RAMAZANSKI NASIHATI

DOVA 17 DANA I IZABRANI HADISI I IZREKE ZA PREDTERAVIJSKO OBRAĆANJE

اللَّهُمَّ اهْدِنِي فِيهِ لِصَالِحِ الْأَعْمَالِ وَ اقْضِ لِي فِيهِ الْحَوَائِجَ وَ الْآمَالَ يَا مَنْ لاَ يَحْتَاجُ إِلَى التَّفْسِيرِ وَ السُّؤَالِ ‏يَا عَالِماً بِمَا فِي صُدُورِ الْعَالَمِينَ صَلِّ عَلَى مُحَمَّدٍ وَ آلِهِ الطَّاهِرِينَ‏

Allahu moj, uputi me u njemu na činjenje dobra, i ispuni mi potrebe i želje, o Ti Koji nemaš potrebu za molbom i objašnjenjima, o Znalče onoga što je u grudima stanovnika svijetova. Blagoslovi Muhammeda i njegovu Časnu porodicu.

Allah vas je pomogao i na Bedru, kada ste bili malobrojni - zato se bojte Allaha, da biste bili zahvalni -, kada si ti rekao vjernicima: “Zar vam neće biti dovoljno da vam Gospodar vaš tri hiljade meleka u pomoć pošalje? (Ali Imran, 122)

        Hazreti Alija: “U bici na Bedru zaklanjali smo se za Poslanikom, tako da je on bio bliži neprijatelju od nas. Toga je dana od svih on bio hrabriji.”

        “Kada smo bili na Bedru među nama je samo Mikdad Ibnul-Esved bio konjanik. Te smo noći svi spavali osim Poslanika. On je bio pod krošnjom jednog stabla gdje je klanjao i učio dovu do zore.”

        Poslanik: "Kome se upiše džihad na Božijem Putu, čak to trajalo koliko je između dva muženja deve, ući će u Džennet."

        "Otišao je čovjek u planinu da se posveti ibadetu. Njegova porodica ga odvede Poslaniku on ga je odvraćao od toga i rekao: Ako musliman ispolji strpljivost jedan dan na poprištu borbe, to je za njega bolje od četrdeset godina ibadeta."

        "Džihad je jedna od kapija džennetskih, Allah ih otvara Svojim posebnim prijateljima, on je odjeća bogobojaznosti, zaštitni oklop Allahov i pouzdani štitnik Njegov"

        "Džihad je stup vjere i put sretnika."

        "Zaista je džihad najcjenjenije djelo nakon islama, po njemu vjera opstoji, i pored časti i čvrstine donosi i nagradu. On je napad,  u njemu su dobra djela i radosna vijest Dženneta nakon šehadeta."

        "Najvrjednija stvar nakon farzova (obaveznih stvari) je džihad."

        "Čuvajte se uznemiravanja ratnika na Božijem Putu, jer Allah se rasrdi zbog njih kao što se rasrdi zbog poslanika, ispunjava njihovu dovu kao što ispunjava dovu poslanika."

        "Džihad ima četiri grane: naređivanje dobra, odvraćanje od zla, postojanost na ratnim poprištima i neprijateljstvo sa razvratnicima."

        "Dva oka neće dotaći vatra Džehennema, oči koje su plakale iz straha od Allaha i oči koje su bdjele noću stražareći na Božijem Putu."

        "Džihad žene je lijepa poslušnost mužu."

        "Mudžahid (borac) je onaj koji se bori sa nefsom radi Allaha."

        "Nema vrline kao što je džihad, a džihada kao što je borba sa strašću."

        "Najvrjedniji džihad je da jutro otpočneš sa namjerom da nikome ne učiniš nepravdu."

بسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحيِمِ

KUR’AN I TAKVALUK U MJESECU RAMAZANU

Kur’anski poziv je poziv na uputu, a mjesec ramazana polučuje na­jbolji rezultat – takvaluk, bogobojaznost. Da vidimo gdje je dodirna tačka između mjeseca ramazana i Kur’ana. Kur’anski ajet kaže:

“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobo­jazni.” (El-Bekare, 183)

Osnovni cilj ramazana je da čovjek na kraju ramazana poluči bo­gobojaznost. Kur’anski ajet kaže:

“Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali i koji vjeruju.” (El-Bekare, 2-3)

Posredstvom mjeseca ramazana možemo postići najveći stepen takvaluka i bogobojaznosti. Ako neko poluči taj takvaluk, Kur’an je posigurno bio njegov posrednik u uputi.

“O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. - A Allahova do­brota je neizmjerna.” (El-Enfal, 29)

Budemo li imali bogobojaznost, poručuje Kur’an, Allah će nam dati furkan, moć razdvajanja i raspoznavanja istine od neistine, hakka od bātina, a i moć raspoznavanja Božijeg tevhida od širka.

Jedan drugi ajet kaže:

“A najbolja opskrba je bogobojaznost. I Mene se bojte, o razumom obdareni!”(El-Bekare, 197)

Iz citiranih ajeta dolazimo do nekoliko zaključaka:

- rezultat našeg posta treba biti takvaluk. Kada smo stekli tak­valuk, stekli smo uslov da nas Kur’an upućuje i dalje vodi.

- a kada nas Kur’an počne voditi postići ćemo blagoslov raspoznavanja istine od neistine. To je stanje duha kada čovjek postigne sposobnost furkana – tj. vrhunac vjerovanja kada mu Allah, dž.š. prihvata njegovu vjeru i njegova djela.

