
Islam štiti hurmet života. Prvi put u istoriju
ljudskog zaštićena su prava žena,djece,siročadi,strancima i
robovima.Poslanik je osudio rasizam i nacionalizam riječima:“Nema prednosti
Arap nad nearapom,niti bijelac nad crncem,osim po dobročinstvu.“
Božiji poslanik je ohrabrivao i podsticao svoje
sljedbenike da traže korisno znanje
gdje god bi ono moglo biti.Kad se pravilno koriste
znanje i nauka donose samo korist i nikad nisu u koliziji sa
učenjemislama.Muslimani su nekoliko stoljeća vodili svijet u mnogim
znanostima;oni su,zapravo,udarili temelje mnogim naučnim disciplinama.Svoju
kasniju dekadencu muslimani ne mogu ničim pravdati.
Božijom odredbom poslanik a.s. uvodi princip dobroćinstva-ihsana:to znači-da lijepo postupamo u svim svojim postupcima i radnjama,a
najbolji musliman je,kako kaže poslanik onaj koji najviše koristi ljudima.Na
drugoj strani pokuđena su sva svojstva i osobine kojima se nanosi šteta
ljudima,poslanik veli:“U dženet neće ući varalica,onaj ko se oholi,izdajica
i onaj ko je ružno postupao sa svojim podređenim.“ Tirmizi
„Nije od nas onaj ko ne poštuje naše starije i ko nije
milostiv prema našim mladima.“ Tirmizi
Pogledajte širinu islamskog učenja i pogledajte
koja važnost se prIdaje dobroćinstvu iz hadisa u kojem poslanik kaže:“Niko
od vas neće dostići pravo vjerovanje sve dok ne bude želio i volio svome
bratu (muslimsnu) ono što želi i voli samome sebi.“Buharija i Muslim
Da bi zaštitio ljudsku ličnost i dostojanstvo
Božiji poslanik afirmiše i pridaje veliki značaj izgradnji porodice,njenom
čuvanju i jačanju.On stalno podstiče na čuvanje i održavanje rodbinskih
veza,kao i njihovo materijalno pomaganje.
Lijepom moralu i ahlaku poslanik je pridavao
posebnu važnost.On je govorio da će lijepo ponašanje imati najveću težinu na
mizanu na Sudnjem danu.
Poslanik je uspostavio pravila koja štite
životinje,kojima se čuva vegetacija i životna sredina.Možemo slobodno reći
da je poslanik preteča u razvoju ekološke svijesti.On je rekao:“Kad bi znao
da će sutra nastupiti kraj svijeta a u ruci imaš sadsnicu-posadi je.“
Uspostavio je prava radnika rekavši da im se
plati prije nego im se znoj osuši.Zabranio je varanje u poslovanju i
lihvarstvo,a hrabrio je slobodnu trgovinu i investiranje.Radio je za mir ali
je poduzimao sve radnje da se odbrani u slučaju potrebe.
U cilju zaštite zdravlja i tijela islam je
zabranio alkohol i sve ono što šteti organizmu:“Ne bacajte sami sebe u
propast.“ Kur'an
Pad muslimana u zadnjim stoljećima nije
posljedica nedostatka islamskog učenja,nego upravo njihov propust da žive po
tom učenju.
Sve što je u islamu nekada bilo progres i
napredak,pretvorilo se kod muslimana današnjice u nehat i stagnaciju;što god
je bilo velikodušnost i spremnost za nesebičnost,izopačilo se kod današnjih muslimana u uskogrudnost i
sklonost ka lagodnom životu.Glavni razlog za društveno i kulturno nazadovanje
muslimana leži u činjenici da su oni postupno prestali slijediti duh
islamskih učenja.Onda kada je muslimanima njihova vjera postala navika i
običaj a prestala da bude životni program koji treba svjesno
sprovoditi,dinamični podsticaj koji leži u osnovi njihove civilizacije
iščezavao je i postepeno ustupao mjesto indolenciji,strilnosti i kulturnom
padu.
Mi protuslovimo svojoj vjeri dok je ona našim dalekim
precima bila živi podsticaj:mi je se stidimo,dok su se oni njome ponosili. Muslimani moraju prihvatiti i proučiti stanje u
kojem se nalaze i otkriti uzroke koji su doveli do takvog stanja.Moraju se
vratiti uzrocima progresa i napretka koji izviru iz njihove vjere i prakse
Božijeg poslanika Muhammeda a.s.
Trebaju odgojiti ulemu koja neće voditi glavne rasprave
o tome gdje treba držati ruke na namazu:na prsima ili na stomaku;ulemu,čiji
vrhunac znanja neće biti saznanje da treba potkresati svoje pantalone.
Numan ef. Ćosić
02.05.2006.G.
