Husein Đozo

Post

U općoj koncepciji Islama o čovjeku, formiranju ti njegove ličnosti i usmjeravanju njegove aktivnosti, pored vjere u Boga i namaza, post zauzima posebno mjesto. Njemu nesumnjivo pripada veoma značajna uloga u procesu očovjekovljenja čovjeka, razumijevanju ljudskih osobina u njemu i oplemenjivanju i humaniziranju njegove duše.

Da bismo bolje razumjeli ulogu posta u formiranju zdrave i snažne ljudske ličnosti, moramo upozoriti na činjenicu da se čovjek nalazi u stalnoj i vječnoj borbi suprotnosti i dilema. Njega u njegovom vlastitom biću razdiru suprotnosti. U njemu samom bije se vječna i teška bitka između luciferskih i destruktivnih snaga (životinjski elementi — šejtan) i pozitivnih stvaralačkih snaga (ljudski elementi — melek). Čovjek je zaista poprište užasne borbe suprotnosti duha i materije. On je dualističke biće, sastavljen od duše i tijela. U njemu se sukobljavaju interesi duha sa interesima materije. Razapet je između ova dva suprotna elementa. Cjelokupni ljudski život predstavlja, kako kaže francuski filozof Berkson, sudar i sukob dvaju suprotnih kretanja: duha koji se penje na više ka svome izvoru Bogu i materije koja pada na niže i vuče čovjeka, isto tako, svom izvoru ka životinji. Duh je jedna velika snaga, ogroman polet vitalnosti koji je jednom za svagda dat još od početka svijeta i koji se stalno sukobljava s otporom materije, boreći se da prokrči put u bolji svijet duhovnog savršenstva i ljepote, koristeći materiju pomoću organizacije.

Iako ovakva situacija i položaj čovjeka nisu baš tako ni ružičasti ni tako laki, mnogi ih, gledajući ih iz svog aspekta, još više dramatizuju. Egzistencijalizam gleda suštinu ljudskog bića u njegovoj bače-nosti u napuštenost, u zebnju, u brigu, u neprekidno sklizanje, bježanje u prazninu i ništavilo, u smrt. Smrt je jedan način bića, koje čovjekova stvarnost preuzima na sebe čim ona jeste. Čim čovjek stupi u život već je dovoljno star da umre.

Prema Kamiju apsurd je suština čovjekova položaja u svijetu, i ako čovjek želi da ostane dosljedan i vjeran samom sebi, mora u apsurdu i besmislu istra-jati i živjeti. Ja uzvikujem, veli Kami, da ne vjerujem ni u šta i da je sve apsurdno, ali ja ne mogu sumnjati u svoj krik i potrebno je, barem da vjerujem u svoj protest. Prva i jedina očevidnost koja mi je tako bila dana u unutrašnjosti apsurdnog iskustva je revolt. Apsurd niče na tlu odnosa između čovjeka i svijeta zato što svijet ne zadovoljava čovjekova očekivanja, ne odgovara njegovim težnjama: neljudski je, besmislen, konačno neshvatljiv.

I zaista položaj čovjeka u ovom pojavnom svijetu gledan samo kroz vid njegovog materijalnog povezivanja sa svijetom, i iz aspekta samo fizičkog postojanja, izgleda nam apsurdan i besmislen. Viđenje čovjeka iz ugla njegova materijalno fizičkog postojanja, ne može nam drukčije ni izgledati, priznali mi to, ili ne. Zato ga sve filozofije koje gledaju iz tog ugla, samo tako i vide.

Ukoliko bi se položaj čovjeka u prirodi i njegov odnos zasnivao isključivo na materijalnoj bazi, on bi zaista bio više nego apsurdan, tragičan i besmislen. »Tako mi vremena, zaista su svi ljudi na gubitku« ističe Kur'an. Svi su oni nesretni, izgubljeni, bačeni u ovaj svijet besmisla i bezumlja.

