RAMAZANSKI NASIHATI

DOVA 18 DANA I IZABRANI HADISI I IZREKE ZA PREDTERAVIJSKO OBRAĆANJE

اللَّهُمَّ نَبِّهْنِي فِيهِ لِبَرَكَاتِ أَسْحَارِه ِ ‏وَ نَوِّرْ فِيهِ قَلْبِي بِضِيَاءِ أَنْوَارِهِ وَ خُذْ بِكُلِّ أَعْضَائِي إِلَى اتِّبَاعِ آثَارِهِ بِنُورِكَ يَا مُنَوِّرَ قُلُوبِ الْعَارِفِينَ‏

Bože moj, učini me svjesnim blagodati prilikom zore, i osvjetli srce moje svjetlošću mjeseca Ramazana, o Osvjetlitelju srca onih koji su Te spoznali.

 Svijest o blagodatima koja se traži u današnjoj dovi sama po sebi je velika blagodat. Da čovjek bude svjestan da sve što ima ili nema, dobiva ili gubi spada u blagodati, uveliko olakšava život, pristup problemima i rješavanje istih. Svijest o blagodatima rješava pitanje u vezi sa monoteističkim pristupom u vezi sa djelima Božijim. Takav je čovjek svjestan da blagodat na bilo koji način da nam dođe, došla je ili pak nije došla jer je Allah odredio da se to dogodi na način na koji se dogodilo i preko posrednika preko kojeg se dogodila. Zato je potrebna zahvala i posredniku preko kojeg je došla a nadasve Bogu koji vodi brigu o svojim robovima i određuje nam samo najbolje.

        Nesreća blagodati je poricanje.

        Ko spomene ime Božije na početku svoje hrane ili pića i zahvali se Bogu na kraju, neće biti nikada pitan, za blagodat te hrane.

        Mnogo je Božijih blagodati datih robu a nije im se nadao. Mnogo je onoga čemu se nadao, a dato mu je drugo.

        Najviše čega se plašim za svoj ummet je blještavilo Ovoga svijeta i mnoštvo njegovih blagodati.

        Nasilje uskraćuje blagodati.

        Nema nesreće niti iskušenja, a da u njoj nije utkana blagodat od Allah.

        Kada Allah, dž.š., želi dobro robu, a on zgriješi, nakon toga slijedi nedaća da bi ga to podstaklo na pokajanje (traženje oprosta), a kada Allah želi loše robu, a on zgriješi, nakon toga slijedi blagodat da bi zaboravio tražiti oprost i ustrajao u griješenju, a to je govor Božiji: “Mi ćemo ih odvesti u propast malo po malo, a da neće znati,”tj. davanjem blagodati prilikom griješenja.

        Allah, Musau, a.s.: Nisam stvorio draže stvorenje od Moga vjernika. Ja ga stavim na iskušenje zato što je to za njega bolje. Ja ga izlječim zato što je to za njega bolje. Ja mu uskraćujem zato što je to za njega bolje. Ja bolje znam šta će popraviti Moga roba. Zato treba da je strpljiv kod Mojih iskušenja, zahvalan na Mojim blagodatima, zadovoljan Mojim određenjem da bih ga upisao kod Mene u istinoljubive.

بسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحيِمِ

SVOĐENJE RAČUNA SA SAMIM SOBOM

Božiji Poslanik, s.a.v.a. putovao je sa svojim ashabima kroz jednu pustaru i došli su do jedne šume. Tu im je Poslanik rekao:

“Neka svako od vas kaže:’Subhanallahi ve-l-hamdulillahi ve la illahe ilellahu Allahu ekber’, i Allah, dž.š. će mu u Džen­netu podići jedno drvo.” Jedan je kazao: “Božiji Poslaniče, ja onda Imam puno drveća u Džennetu.” “Tačno”, odgo­vorio je Božiji Poslanik, “ali pod uslovom da nisi poslao vatru, pa da ti vatra već nije spržila to drveće.”