Prkanjska džamija-Konjic
MUZIKA-POTREBA ILI
ŠTETNOST
Ovo je vrijeme
poplave najrazličitijih oblika muzike i pjeveča.Muzika je postala
nasušna potreba i sluša se na svakom mjestu,u svako doba;sluša je
svako,a mladi pogotovo.Ne može se zamisliti organizovanje bilo kakve
manifestacije bez pjevača i bez muzike.Sve TV kuće veći dio svoga
programa ispunjavaju upravo muzikom ili emisijama o pjesmama i
muzici.Mladima danas nisu uzori (idoli je pogrešno)
profesori,učitelji,alimi,inžinjeri,razni stručnjaci...za uzore se
uglavnom uzimaju pjevači i pjevačice.
Sama muzika se
veže za čulo sluha;Kur'an uglavnom uvjek,kad se obraća čovjeku, prvo
navodi sluh i slušanje pa onda druga čula:(inne ssema' vel besare vel
fuade kullu ulaike kane anhu mesuula)=“I za sluh i vid i razum čovjek će
biti pitan.“
I sam Kur'an se sluša i
uči se s melodijom,jer se po hadisu traži da se učenje Kur'ana uljepša
melodičnim glasom.Učenje ezana je melodija,cvrkut ptica je
melodija,žubor vode je melodija...
Kako je Allah
tvorac svega tako je On kreator i ritma i tona svakog zvuka u svemiru.
Neki kažu da je muzika
poput vode i zraka:stvoreni su čisti i lijepi,ali mogu biti isprljani i
zagađeni od strane čovjeka.Onako kako čovjek prlja svoju životnu sredinu
on isto tako prlja i finu melodiju unoseći u nju razne nečisti.
Kur'an eksplicite
ne zabranjuje muziku pa oni koji je smatraju dozvoljenom imaju dodatni
argument da kažu da je ona dozvoljena.Oni kažu da naše disanje je
muzika,naš plač je muzika,lupanje našeg srca je muzika,zvuk proticanja
naše krvi kroz naše vene je muzika...
Ptice,životinje,drveće,okeani,vjetar i oblaci su stvoreni sa svojom
vlastitom muzikom.Oni kažu:-Sa muzikom u svakoj stvari oko nas,naivno je
misliti da je Bog,koji je stvorio tu muziku,da je istu zabranio.
Koji je ispravan
stav o muzici? I da li je ona dozvoljena u formi u kojoj je mi
poznajemo?
Sufije odobraju duhovni
sema' (duhovnu melodiju) a tiče se škripe pera,zvuka njihovog
utiskivanja u Ploču bitka-Levhi mahfuz. Tad pera govore a uši umova
slušaju. Tu melodiju može čuti samo čovjek kamil (potpuni Allahov rob).
Običnoj muzici Ibn
Arebi ne pripisuje nikakvo znanje ni mudrost. To je muzika koju
proizvode muzički instrumenti ili ljudski glasovi i slušanjem njihovih
melodija čovjek osjeća u svom nefsu zadovoljstvo ili tugu, no nikakvo
znanje u njoj nije moguće pronaći.
Čovjek nije u stanju,
veli Ibn Arebi, oduprijeti se jakom osjećaju koji se u njemu razvija
slušajući „dobru muziku“. Snaga takve melodije jaka je zbog ogromne
siline osnova na kojeg se naslanja, što će reći da predstavlja relativni
obzir onog apsolutnog semaš(melodije) koji smo prethodno spomenuli.
Iz mnogo predaja se
jasno vidi da je Poslanik dozvolio upotrebu defa kao muzičkog
instrumenta prilikom svadbe i sunnećenja djeteta.
Međutim, da bi potpuno
razumjeli pitanje slušanja muzike i upotrebe muzičkih instrumenata
moramo iznijeti i argumente onih koji tvrde da je muzika i upotreba
instrumenata(muzičkih) zabranjena.
Kao prvo navodi se
razlog preventiva-sedduzzeraii. Muzika vodi nemoralu i budi prohtjeve u
srcima ljudi. Ona vodi u grijeh; tamo gdje je muzika tu je alkohol, ples
i zanosni pokreti tijela, a sve što vodi u grijeh zabranjeno je.
Ovakva muzika kakvu mi
danas uglavnom slušamo, koja je na ili ispod granice ukusa, odstranjuje
nur, iman iz srca, ona pravi prostor za djelovanje šejtana, uništava
čestitost, udaljava od Allaha i Njegove milosti.
Muzika je vrlo uspješno
srestvo za udaljavanje od Kuršana. Ko god puno sluša muziku, vrlo je
lijen kad treba ustati na namaz: što više muzike to je manje namaza: sve
što više slušaš muziku sve manje slušaš učenje Kuršana ili ga sam učiš.
Srca hrđaju a hrđa se ostranjuje učenjem Kuršana. Ti dođi na svadbu kod
većine muslimana, nećeš naći, skoro ništa, što je vezano za Islam; samo
ćeš naći bučnu muziku, napola gole žene, igru i zabavu, alkohol na
svakom stolu....