Kur.an ipak ne ostavlja čovjeka u tom apsurdu i u tom ćor sokaku. On mu, istodobno, ukazuje na izlaz iz te situacije. Odmah iza konstatacije, »da su svi ljudi na gubitku«, dodaje »osim onih koji vjeruju i rade dobra djela«, osim onih koji znaju i vjeruju <Ja čovjek, pored materijalne dimenzije ima još jednu — duhovnu, pored tijela ima i dušu, pored fizičkog

ima i duhovno biće, da pored materijalnih vrijednosti vjeruje i u duhovne moralne etičke vrijednosti. Neosporno je da bi čovjek, ako bi se sveo samo na materijalnu komponentu, samo na svoje fizičko biće, bio na gubitku, u tuzi i brizi, bačen u svijet bola, tuge, sukoba, proturječja itd., kako on i izgleda u viđenju Kami ja i Sartra, jer ga oni gledaju samo iz tog aspekta.

Vjera je, međutim, dala čovjeku drugu dimenziju koja razrješava proturječnost ljudske bačenosti u "besmisao, bol, tugu i vječne sudare, osmišljava njegov život i daje mu dovoljno snage da izdrži sve poteškoće.

Sa ovom duhovnom dimenzijom čovjek više nije bačen u svijet bola, tuge i besmisla. On je tu poslat sa određenom misijom. On je, kako kaže Kur'an, Božiji zastupnik na zemlji. Sve mu je stavljeno na raspolaganje i upravlja sa svim dobrima na ovom svijetu u ime Boga.

Istina, ta misija nije ni malo laka. Sam Kur'an nas upozorava na njenu složenost i delikatnost, kada nas upoznaje da su zemlja i nebesa odbili da je prihvate, a čovjek ju je prihvatio i time »pokazao neznanje i sebi učinio nasilje«.

U svakom slučaju, položaj čovjeka u ovom pojavnom svijetu je zaista težak i veoma složen. Da bi izdržao strahoviti pritisak materije koja ga vuče zemlji, on mora biti duhovno ojačan i osposobljen, jer se samo time može uspješno suprotstavljati porobljavanju materije.

II

— Post očito predstavlja neobično snažno i efikasno sredstvo u borbi protiv grube i divlje sile materije, protiv njenog pritiska i porobljavanja.

Čovjek je, kao što smo već naglasili, vječno poprište sukoba nutarnjih suprotnih snaga, kao što je, isto tako, izložen stalnom pritisku vanjskih faktora. Danas je taj pritisak veoma pojačan. Mašina je po-bjesnila. U svom bijesnom i despotskom ponašanju,

 traži da čovjeka pretvori u pasivnu igračku, što je u velikoj mjeri i uspjelo. Čovjek je izgubio od svoje vrijednosti. Prije svega, kao izvor fizičke snage ne predstavlja više predmet nekakvog interesovanja. S druge strane, kompjuteri mu otimaju jednu po jednu intelektualnu funkciju. Tako se on u svom nutarnjem životu zatvorio u sebi i potpuno podlegao životinjskim nagonima. Otuda alkoholizam, hipererotizacija, narkomanija itd.

