بسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحيِمِ

O PRAVIMA I DUŽNOSTIMA

Postoje rivajeti koji govore o tome kada se čovjek nađe u Ber­zahu, pa bude ispitivan, pogotovo kada na red dođe njegov imetak, tada će čovjeka spopasti tuga, žalost i ojađenost zbog propuštenog. I dok bude sav obuzet brigom zbog berzahskih muka i tegoba, i teškog ispitivanja i mučnog odgovaranja na pitanja gdje i kako je potrošio imetak - pored njega će naići jedan lijep i raspoložen čovjek iz čijeg lica će isijavati fini nūr, i sa njim će se upitati. Onda će ovaj naš mejt, a sve se odvija u kaburskoj tmini, upitati ovoga novopridošlog - a ko si ti tako veseo i raspoložen, a ja sam u ovakvoj brizi i belaju? Onda će mu ovaj kazati: pa ja nisam niko drugi do tvoje djelo, jer si jed­nom onoga brata muslimana oraspoložio lijepim gestom, razbio si njegovu brigu i tegobu i ja ću biti tvoj drug i pratilac uz tebe sve dok te, ako Bog da, na kraju ne uvedem u Džennet.

Iz ovoga vidimo da jedino bogatstvo nije imetak ni novac - nego je to lijepo ponašanje, ahlak, korisno znanje i sve druge moralne vri­jednosti. Spasonosna djela protiv kaburskog azaba mogu biti tako sitna i neznatna, kao što je naprimjer prevesti nekog nemoćnog starca ili staricu preko puta, ali tako djelotvorna za Onaj svijet. Snaga i moć koje nam Bog podari ne smiju biti razlogom našeg uz­dizanja, ohol­jenja i samoreklamiranja, nego moraju biti sredstvo naše milosti i blagodarnosti prema drugima.

Allah, dž.š. je jedan dio svojih prava prenio na ljude iz naroda i ako oni lijepo postupaju po Božijim propisima onda oni realizuju jedan dio Božanskih prava na Zemlji. Ako se ta Božanska prava, prenesena i ustupljena nekoj vlasti, valjano upotrebljavaju, tj. ne zloupotrebljavaju se - eto razloga za spuštanje Božije milosti i Božije blagodati u njihovim daljim poslovima i akcijama. Uzvišeni Allah u časnom Kur’anu u suri Imran, 194. i 195. ajet, ističe da je On po­jedine vlasti koje postupaju po Njegovim direktivama znao podržati tako da je slao tri do pet hiljada svojih meleka koji bi bili upučivači i podržavači onih koji ispunjavaju Allahove propise, da bi oni na kraju i pobijedili.  

“Mi smo vas na Bedru podržali kada ste u očima svojih dušmana izgledali sićušni i slabi.” - “O Poslaniče, ti si govorio ljudima, nije li vam dovoljno da vas Allah podrži sa tri hiljade me­leka?, a ako vi budete saburli i imali bogobo­jaznost, onda će vam Allah poslati pet hiljada meleka da biste pobijedili.” (Ali-Imran, 123. i 124)

Ali ako se ne bude poštovala ova korelacija između Boga, vlasti i naroda, u 42. ajetu sure Eš-Šura kaže se:

“A oni koji ne ispunjavaju dužnosti prema Al­lahu, iako su se na to čvrsto obavezali, i kidaju ono što je Allah naredio da se poštuje, i čine nered na zemlji - njih čeka prokletstvo i na­jgore prebivalište!” (Er-Ra’d, 25)

Ovo ne mora bukvalno podrazumijevati državnu vladu, to se od­nosi na sve ćelije vlasti - a ćelije vlasti predstavljaju svaki dom i svaka porodica. Čak i u toj osnovnoj ćeliji vlasti može se činiti na­silje i zulum; može se dogoditi da čovjek čini nasilje ženi ili djeci, a mogu i oni činiti prema njemu nasilje. Gdje god se budu kršili ti Božiji nazori i poredak, svugdje tu treba očekivati Božiju kaznu. Nemojte to zamišljati na način: evo, stići će ih s neba munja ili će se nešto svaliti na kuću, ili će im zemljotres kuću srušiti - ne mora ništa od toga da se desi - dovoljno je da Allah dadne jednom članu porodice loš ahlak i da se time poremeti kompletna atmosfera u kući, pa da svi iskopaju ratne sjekire i da svakodnevno bude haos, jad i čemer. Ako se, pak, budu poštivala prava svih jednih prema drugima i naravno Božija prava, povrh toga - u tom slučaju, eto meleka koji donose Božiji rahmet u kuću.