Ibn Ebi Dunja bilježi
hadis u svom djelu „Pokuđenost besposlica“ : „Proklet je onaj ko pjeva i
onaj kome se pjeva.“
Muslimani će ostati
sačuvani od svih bolesti modernog vremena ako se budu pridržavali uputa
svoje vjere. Prenosi Enes ibn Malik od Božijeg poslanika hadis u kome se
kaže: „ Ako dozvoli sebi ovaj ummet šest stvari propašće: ako se među
njima pojavi proklinjanje, ako se propiju, ako obuku svilu(muškarci),
ako uzmu pjevaljke i ako se zadovolji muško muškim a žensko ženskim“ Et
Taberani
Skoro sve pjesme
sadrže sraman i bestidan govor kakv ne priliči da sluša onaj ko zna za
svoga Stvoritelja i koji u sebi nosi ikoliko stida, a pogotovo ako u
takvoj muzici i pjesmi nalazi zadovoljstvo i osjeća uživanje. Od Enesa
se prenosi da je Poslanik rekao: „Ko sjedne da sluša pjevačicu sipaće mu
se na Sudnjem danu olovu u uši.“
Već smo govorili o tome
da slušanje muzike slabi iman i vjeru u srcu čovjekovu, a kad oslabi
iman u srcu onda je čovjek spreman da opravdava svoje postupke i da
traži izgovor za grijehe koje čini.
Prenosi Ebu Malik El
Eš'ari da je Poslanik rekao: „Biće od mog ummeta ljudi koji će
dozvoljavat blud i svilu i vino(alkohol) i muzičke instrumente.“ Prenosi
El Buhari
Onoliko koliko muzika
slabi vjeru u srcu isto toliko ona u srcu jača licemjerstvo.Kažu sa'bi i
Ibn Mesud:“Uistinu pjesma napaja nifak (licemjerstvo) u srcu kao voda
biljku,a uistinu
Kur'an napaja iman u
srcu,kao što voda napaja biljku.“
Muzika je špijon
u srcu,prodire u njegovu dubinu i zaokuplja ga maštanjem,pobuđuje strast
i požude i navodi na nepromišljenost i nepristojnost.U knjizi Gajetut
tahkik koju je napisao Muhamed Hajat Sindi navodi se od Abdullaha ibn
Abbasa da je poslanik rekao:
„Kada je šejtan poslan
na Zemlju on je rekao Uzvišenom Stvoritelju:“Kada si poslao Adema
Na Zemlju Ti si mu dao
Kitabe i poslao Poslanike da oni pokažu Tvojim robovima put kojim će
dobiti džennet i steći sreću.Koje su to Knjige i Poslanici koje ćeš mu
dati?“
Uzvišeni Allah mu
odgovara:“Oni su meleki,poznati Poslanici i poznate četiri Knjige.“
Šejtan je upitao:“Koje
ćeš meni dati knjige i poslanike da sa njima zavodim Tvoje robove?“
Allah mu kaže:“Tvoji
kitabi,koji izazivaju želje nefsa i pretjerano ponašanje,su pjesme i
muzika.Tviji poslanici su poroci,vračevi i čarobnjaci,a tvoja hrana,koja
potkopava ljudski razum i crni srca,su opijajuća pića i sve što se
pojede i popije bez bismille.Tvoj savjet su laži,
Tvoja kuća su mjesta za
igranke i zabave,tvoje zamke su otkrivene djevojke, a tvoje džamije su
Skupovi griješnika,a
tvoji mujezini su mizmari (muzički instrumenti).“
Važno je napomenuti
da su se sva četvorica imama priznatih mezheba nepohvalno izjasnili o
muzici.
Pogledajmo kako se
ljudi opredjeljuju,ili kako se opredjeljuje većina omladine i odraslih u
izboru muzike i
pjesama: imamo ilahiju a ljudi izaberu nešto drugo, imamo sevdalinku
koja je oduševila najprofinjenije muzičke ukuse u svijetu,a mi se
opredjeljujemo za prostotu,šund i za bezvrijednu muziku bilo da je
zovemo narodna ili zabavna muzika.Imamo klasičnu muziku ali većina ljudi
bira drugu muziku koja je ispod svake granice ukusa i kvaliteta.
Koliko nam je
nestalo i nacionalnog ponosa,a ne samo vjerskog,govori nam i informacija
koju sam nedavno pročitao u novinama gdje autor informacije kaže da
jegledao emisiju na TV
Bijeljina u kojoj su
voditelji i njihovi gosti čitavo prijepodne dokazivali da u Srebrenici
nije bilo genocida,a odmah iza podne naši ljudi se javljaju u drugoj
emisiji i naručuju pjesme po svom izboru.Pitamo se:ima li kraja našoj
naivnosti i povodljivosti?