U borbi protiv svega što pritišće čovjeka i što ga otuđuje, post ima važnu ulogu. Ne radi se o-potpunom suprotstavljanju nagonu i materiji. Post nema namjeru, da u čovjeku razvija asketizam, pasivan odnos prema materijalnim dobrima i ugušuje u njemu nagone. Riječ je o uspostavljanju ravnoteže između duha i materije, tijela i duše, srca i razuma, htijenja i znanja. Post teži isključivo toj ravnoteži. Islam sa cjelokupnim svojim učenjem želi samo da održi čovjeka tu gdje on jeste u prirodi, da ga zadrži na mjestu koje mu pripada na sredini između životinje i anđela, između čiste materije i čistog duha, između nižeg i višeg svijeta. Islam se ne zanosi iluzijom da od čovjeka stvori anđela, a još manje Boga. Svi njegovi propisi svode se na to da se nutarnji nagoni i sile u čovjeku održe u granicama njihovih bioloških i fizioloških funkcija. Čovjek ne može postati anđeo, ali se ne smije ni ponovno vratiti životinji od koje se odvojio. On se mora u procesu svog očo v jeko vi jenja i osmišljeno kretati naprijed. Svako vraćanje natrag u suprotnosti je sa suštinom pojma čovjeka i predstavlja njegovo otuđenje. Proces odvajanja čovjeka od životinje, odnosno, proces očovjekovljenja čovjeka vodio se u znaku oštrih sukoba između životinjskog nagona i ljudskih vrlina u čovjeku, između materije i duha. Post je ovdje, kako se saznaje iz Kur'ana, igrao uvijek značajnu ulogu. Kur'an kaže da je post bio propisan ranijim narodima. U poglavlju Bekare, ajeti 183—184 stoji, »O, vjernici, propisan vam je post kao što je bio propisan onima koji su bili prije vas, da biste se očuvali grijeha i to izvjestan broj dana. A ko od vas bude bolestan ili na putu, poslije će napostiti propuštene dane. A oni koji teško podnose post daće otkup, nahranivši jednog siromaha. A ko dade više, za njega je bolje. Da znate bolje vam je da postite«.

Kur'an, kako se vidi, potpuno jasno i određeno označava post kao sredstvo borbe protiv grijeha. Jedan od najvećih i najtežih grijeha, bolje rečeno, izvor svih grijeha, jeste razuzdanost i dominacija ljudskih strasti i materije. Životinjski nagoni u čovjeku, kad se puste i kad ponesu čovjeka, pretvaraju se u najopasnijeg neprijatelja: »Inncn nefse le emmaretun bis sui«-Strasti navode čovjeka na svaki grijeh, veli Kur'an. U trenucima razuzdanosti i dominacije strasti, čovjek je spreman na sve. Kad postane rob nagona i materije, za njega više ne postoje nikakve druge vrijednosti. Pretvara se u nezasićeno stvorenje koje stalno traži nove oblike izživljavanja. Mi smo svjedoci takvog ponašanja čovjeka. Upravo preživljavamo jednu situaciju koja nas ugrožava i iznutra i izvana, fizički i duhovno. Razara i truje našu ličnost i naše duhovno biće raznim porocima, kao što je alkoholizam, narkomanija, seksomanija itd., i istodobno ugrožava naše fizičko postojanje atomskom bombom.

Tesavuf je mora se priznati, pravilno shvatio nastranosti i bolesti ljudske duše. Gazalija ima potpuno pravo kad s neskrivenom ironijom primjećuje, da se čovjek uvijek veoma aktivno angažirao u borbi protiv tjelesnih oboljenja, dok se vrlo malo interesirao za bolesti duše. Duhovna oboljenja su mnogo opasnija od tjelesnih. Ona nas lišavaju vječne sreće, a ova druga samo prolaze. Prva razaraju više, vječne vrijednosti, a druga niže, prolazne.

Kada govorimo o postu, kojeg Islam propisuje kao lijek protiv mnogih duhovnih zagađenja, posebno, protiv životinjskih nagona u čovjeku, bilo bi pogrešno misliti, da se time teži formiranju nekakve asketske ličnosti i nekakva pasivnog odnosa prema materijalnim dobrima. Zuhd (asketizam) kojeg Islam preporučuje ne sastoji se u tome, kako kaže Hazreti Alija, da čovjek ništa ne posjeduje nego da njega ništa ne posjeduje, ne drži u vlasti i ropstvu. Islamski stav prema materijalnim dobrima nije u tome, da ih musliman ne posjeduje, naprotiv on ih mora imati što više, jer mu je, prema izričitom slovu Kur'ana, sve što je na zemlji i nebesima stavljeno na raspolaganje. Ali ne smije dozvoliti da ta dobra zagospodare njime, da postane njihov rob i da shvati kao sredstvo svog ličnog uživanja, zadovoljenja i izživljavanja.