Nije dovoljno da poštivanje prava bude jednostrano, to pošti­vanje mora da bude dvostrano; svi moraju da poštuju prava onog drugog: - muž ženina prava, ona njegova prava, djeca prava roditelja i obrnuto - i tada će sve da funkcioniše. Ako te relacije dožive sud­binu da se prema jednoj strani učini nasilje, a ona ispravna bude, onda će Allah, dž.š. sigurno podržati tu stranu.

U jednom hadisu se ističe:

“Allah će dozvoliti da vlast opstoji na kufru, ali neće doz­voliti da vlast opstoji na zulumu”.

Uzmimo za primjer zapadne zemlje, ima tu dosta elemenata pravednosti, i makar oni imali kafirsku vlast, ona će duže opstati, jer Allah, dž.š. ističe:

“A dovoljno je to što će se pred Allahom račun polagati!” (El-Ahzab, 39)

Dakle: na kraju će oni opet Meni doći i polagat će račune.

Ali ondje gdje se ašićare krše prava, Allah, dž.š. će posigurno uništiti tu vlast. Vidimo da se nekad ta vlast slama  istom takom vlašću: zalim strada od zalima koji opet vremenom strada od nečeg trećeg.

Imam Ali, u svojoj vasijetnami, svom sinu Hasanu poručuje: “Posebno vodi računa o tome da se kod tebe, u tvojoj vlasti i oko tebe, ne čini nasilje onome koji nema drugog zaštitnika do samog Boga.”

U Nehdžu-l-balagi kod Imam ‘Alija nalazimo i ovu preporuku: Neka znate da u najveće farzove i obaveze spada poštivanje međusobnih prava: s jedne strane, pripadnika vlasti, i,s druge strane, naroda, kao onih na koje se ta vlast odnosi. I jedni i drugi moraju ono što se na njih odnosi poštivati. Kada se ispoštuju ona prava koja sljeduju narod od njegove vlasti, Allah, dž.š. će uspostaviti vahdet i jedinstvo tog naroda i te vlasti, tako da će to biti jedna čvrsta građevina. Ako se to ne bude dogodilo, tada će Allah poremetiti stubove i nosače te vlasti, i ona će pasti.

Druga stvar koja mora biti poštovana u korelaciji vlasti i naroda jeste: omogućiti vjeri da “cvjeta”, da niko ne bude kočnica procvatu vjere u društvu. Upravo ovo pitanje cvjetanja i napretka vjere ne smije da se svede na jedno mjesto, nego to treba da se tiče i porodice i društva i ofisa i tvornica i svih segmenata društva. Prema tome, moguće je da jedan roditelj tokom nekog vremena nameće djetetu neke vjerske propise i obaveze, ali ako dijete u sebi osjeća da je ro­ditelj zālim i nepravedan prema njemu, ono će u svojoj dubini tajiti taj svoj otpor prema vjeri - prvi put kada ne bude očeve paske nad njim, pitanje je šta će biti sa njegovom vjerom.

Vrijeme je da se malo preispitamo, da upitamo naš ruh koliko u nama ima mjesta za druge. Koliko smo spremni vlastitog su­veriniteta prepustiti drugima da bismo malo branili njihova prava, a ne samo svoja. Hakk i istina teme su o kojima se hiljadu preda­vanja može održati, ali kad se provodi u praksi onda je to najtanja stvar koja se jedva provlači kroz iglene uši. Hakk je univerzalna kategorija kao kiša: kad pada svima pada - i nema niko pravo da je priskrbi samo sebi. Naravno, može neko to pravo uzurpirati samo za sebe, ali samo privremeno, ali kad dođe vrijeme morat će plaćati račun. Hakk je nešto poslano svima i nužno je potrebno da bude pravilno raspoređen na sve. Kada se pravda u društvu raspo­dijeli valjano i kada svi budu postupali prema onome što je is­pravno i pošteno, tu vrijeme samo po sebi donosi plodove i tada dolazi period općeg blagostanja.

Vrijeme je inače potčinjeno čovjeku, ono je u vlasti čovjeka. Ako čovjek valjano postupa, onda je on upregnuo vrijeme da radi za njega. Ako se u protivnom čini fesad, fitna i smutnja u društvu - onda smo sami upregnuli vrijeme protiv sebe. Sami smo od vremena učinili zlog partnera.

Tako Božiji Poslanik, s.a.v.a. kaže:

”Onaj ko u vremenu svoje snage i zdravlja posjeti bole­senika, kao da je posjetio ‘Arš Allahov.”

Činimo i mi makar djelimično nešto od onoga što je radio Božiji Poslanik. Većina onih koji su ulazili u Islam, u Poslanikovo doba, ušli su samo promatrajući njegov ahlak i djela, a ne zbog toga što im je on donio jake intelektualne dokaze i in­formacije koje bi oni shvatili.

وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!