Allah dž.š. naš
Gospodar,podario nam je sluh da slušamo i stavio nas na kušnju-da li
ćemo slušati ono što je fino i korisno ili ćemo slušati ono što je
bezvrijedno i beskorisno.Ne budimo od onih koji nisu zahvalni svome
Stvoritelju što im je podario tako veliku blagodat,pa da slušamo taj
bestidni i bezvrijedni govor i da tračimo naše vrijeme za koje ćemo
također biti odgovorni.
Ako slušaš onda
slušaj sa ukusom, ili još bolje, slušaj ono što ćeti donijeti
zadovoljstvo
Uzvišenog Allaha i mir
u duši.
Ti nisi stvoren
za provode, za igru i zabavu. Ti imaš cilj znatno uzvišeniji i časniji ;
ti si stvoren da budeš halifa na Zemlji i stvoren si da obožavaš Allaha
, tvoga Stvoritelja i stvoren si da budeš iskušan u šta ćeš potrošiti
blagodati koje ti je podario tvoj Gospodar.
Tvoja zadaća je daleko
iznad niskih poriva i prohtjeva, pa prema tome budi na nivou svoga
zadatka. Nadmeći se u radu, nauci i znanju a ne u bestidnosti , neradu i
uživanju. I hrana je dozvoljena , ali uzimati preko mjere je zabranjeno
; pa šta ćemo onda reći o muzici ?
Numan ef. Ćosić
06.05.2006.G.
Prkanjska džamija-Konjic
BRIGA ZA LIČNI IZGLED
Islam nudi čovjeku jedan sveobuhvatan program
za život,odnosno za njegove ukupne aktivnosti.Mi smo ubjeđeni da taj
uzvišeni program čovjeku donosi samo sreću i nadu u bolje sutra.Uzvišeni
Allah kaže:“O vi koji vjerujete,odazovite se Allahu i njegovom poslaniku kad
vas pozovu onome što će vam život dati...“-to je taj program koji će ljudima
poboljšati život i učiniti ih sretnim.
Jedan od aspekata o kojem nas uči taj uzvišeni
program jeste da održavamo našu vanjštinu i naš izgled.Musliman mora voditi
računa o svom licu,o svojoj kosi,o svom odjelu,o svojoj obući...sve to treba
biti čisto i uredno.
Onako kako se od muslimana traži da bude
primjer u lijepom ponašanju i postupcima,to isto se traži od njega da bude
primjer urednosti i čistoće u oblačenju i ukupnom izgledu.Muslimanski
trgovci su prnosili islam narodima u na Istoku svojim lijepim postupcima
iskrenim poslovanjem, bez varanja,i svakako svojim izgledom i vanjštinom.
Prvak ljudi Božiji poslanik Muhammed a.s.oblačio je lijepu odjeću i dotjerivao se svojoj porodici i svojim
ashabima.Bilježi se od Džubejra ibn Mekisa da bi se poslanik uređivaokad bi
mu dolazile delegacije iz različitih plemena:“Vidio sam Allahovog poslanika
,na dan kad je stigla delegacija iz Kinde,imao je na sebi jemenski ogrtač a
i na Ebu Bekru i Omeru to isto.“
U komentaru ajeta iz sure El Earaf:“Reci:Ko
je zabranio Allahove ukrase koje je On stvorio za svoje robove i lijepa jela
iz opskrbe“-poznati mufessir Kurtubi navodi hadis od h.Aiše r.a.koja je
rekla:“Neki ashabi su čekali Božijeg poslanika pred vratima,pa je pred
izlazak prije nego ih vidi počeo gledati u čanak u kojem je bila voda,i
počeo sređivati bradu i kosu.Upitala sam ga:“Božiji poslaniče,i ti činiš
ovo?“
Odgovorio je:“Da,ako čovjek izlazi među svoju
braću,neka se uredi,jer uistinu,Allah je lijep i voli ljepotu.“-Innellahe
tajjibun juhibbu ttajjibe.
Istinski musliman neće zapostaviti sebe,niti
se zaboraviti pored uzvišenih obaveza koje nosi u ovom životu,jer u njegovom
shvatanju nije razdvojen vanjski od njegovog unutrašnjeg stanja.Lijepo
uređen oblik je prikladniji časnoj sadržini i lijepoj stvarnosti.
Dakle,istinski musliman,svjestan i pravilnog
rasuđivanja,jeste onaj koji ispravno procjenjuje između svoga tijela,svoga
razuma i svoje duše,dajući svakome njegovo pravo,ne pretjerujući ni u jednoj
od ovih strana na štetu druge.U tome će slijediti uputu Kur'ana i časnog
poslanika.
Ne postupaju ispravno oni koji se brinu samo
o svome tijelu,a pogotovo ne oni koji se oblače na oskudan i bezobziran
način.Ta pojava u ovom periodu liberalizma i obaranja svih vrsta pravila
,normi i kodeksa,je suprotna pozivu islama i poslanika Muhammeda a.s.