Post se, naime, ne smije shvatiti kao puko odricanje i bježanje od materijalnih dobara, niti kao puko suprotstavljanje nagonima. Takav post ne bi imao nikakvog drugog smisla osim, kako je to divno rekao Muhamed a. s. praznog gladovanja i žeđanja. Post nije bježanje od materije i pasivno povlačenje ispred nje-On predstavlja jedan aktivan odnos prema njoj, koji se sastoji u tome što se materiji daje njen pravi status, a to je status sredstva, a ne status cilja. Ona mora biti podređena čovjeku i služiti višim ciljevima života. Ona nije data radi uživanja nego radi održavanja ljudskog roda i postizanja viših ljudskih vrijednosti.

Post nam pomaže da savladamo sami sebe, da postanemo gospodari strasti i stvari, a to je zaista velika stvar. Davno je rečeno, da je najveći junak onaj koji savlada sebe. Muhamed a. s. je rekao, da je borba u savladavanju sebe mnogo teža nego borba u ratu protiv neprijatelja. Najteže je sebe savladati i ukrotiti životinje u sebi.

Zla i grijesi koje je čovjek činio kroz istoriju i koje još uvijek čini u istoj ili još većoj mjeri, nisu posljedica pomanjkanja znanja. Njihovi motivi ne leže u razumu, nego u volji, odnosno, duši i srcu. Ako bismo analizirali sva zlodjela, koje je društvo do sada počinilo, vidjeli bismo, da to nije bilo za to što nije znalo da to ne valja i da to nije grijeh. Grijeh je uvijek bio posljedica raskoraka između volje i razuma, odnosno htijenja i znanja. Pravi grijeh je upravo u tom raskoraku. Nema grijeha, kako zastupa većina uleme, ako se nešto učini iz neznanja. Pejgamber je često govorio, >Bože, oprosti im, jer ne znaju«. U Kur'anu stoji: »Bože naš, nemoj nas kažnjavati za ono što učinimo iz zaborava i greške.«

Zbog toga usklađivanje volje i razuma, htijenja i znanja, predstavlja vrlo važno pitanje. Od toga očigledno ovisi naša sreća i blagostanje. Da li će materijalna dobra i sva naučna dostignuća koja razum otkriva biti stavljena u službu čovjeka ili će se okrenuti protiv njega, ovisi o tome koliko je čovjek uspio da savlada sebe, da u sebi ukroti destruktivne snage, da putem volje, stavi materiju u službu duha, i svoje fizičko biće u službu moralnog bića, jer je čovjek moralna životinja, kako kaže Gejlard Simpson. Njegova je osnovna karakteristika smisao za moralne vrijednosti. Zato se on ni u kom slučaju ne smije svoditi samo na materijalne vrijednosti. Inače, izgubio bi svoje ljudsko obilježje.

Iz ovog aspekta, uloga posta izgleda nam sve značajnija. Post oživljava i jača ono ljudsko u čovjeku, jača njegovu volju i usmjerava je u pravcu dobra, rasterećuje čovjeka pritiska materije kako bi bio pripremljen i osposobljen da što snažnije doživi i osjeti ljepotu, radost i sreću višeg svijeta. Post uči čovjeka da traži sreću i uživanje u ostvarenju ljudskih i moralnih vrijednosti, naime, u višim ljudskim vrijednostima, jer su to njegove bitne karakteristike. Po tome i samo po tome čovjek se razlikuje od obične životinje koja zna samo za materijalna uživanja, potrebe strasti i požuda. Ne želimo time reći, da se suština čovjeka i posta sastoji u odricanju od materijalnih dobara. To je karakteristika anđela. Bitna karakteristika čovjeka je, kao što smo to već rekli, u održavanju ravnoteže između potrebe duha (duše) i materije (tijela). Tu je njegovo mjesto, i tu na tom mjestu, Islam ga želi zadržati. Svakako, da je u tome postu namijenjena posebna i veoma važna uloga.