Jer kada čovjek postane mutekija – bogobojazan, onda se na nj od­nosi sljedeći Kur’anski ajet:

“I Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani bogobojaznih.” !”(El-Bekare, 194)

Iz rečenog proizlazi da je svaki prethodno nabrojani korak ust­vari priprema za sljedeći korak u lancu napredovanja. A sve su to karike u lancu napredovanja ka većim stupnjevima vjere. Dokle ide taj lanac? To seže do “Rabbike” - do tvoga Gospodara. Tada se čovjek diže u potpunu Božiju blizinu. Kur’anski ajet kaže:

“A Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine.” (Al-A’raf, 56)

Poenta posta je da on nije samo glad i žeđ. Uzdržavanje od hrane i pića sastavni je dio posta, kao što je đaku sastavni dio nastave da redovno prati časove. I kao što učeniku prioritetan cilj nije sama nastava i škola, tako i sam post nema sam sebi svrhu, tj. glad i žeđ. Kao što škola služi đaku da postigne veći stupanj znanja i spoznaje, isto tako post predstavlja pripremu u kojoj postač priprema sebi us­love da stigne do višeg cilja, do bogobojaznosti. Šta to znači u prak­tičnom smislu?

To znači da ako napravimo rekapitulaciju našeg duhovnog stanja, našeg imana, spoznaje vjere i jekina prije samog ramazana i poslije ramazana - moramo da uočimo bitan duhovni napredak na kraju ramazana. Ako, pak, ne postignemo ovo poboljšanje u duhov­noj sferi, ličićemo na đaka koji je redovno išao na nastavu, ali osim što nije dobio neopravdane časove, ništa drugo nije polučio od nastave.

Ovaj mjesec podijeljen je na trideset dana, dakle, na trideset djela koje trebamo da učinimo. Radnik, koji npr. radi u firmi kod ne­kog poslodavca, nakon svakog radnog dana je u prilici da ga poslo­davc obračuna i da mu kaže: “Evo, toliko si radio danas i tolika ti je nagrada.” - tako i mi na svakom iftaru moramo sebe preračunati i vidjeti koliko smo uznapredovali u našem postu tog dana. I to će biti mjerilo naše nagrade. Ako u sebi ne uočimo napredak i ne vidimo da smo zaslužni određene nagrade, onda nismo dospjeli ni u jedno od dva slijedeća stanja:

- Ne shvaćamo smisao i svrsishodnost posta, dove, namaza i učenja Kur’ana - i time ličimo na neku nerazumnu osobu kojoj je re­čeno: “Ne smiješ jesti toliko i toliko sati, sve ostalo nije bitno.” Ta­kođer, ako ne znamo pravi smisao namaza, a neko nam rekne: “Klanjaj!”, i mi vidimo neki klanjači rade gimnastiku - i mi im se priključimo radeći gimnastiku – kao konačni rezultat nećemo imati ništa doli gimnastičku relaksaciju. Ako je naš duhovni stupanj takav, onda po Kur’anskoj kvalisifikaciji mi pripadamo skupini “gafilin”, a to su oni koji ne znaju, koji su nemarni i koji još drijemaju.

Ako pak znamo čemu namaz i zašto post, ali u sebi na iftaru ne vidimo nikakav napredak, to je pokazatelj da imamo neku nutarnju bolest - bolest koja se tiče našeg ahlaka, našeg odnosa prema Bogu i zajednici. Jedan hadis glasi:

“Ako musliman muslimana ogibeti, četrdeset dana mu se ne prima namaz.”

To bi bilo adekvatno slučaju kada bi jedan učenik primio žestok udarac u glavu, potresao mozak i četrdeset dana nesvjesno sjedio na nastavi, pa poslije upitaju tog učenika šta je zapamtio, a on im kaže: “Toliko me glava mučila da ništa nisam zapamtio.” Kao što je udarac u glavu koji je učenik pretrpio bio razlogom i preprekom njegovu učenju, tako je isto ogovaranje, gibet brata muslimana prepreka na­mazu i njegovoj duhovnoj supstanci.

Sljedeća naša negativnost je ako, naprimjer, u odnosu na našeg komšiju muslimana materijalno dobro stojimo, a nemarni smo prema njegovom očajnom materijalnom stanju – a k tomu još znamo da on posti. Dakle, vidimo da bismo mu mogli pomoći, a nećemo – eto nam onda još jedne prepreke našem postu, namazu i našem duhov­nom napretku.

U suri Ma’un naglašava se:

“Jesi li vidio onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i koji da se nahrani siromah - ne podstiče. A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretva­raju i nikome ništa ni u naručje ne daju!” (El-Ma’un)

U gornjem ajetu nabrajaju se oni koji su nemarni prema jetimu, prema siromahu, prema bijedniku... Mjesec ramazan je mjesec našeg duhovnog preporoda, obnove - mjesec u kojem moramo sve svoje slabosti ahlaka, ophođenja prema drugom, laži, izdaje i munafikluka reformisati. Dakle, mjesec rama­zan treba da dovede do preporoda, prekretnice i do radikalnih prom­jena u nama. Sve one negativnosti koje su stanovale u nama prije ramazana potrebno je da na koncu ramazana, u manjoj ili većoj mjeri, iščeznu.

“I istinu sa neistinom ne miješajte i istinu svjesno ne tajite! Molitvu obavljajte i zekat da­jite i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte! Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?” (El-Bakare, 42-44)

Dova:

Molimo Te Uzvišeni Gospodaru da nam podariš uputu,  pomogneš nas u sticanju korisnog znanja po čijem slovu ćemo raditi, sebe i djecu svoju odgajati i da ove mubarek dane mjeseca ramazana provedemo koračajući Tvojoj blizini a udaljavajući se od lošeg oko  nas i lošeg u nama. Amin!

وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!