Uzvišeni Allah kaže:“O poslaniče,reci ženama svojim, i
kćerkama svojim i ženama vjernika neka spuste haljine svoje nizase...“ El
Ahzab 59
U istom značenju veli Božiji poslanik:“Tri osobe neće
ući u džennet niti će na Sudnjem danu Allah u njih gledati:dijete neposlušno
svojim roditeljima,razgolićena žena koja se poistovjećuje sa muškarcima i
čovjek koji ne vodi brigu o moralu svoje porodice.“
Prema tome,fino je da se uljepšavamo u granicama
dozvoljenog bez ukusa i kiča.
Onako kako ne smijemo dati prednost tijelu na račun
drugih komponenti (razuma i duše) isto tako nije ispravno da damo prednost
ovim komponentama na račun tijela. Poslanik je sreo Abdullaha ibn Amra ib El
As pa mu je rekao: „Nisam li ja čuo da ti postiš danju a noću ibadetiš?“
Odgovorio je: „Svakako, Božiji Poslaniče.“ Rekao mu je Poslanik: „Ne čini
to! Posti i mrsi, spavaj i ustaj, jer uistinu i tvoje tijelo ima pravo kod
tebe i tvoje oči imaju pravo kod tebe i tvoja žena ima pravo kod tebe...“
Islam podstiče muslimane na čuvanje svoga tijela i u
pogledu uzimanja hrane; jasno ih upozorava da prekomjerno uzimanje hrane
šteti organizmu; Božiji Poslanik kaže: „Nema gore posude koju čovjek može
napuniti od njegovog stomaka. Međutim, kad treba jesti, onda jedna trećina
za hranu, jedna trećina za piće a jedna trećina za njegovo disanje.“
Musliman se čuva narkotika, sedativa, alkohola i
drrugog što je zabranjeno.
On zna da je jak vjernik Allahu draži od nejakog
vjernika. Stalnu vitalnost i pokretljivost možemo postići pomoću
umjerenosti, ravnomjernosti, stalnom aktivnošću i disciplinom. Poslanik nam
naređuje da peremo našu kosu i da je držimo urednom.
Imam Malik ibn Muvettan navodi mursel hadis od Ata ibn
jessara koji kaže: „Božiji Poslanik je bio u džamiji kad je ušao čovjek
razborušene kose i brade. Poslanik je pokazao rukom na njega, kao da mu
naredžuje da popravi kosu i bradu. On je to i učinio i onda se vratio.
Vjerovjesnik tada reče: „ Zar ovo nije bolje, nego li da neko od vas dođe
razborušene kose kao šejtan?“
Svojim ponašanjem i svojim izgledom musliman treba da
plijeni poglede i da bude poželjan i rado viđen, a nikako ne smije biti
odbojan i prezren.
Danas imamo takvih reformatora Islama i misionara koji
pozivaju svemu više od ovoga navedenog-kao da im je cilj da budu što
odbojniji i izoliraniji. Pojedine hadise tumače suhoparno i parcijalno poput
hadisa u kome Poslanik kaže da Allah dž.š. neće pogledati u onog ko iz
OHOLOSTI spusti svoje odjelo; oni u ovom hadisu nikad ne navode ključnu
riječ a to je je-hajlae iz oholosti. Manji je problem što oni sebe prave
takvima-potkresanima, ali je problem što i od drugih traže da budu takvi.
Pogledajmo zajedno Poslanikov hadis u kome on ponovo
upozorava na oholost. U Muslimovom sahihu bilježi se od Ibu Mesuda da je
Poslanik rekao. „ Neće ući u džennet ko bude imao u svom srcu i trunku
oholosti.“ Neko od prisutnih je upitao: „ Čovjek voli da ima lijepu odjeću i
lijepu obuću?“-(znači; da li se ovo ubraja u oholost?)
Poslanik je odgovorio:„Oholost je osporavanje istine i
omalovažavanje ljudi.“
Iz hadisa se da nedvosmisleno zaključiti da je razlog
negledanja Stvoritelja u njih upravo oholost a ne spuštena odjeća.
Ovo su pravilno razumjeli ashabi i oni koji su
ih slijedili i po tome su postupali.Ebu Hanife je bio lijepe
vanjštine.Jednog dana je vidio nekog čovjeka koji je sjedio sa njim u
trošnoj odjeći.On se osamio sa njim i dao mu hiljadu dirhema da uredi svoj
izgled.Čovjek mu je rekao:“Zar nisi čuo za hadis:“Uistinu,Allah voli da se
vidi trag Njegove blagodati na Njegovom robu.“Ti treba da promjeniš svoje
stanje,kako se ne bi od tebe krio tvoj prijatelj.“
I na kraju da napomenemo da pažnja i briga
prema izgledu ne smije navesti muslimana na pretjerivanje u ukrašavanju i
eleganciji do te mjere da se u njemu poremeti ravnoteža na kojoj islam
toliko insistira.
Numan ef. Ćosić
05.05.2006.G.
