|
RAMAZANSKI NASIHATI
DOVA DVANAESTOG DANA I IZABRANI HADISI I
IZREKE ZA PREDTERAVIJSKO OBRAĆANJE
اللَّهُمَّ زَيِّنِّي
فِيهِ بِالسِّتْرِ وَ الْعَفَافِ وَ اسْتُرْنِي فِيهِ بِلِبَاسِ
الْقُنُوعِ وَ الْكَفَافِ
وَ احْمِلْنِي
فِيهِ عَلَى الْعَدْلِ وَ الْإِنْصَافِ وَ آمِنِّي فِيهِ مِنْ
كُلِّ مَا أَخَافُ بِعِصْمَتِكَ يَا عِصْمَةَ الْخَائِفِينَ
Allahu moj, ukrasi me u njemu
odjećom čednosti, i ogrni me odjećom zadovoljstva i dovoljnosti,
učini me u njemu pravednim i nepristrasnim, učini me sigurnim od
onoga od čega imam strah, tako Ti Tvoje nepogrješivosti o
čuvatelju uplašenih.
U širokoj lepezi poželjnih vrlina
na kojima se temelje ostale vrline spada i osobina pravičnosti.
Pravičnost je uspostavljena ravnoteža između osnovnih čovjekovih
kapaciteta, a to su strasti, srdžba i razum. Njihove pojedinačne
ravnoteže glase: hrabrost, čednost i mudrost a one skupno
predstavljaju osobinu pravičnosti. U vezi s njom je između
ostalog kazano:
Pravičnost je najbolja
narav.
Pravičnost povezuje
srca.
Uz pravičnost
istrajavaju veze.
Uz pravičnost se
povećava broj prijatelja.
Zekat na moć je
pravičnost.
Vjernik je pravičan
prema onome ko nije pravičan prema njemu.
Najpravedniji ljudi su
oni koji su pravični prema onima koji su im učinili nasilje.
Nije pravičnost
pretenzirati braći na pravičnost. (drugim riječima želimo li
pozivati na pravičnost ne činimo to verbalno, već budimo
pravični na djelu pa će to imati učinka na one do kojih nam je
stalo)
Ko pomaže siromašne, i
bude pravičan prema ljudima, pa to je istinski vjernik.
Najpravičniji čovjek
jeste onaj koji potpuno postiže pravo protiv sebe bez potrebe da
mu sudac presudi.
Znajte, zaista će onome
koji je pravičan prema ljudima, Allah povećati čast.
Dovoljno je čovjeku
pameti da bude pravičan, a dovoljno je pravičnosti da prihvata
istinu kada mu postane jasna.
Budi pravičan prema Bogu
i prema ljudima kao prema sebi, porodici svojoj i onim od
podanika tvojih kojima si sklon, jer ako ne postupiš tako biš
ćeš nepravdan.
Uzvišeni Allah ima
Džennet u koji neće ući osim trojice, od kojih je i onaj koji u
vezi sa sobom presuđuje na osnovu istine.
Trojica su koja nikada neće stići
do svojih prava od trojice: Razuman od budale, dobar od
pokvarenjaka, plemeniti od zabludjelog.
بسْمِ
اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحيِمِ
BOGOBOJAZNOST, VJERA I AHLAK SE
MORAJU VIDJETI U NAŠIM DJELIMA
Hvala Uzvišenom Allahu na milosti
koju nam je ukazao dajući nam da se rodimo u islamu i živimo u
islamskoj pordici. Hvala mu za nebrojene blagodati kojih smo
svejsni ili nesvjesni a svakodnevno, svakog trena se spuštaju na
nas iz milosti Njegove.
Neka je salavat i selam na Poslanika
islama, njegovu časnu porodicu i časne ashabe.
U skladu sa trenutnim dešavanjima
unutar naše zajednice odlučio sam se na današnjoj hutbi govoriti
o potrebi samosagledavanja, preispitivanja i jačanja našeg
morala, naše iskrenosti, naše samosvijesti i naravno prije svega
našeg zdravog razuma.
Nijedan zakon neće dati ploda osim uz
pomoć uvjerenja, vjerovanja (imana), a jamac očuvanja vjerovanja
je moral, a morala je tevhid. Dakle, tevhid je temelj i korijen
na kojem se razvija drvo ljudske sreće, čije su grane i lišće
plemeniti moral koje opet daje vrijedne polodove za ljudski rod.