Moramo da se pozabavimo sa sobom, da razmislimo kako to da obavljamo toliko namaza i da toliko ustrajno nešto radimo, a nema svjetla vjere u nama, nema nura u našim srcima. Gdje je prob­lem? Kada primijetimo neku slabost brata muslimana, nedostatak našeg imana je u tome što nismo pokušali tu slabost zaogrnuti i pok­riti je. No, naprotiv, mi ne samo da je ne pokrivamo, mi je otkrivamo i nastojimo da je učinimo javnom i na svakom mjestu je publiku­jemo. Ta naša duhovna pustoš dokaz je da naša djela nisu zadovoljila našeg Gospodara i da nisu primljena. Kur’an kaže:

“Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg ni­kne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. - A Allah će onome kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno dobar i sve zna.” (El-Bekare, 261)

To su oni uzoriti koji dijele svoje imetke, žrtvuju se na Božijem Putu, njihov slučaj Kur’an poredi sa zrnom pšenice iz kojeg nikne sedam klasova, a na svakom klasu po stotinu zrna. Znači djelo se na­građuje po sedamsto puta, “ali i više od toga”, kako to garantuje Allah, dž.š. u Kur’anu. Kompletno naše ponašanje i svi naši postupci trebali bi da budu “fi sebil-lillah”, pa da se to poluči. Zašto se kod nas to nije polučilo? Zato što naše djelo, naš namaz, naš post, naš selam bratu muslimanu nije takav - nije u ime Boga. Imam Hasan, unuk Božijeg Poslanika, kaže:

“Od vašeg Dunjaluka jedna od tri stvari koje najviše volim je da vašim odraslima i vašoj djeci nazivam selam na sva­kom mjestu.”

Jedan najobičniji selam upućen iz sveg srca bratu muslimanu može da izazove pravu oluju u drugom bratu muslimanu. U jednom hadisu savjetujmo se:

“O ljudi, obračunajte sami sebe, prije nego vam drugi budu obračunavali, prije nego vam dođe Dan Kijameta.”

Znači trebalo bi prije nego što dođemo na dan Kijameta da se sa sobom obračunamo i da napravimo reviziju svog stanja, da nam pos­lije ne bi bilo kasno. Prije nego nas na Sudnjem danu budu testirali zašto smo i u ime čega postili, bolje da to pitanje sebi sad postavimo.

Razlika između ta dva pitanja je ta što sad imamo priliku da is­pravimo grešku, a tamo ćemo biti kratkih rukava i nećemo imati priliku da ispravimo propušteno. Na Sudnjem danu čovjek će prok­linjati sebe govoreći:

“O teško meni, imao sam sve Božije znakove pored sebe, a ja sam ih porekao i odbacio, kakav nesretnik sam sada.”

Prema tome najbolje je da odmah napravimo sa sobom obračun da vidimo koliko su naš post, naš namaz i naša ostala djela usmjerena prema Bogu, ili su, pak, usmjerena prema nečemu drugom.

Allah, dž.š. je uspostavio zakone, dao nam stanovite kapacitete i kazao:

“Neka svako uloži napor prema svojoj moći, a iza toga na red dolazi Moja pomoć.”

Da ne budemo kao onaj derviš koji je sa svojim psom krenuo kroz pustinju, pas je bio toliko ogladnio da je pao u nesvijest, on je stao pred njega i počeo plakati. Neki prolaznik ga je upitao zašto plačeš, a on mu je odgovorio:

“Evo, pas mi se onesvijestio od gladi i hoće da umre.” Prolaznik ga pita šta mu je u kesi, a on odgovara: “Hljeb.” “Pa daj mu komad hjeba, šta si se ukipio?”, a derviš odgovara: “E, hljeb košta, a pas ne košta.”

Znači moramo prvo uložiti trud, učiniti što je u našoj moći, pa onda tražiti od Allaha, dž.š. pomoć.

Jedan je htio da testira Boga da vidi da li je tačno da Allah, dž.š. svakom stvorenju daje nafaku i opskrbu. Osamio se u jednoj sobici i počeo da gladuje, čekajući da mu Bog da nafaku. Tako je gladovao tri dana, ali ništa ni od kuda. Četvrti dan čuje neko prolazi pored nje­gove odaje i on, da bi skrenuo pažnju na sebe, malo se nakašlje - taj prolaznik se nadviri i vidi da ima nekog u sobi - pita ga šta tu radi. On tom neznancu prenese svoju anegdotu kako je htio samo da ispita da li Bog govori istinu ili ne. A ovaj mu veli: “Koje testiranje, bu­dalo. Evo, ti malo hljeba i mani se toga.” Kada se ovaj vratio među svoje prijatelje, oni ga pitaju: î, jesi li ustanovio da Bog stvarno daje nafaku? On kaže: “Jesam, samo sam se trebao malo nakašljati. Da se nisam nekoliko puta nakašljao, ne bi bilo ni habera od nafake.”

Poenta je u tome da trebamo učiniti neki napor od sebe da bismo izazvali Božiju pomoć, ne može ništa doći onako, samo od sebe

وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!