Prkanjska džamija-Konjic
VAŽNOST I ZADAĆA DŽAMIJE
U prošloj hutbi smo govorili o džematu i obavezi
čuvanja džemata za svakog muslimana. Svakako, glavni i osnovni faktor u
čuvanju džemata jeste džamija ili mesdžid. Sami naziv džamija dolazi od
glagola džemea što znači okupiti, sakupiti. Kad je poslanik došao u Medinu,
prvo gradi džamiju sa sofom koja postaje glavna veza u muslimanskoj
zajednici, njeno središte kako vjerskog tako i društvenog, obrazovnog,
političkog, diplomatskog, odgojnog i sveukupnog života, iz koje muslimano
kreću u prostor i vrijeme, u bračni, porodični, komšijski, odbranbeni i
diplomski život i opet se, nakon svega vraćaju u džamiju, kuću dobra.
Tako je džamija središte, sjedište, sabiralište,
utočište, počivalište džemata kao i njegov čuvar i garant njegovog opstanka,
kao što je Kaba simbol i univerzalna centrala ummeta Islama, za koju se
preko mihraba vezane sve džamije i svi džemati svijeta.Kako je veličanstveno
i veliko!
U džamiji, kao živom središtu muslimana uspostavljaju
se i ostvaruju osnovni oblici društvenosti koje je utemeljio Islam:
upoznavanje koje počinje selamom, približavanje, prilagodžavanje,
udruživanje; približavanje umjesto odbijanja, udruživanje umijesto
razdvajanja, razgovaranje umjesto svađe, pomaganje umjesto odmaganja...
Muhammed a.s. je rekao: „Allahu najdraža mjesta na
Zemlji su džamije.“
Posebno mjesto u džamiji pripada mihrabu. Riječ mihrab
dolazi od riječi harb što znači rat i odatle se vidi da su to mjesta borbe
protiv vlastitih negativnosti i slabosti-odnosno vlastitog nefsa.
Kaba je prvi bejtullah, odnosno prvi hram u Meki. U
Ummul kura-gradu gradova u kome se veličao i obožavao Gospodar Allah dž.š.
Kaba se nalazi direktno ispod El bejtul ma'mura koji je na nebu i koji je
kibla meleka. Kako ljudi obilaze oko Kabe na Zemlji tako meleci čine tavaf
oko svoje Kabe na nebu.
Sastavni djelovi Kabe u Mekkiu su Hadžerul Esved i
Mekami Ibrahim.To su jedina dva predmeta na Zemlji koji su porijeklom iz
dženneta.
Smatra se da je Hadžerul Esved ustvari pečat na
ugovoru-misaku između Allaha i ljudi kojom prilikom su se ljudi obavezali
Gospodaru svom na preanost i iskreno robovanje samo Njemu. Na taj događaj
odnose se Kur'anske riječi:“E Lestu bi Rabbikum?“ –Nisam li ja vaš Gospodar?
„Kalu bela“-Rekli su „Da“(Ti si naš Gospodar).
Taj dan će na Sudnjem danu svjedočiti o tome ko ga je
poljubio sa tevhidom a ko ne.Poslanikova džamija u Medini je prva džamija koju je
izgradio Poslanik nakon Hidžre što joj daje posebnu važnost.Kur'an govori o
tome da je ona izgrađena na bogobojaznosti i predanosti Allahu: „Džamija
koja je od prvog dana na bogobojaznosti zasnovana ima preče pravo da ti u
njoj klanjaš.“
Mesdžidul aksa je drugi mesdžid na Zemlji koji je u
slavu Allaha izgrađen i to kako se prenosi u nekim hadisima četrdeset godina
nakon gradnje Mesdžidul harama. Nalazi se na prostoru svete zemlje koju je
Allah u nasljeđe dao prijetelju svome Ibrahimu. Tu je na nebo uzdignut Isa
a.s. U Mesdžidul aksa je u noći israa i miradža obavljen najveličanstveniji
namaz gdje su safove činili Poslanici a imam je bio Muhammed a.s.Izgradnja i održavanje džamija djela su draga Allahu
dž.š. Allah kaže:“Allahove džamije podižu i održavaju oni koji u Allaha i
Sudnji dan vjeruju, namaz obavljaju i samo se Allaha boje“.
Poslanik Muhammed je rekao: „Ko izgradi džamiju makar
koliko ke čapljino gnijezdo, Allah će njemu sagraditi istu u dženetu.“
Uzvišeni Allah hvali one koji se vežu za džamije; jedan
od sedmorice koji će ući pod Allahov hlad kad drugog hlada neće biti
jeste“čovjek čije srce je vezano za džamiju“.
Džamija je mjesto gdje se čisti duša i liječi srce i
tijelo. Poslanik kaže:“Kad vidite nekog čovjeka da je navikao stalno
dolaziti u džamiju, svjedočite mu da je mumin“.