Uzvišeni o tome kaže:
Zar ne vidiš kako Allah navodi
primjer - lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u
zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba kada
Gospodar dozvoli-, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku
primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s
površine zemlje nema opstanka.
(Ibrahim, 24-26)
U drugom ajetu o lijepoj (čistoj)
riječi Kur'an kaže: K Njemu se diže lijepa (čista) riječ,
a dobro djelo ga uzdiže. (Fatir, 10)
Sreća i uzdizanje ka Uzvišenom
jedino je pripisano lijepoj riječi koja jeste istinski iman, a
odgovarajuće i dostojno dobro djelo je to koje ga uzdiže i
pomaže na tom putu.
Svi znamo da se ljudsko savršenstvo
ne upotpunjava osim u zajednici gdje jedni druge pomažu u
ostvarenju svojih potreba. Brojnost poslova je tolika da ne
dozvolja pojedincu da sam provede život.
Upravo ova potreba i nužda je ta koja
je čovjeka natjerala na formiranje zajednice i da se pokori
običajima, propisima i zakonima koji uspostavljaju red, a
otklanjaju nered. Jedino pod okriljem zakona čovjek sa drugim
ljudima razmjenuje dobra, zadovoljava svoje potrebe i spriječava
se nepravda jačega spram slabijeg.
Koliko god da zakoni budu pravedni, a
kazneni zakon bude oštar, i pored svega toga oni se neće
provoditi u društvu na način kako bi trebalo osim ako na
pročelju te zajednice ne budu ljudi koje krase moralne vrline i
ukoliko sami podanici ne budu kod sebe istrajavali na
izgradnji moralnih vrlina.
Poradimo na svom morlau , ahlaku,
prepoznajmo mu mjesto u svakodnevnom životu jer ahlak je djelo
nije sama teorija. Ahlak je voziti 80 na sat tamo gdje tako kaže
zakon a ne samo tamo gdje mislimo da ima policije i da ćemo
platit kaznu. Ne koristimo se sposobnostima razuma da bismo
nametnuli svoje lične interese nego da bismo ostvarili Božije
zakone. Kad ukazujemo drugima na greške polazimo od sebe.
Sve u svemu radimo na svojoj
bogobojaznosti i na tome da je otjelovimo u životu. Nema ništa
od priče kako niko ne zna kolika je vjera u čijem srcu. Jasno
da to samo Allah zna, al ako je ima u srcu mora je biti i u
djelima inače je to samo izreka kojom se mnogi od nas peru i
opravdavaju svoj nerad i svoje propuste.
Sjetimo se prve generacije muslimana.
Sjetimo se primjera iz života časnog Poslanika islama. Lični
primjer ovih odličnika bio je razlogom da mnogi drugi prihvate
put Istine. Nije to bilo puko filozofiranje i raspravljanje
kojem mi danas tako često pribjegavamo. Oni su istine islama
govorili svojim djelima, ponašanjem, usklađivanjem sebe i svojih
postupaka s tim istinama i normama. Nije trebalo da nekom drže
predavanje o tome šta je islam i kako djeluje na čovjeka, bilo
je dovoljno da neko s njima provede neko vrijeme i sam bi u
njihovu ponašanju spoznao i vidio te istine i te propise.
Kakva je korist ako svojoj djeci
govorimo da ne valja lagat a onda kad nam zazvoni telefon pred
tom istom djecom kažemo supruzi: »Reci da nisam tu!«
Kakve je koristi kad im govorimo da
idu u mekteb i da treba klanjat ako nas same ne vide da to
činimo...
Ne čekajmo neke fiktivne velike
prilike u životu da pokažemo svoju vjeru. Prilika za njeno
popravljanje i primjenjivanje uvijek postoji. Najveće stvari su
sastavljene od mnoštva malih, sitnih stvari. Molimo Boga da nas
ne iskušava ratom kako bi smo pokazali da smo mudžahidi. Vodimo
svakodnevni džihad protiv nemara, neaktivnosti i mnoštva sitnih
loših stvari koje imamo pri sebi. Odagajajmo svoju djecu i
ukućane ličnim primjerom. Amin!
وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!
|