Opisujući mumine u suri Eš Šura Allah dž.š. kaže: „Oni
koji se odazivaju svome Gospodaru, uspostavljaju namaz i međusobno se
dogovaraju“.
Abdullah ibn Omer kaže: „Poslanik je rekao: „Namaz u
džematu je 27 puta vrijedniji od namaza obavljenog nasamo“.
Enes inb Malik kaže: „Poslanik je rekao: „Osoba koja u
iskrenosti obavlja namaz sa džematom 40 dana na propuštajući prvi tekbir,
dobiće 2 nagrade:
1-da će biti spašen džehenema
2-da će biti siguran od nifaka(dvolišnjaštva)“.
Sehl ibn Saada kaže da je Poslanik rekao: „Obradujte
radosnom vješću one koji često idu u džamiju po mraku. Oni će na Sudnjem
danu imati savršeno svijetlo(nur)“.
Muhammed a.s. podsticao je mulimane da stalno odlaze u
džamiju i da ne ostavljaju džemat8 namaz u džematu ) bez velikog razloga“.
On je rekao: „Ako čovjek čuje ezan pa i pored toga bez
jakog razloga ne ode u džamiju da klanja sa džematom, njegov namaz kod kuće
neće biti primljen“. Kad su ga ashabi upitali šta je to jak razlog, on je
rekao: „Bolest ili strah“.
„Ako se bar 3 osobe nađu u naselju i li pustinji pa ne
klanjaju namaz u džematu onda će ih šejtan savladati. Zapamtite da je namaz
u džematu neophodan za vas. Zaista vuk odnosi usamljenu ovcu, a šejtan je
kao vuk za ljude“.
ČUVAJTE DŽEMAT
Poštovane džematlije!
Po svojoj prirodi čovjek je
društveno biće ili, bolje rečeno, Stvoritelj ga je stvorio u takvoj prirodi
da se oslanja i veže za drugog čovjeka. On ne može živjeti sam, to nije u
skladu sa njegovim bićem. Najveća kazna za čovjeka je da bude izolovan i
odvojen od drugih ljudi. Najnormalnije je da čovjek živi u porodici, u rodu,
u narodu, u državi i društvenoj zajednici, a kad govorimo o muslimanima-u
džematu kao široj (ili užoj) zajednici. U takvoj zajednici svi su ovisni o
drugima, siromašni o bogatima a i bogati o onim drugima; oni koji proizvode
svoje proizvode prodaju drugima...Svi se vežu za sve.
Uzvišeni Allah svt od nas traži da
se držimo Njegove upute svi zajedno i da se ne cijepamo; On kaže u 103.ajetu
sure Alu Imran: vatesimu bi hablillahi džemian ve la teferreku,što u prevodu
znači:“Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne
razjedinjujte!“Prenosi se od Omera da je Božiji poslanik rekao:“Čvrsto se
držite džemata,a čuvajte se razilaženja.Šejtan je sa pojedincom,a od dvojice
je dalje.Ko želi džennet neka se drži džemata.A onaj koga raduje njegovo
dobro djelo,a žalosti njegovo loše djelo-pa on je mumin.“
Selman El Farisi priča da je
Poslanik a.s. rekao:“Berićat je u troje:u džematu,u seridu (vrsta jela),i u
sehuru.“
U drugom hadisu Poslanik kaže:“U
džematu je Allahov rahmet,a u raskolu je kazna.“
Koliko islam insistira na džematu,
jedinstvu, zajedništvu, povjerenju, uvažavanju, slozi, dogovaranju, saradnji,
solidarnosti, prijateljstvu, upoznavanju i približavanju među muslimanima
govori činjenica da se neki obredi kao džuma, dženaza i bajram namaz ne mogu
obaviti pojedinačno već samo zajednički u džematu.
Kroz džemat se prožimaju i prepliću
sve vrste međuljudskih veza, procesa i odnosa: i vjerske i političke i
društvene i pravne i ekonomske i kulturne....
U džematu svaki musliman ima pravo
na svoju intimnu sreću i ljubav, a njegova tuga i žalost se kroz muhabet i
silidarnost dijeli na sve članove džemata. Džemat štiti čovjekov intimni i
privatni život, ali mu ,s druge strane omogućava njemu potrebni društveni
život.
Tamo gdje je razoren džemat
muslimani su uglavnom devastirani, razoreni i asimilirani.
Cilj džemata je da se formiraju
moralni pojedinci i pravedna zajednica. Na taj način se zaštićuje vjera,
život, čast, potomstvo, imovina, pravo na rad i obrazovanje svakog čovjeka.
Islam isključuje i onemogućava samovolju, strasti, slijepe lične interese(na
štetu drugih),mržnju i nered.
Kaže Šatibi da je džemat zajednica
svih muslimana; učenjaka i drugih koji slijede put islama. Da bi džemat bio
upotpunjen na širem planu, muslimani moraju izabrati vođu-halifu koga će
podržati u hajru i dobročinstvu. Božiji poslanik a.s. upozorava na opasnost
od rušenja džemata kao i odvajanja od njega. U jednom hadisu on kaže:“Ko se
bude odvojio od džemata koliko je pedalj,taj je već skinuo omču sa svog
vrata.“
Navedimo još hadisa u tom značenju;
„Ko otkaže pokornost Allahu i
poslaniku i ko napusti džemat i umre u takvom stanju, umrijeće
džahilijetskom smrću.“
„Allahova pomoć je uz džemat. Ko god
sam ode iz džemata sam će sebe odvesti u džehenem.“
Odnosi među članovima džemata
temelje se na iskrenoj vjeri i međusobnom dobročinstvu.Svaki član džemata
treba raditi za opštu dobrobit svih članova i to u svim aspektima života:
vjeri, radu, ekonomiji, čistoći, zdravlju, napretku, obrazovanju itd. Sve
ovo odnosi se i na predpostavljene i na potčinjene; Muhamed a.s. je rekao:
“Vladar naroda je njihov sluga.“ Iz ovoga se jasno vidi da vođa mora biti u
službi svim ljudima, a članovi džemata imaju istu obavezu, a i jedni i drugi
za to će imati nagradu kod Stvoritelja.
U hadisu se kaže:“Ljudi su Allahovi
štićenici; najbliži Allahu su oni koji su najkorisniji Njegovim
štićenicima.“
Muslimani, članovi džemata, trebaju
se međusobno uvažavati i poštovati. Poslanik veli:“Musliman je muslimanu
brat; ne nanosi mu nepravdu, ne uskraćuje mu njegova prava i ne ponižava ga.
Čovjeku je dovoljno zla da ponizi svoga brata muslimana.“
Musliman ne smije biti prepreka u
činjenju dobra i doprinosu za napredak džemata. U tom smislu Božiji poslanik
kaže:“Ako nisi kadar činiti dobra djela, onda makar ne nanosi ljudima zlo
jer se to ubraja u sadaku kojom ćeš se iskupiti.“
„Ko se ne interesuje za stanje
muslimana ne pripada njima.“
U džematu treba njegovati fine
odnose zasnovane na islamskom moralu i izbjegavati sve loše osobine koje
narušavaju snagu džemata. Poslanik kaže:“U Dženet neće ući varalica,niti
onaj ko se oholi, niti izdajica, kao ni onaj koji loše postupa sa onima koji
su mu podređeni.“
„Uzvišeni Allah mi je objavio da
budete ponizni i da se niko ni nad kom ne uznosi.“
„Najgori su ljudi oni koji tuđe
riječi prenose i oni koji zavađaju one koji se vole.“
Govoreći o vremenu u kome će se
ummet podijeliti na sedamdeset i nekoliko grupa, Poslanik a.s. kaže da će u
Dženet ući samo jedna skupina a ona je džemat.
U hadisu koji se prenosi od Huzejfe
ibn Jemana se kaže:“Ljudi su pitali poslanika o dobru a ja sam ga pitao o
zlu,bojeći se da me ne zadesi pa sam rekao:
„O Božiji poslaniče,mi smo bili u
džahilijjetu i zlu,a Allah nam je podario ovo dobro, pa da li će nakon ovog
dobra biti zla?“
-„Da-“rekao je.
-„A dali će nakon toga zla opet biti
dobra?“-upitao sam.
-„Da, u njemu će biti
mraka“-odgovorio je.
-„A šta je taj mrak?“-ponovo sam
upitao.
-„To su ljudi koji će upućivati
onome čemu ja nisam upućivao i znaćeš ih i suprostavljaćeš im se“-rekao je.
-„Da li nakon toga dobra ima
zla?“-upitao sam.
-„Da, ljudi koji će pozivati na
vratima džehenema, pa ko im se odazove, baciće ga u njega.
-„O poslaniče, opiši nam ih!“-rekao
sam mu.
-„Oni su naše kože i govore našim
jezicima“-odgovorio je.
-„Pa šta mi savjetuješ ako me to
zadesi?“-upitao sam.
-„Drži se džemata muslimana i
njihovog imama“-kazao je.
-„A ako ne budu imali džemata i
imama?“-rekoh.
-„Onda se odvoji od svih tih
stranaka pa makar se sklonio i pod korijenje drveta, sve dok ne dođe smrt,a
ti si u tom halu“-kazao je Poslanik.
Bolje je slijediti i lošeg halifu
(vladara) od stanja da džemat nikako nema vladara.
Ibn Abbas prenosi od poslanika hadis
u kome se kaže:“Ko vidi kod svog halife stvar koju mrzi, neka bude strpljiv
jer, zaista, ko se odvoji od džemata za pedalj i umre, umro je
džahilijetskom smrću.“
Bože podari nam da budemo korisni
članovi džemata i učvrsti iman u našim srcima!
Ova hutba je održana u Prkanjskoj
džamiji u Konjicu 28.04.2006.godine