III

Post nam se nameće samo kao potreba u borbi protiv dominacije grube sile materije i životinjskih elemenata u nama. On ima višestruki značaj. Iako je to teško iscrpiti u jednom članku, kao što je ovaj, ipak je potrebno bar u najkraćim crtama ukazati na još neke koristi posta.

Mislimo, da nije ni potrebno posebno isticati veliki značaj i opravdanost posta sa zdravstvenog gledišta. Poruka: »Postite, ako želite biti zdravi«, koju je Muhamed a. s. proklamovao postala je pravilo savremene medicinske znanosti. Post u savremenoj medicini zauzima sve značajnije mjesto. U medicinskoj literaturi na svim jezicima naći ćete bezbroj studija o tome od najistaknutijih autora iz ove oblasti. O tome se i kod nas dosta pisalo i još više piše. Opravdanost posta više uopće nije sporna. Takvo pitanje kod ozbiljnih ljudi moglo bi izazvati samo smijeh.

U urbaniziranim i mehaniziranim sredinama, gdje čovjek, zbog toga što mu mašina otima po jednu funkciju, miruje, živeći u izobilju i odajući se sve više materijalnim uživanjima, post se zaista nameće kao neminovna nužnost za očuvanje zdravlja. Veći dio najtežih obolenja danas nastaje uglavnom kao posljedica prekomjernog uživanja i nekretanja. Najčešća oboljenja savremenog čovjeka su oboljenja srca, krvnih sudova, šećerne bolesti itd. Zna se međutim, kako nastaju ova oboljenja.

Post kao profilaksa i kao lijek nije nikada ranije bio tako potreban kao što je danas. Čovjek je ranije bio mnogo skromniji. Poštivao je makar kakve norme koje su ga obavezivale na određenu disciplinu u životu i svakidašnjem ponašanju. Postojale su određene granice u jelu, seksu, načinu oblačenja itd. Pazilo se, da se ne izlazi iz tih granica. Postojalo je javno mnijenje o kojem se moralo voditi računa.

Svega toga nema danas. Živimo u jednom vakumu u kojem u pogledu moralnih normi i duhovnih vrijednosti, vlada pravi haos. Ne postoje više nikakve stabilne norme u ponašanju savremenog čovjeka. Pogledajte samo kako se oblači, kako se seksualno izživ-Ijava, šta pije itd. Već se zasitio alkoholnih pića i sada sve više prelazi na uživanje narkotika. Ako se bude ovako nastavilo dalje, postoji opravdana bojazan, da će doći do pune deformacije ljudske ličnosti, do punog otuđenja čovjeka i punog tjelesnog kretenstva-Post nas od svega toga čuva. Koliko nam u tom svjetlu izgledaju veličanstvene riječi Božijeg poslanika: Essaumu džunnetun — post vas čuva — čuva nas zaista u svakom pogledu; čuva našu dušu, čuva i naše tijelo.

Post ima takođe i svoj socijalni smisao. On u čovjeku podstiče i razvija smisao za humanizam i socijalnu pravdu. Čovjek se u postu odriče jela, da osjeti glad, kako bi bolje razumio one koji su prisiljeni, da stalno gladuju. Odriče se jela, ne da bi više uštedio, nego da bi ga dao drugome. Potpuno je ispravno rečeno: Sit gladna ne razumije. Treba osobno doživjeti glad, da bismo bolje shvatili gladovanje drugih. Post je u stvari dobrovoljno odricanje u korist drugoga.

To je smisao posta kao sredstva protiv dominacije i robovanja materiji. Robovati materiji znači učiniti je sredstvom samo svog vlastitog uživanja, a gospodariti njome znači dijeliti je sa drugim, biti spreman da se odrekneš u korist drugoga i to sa osobitim zadovoljstvom.

Tako se post pretvara u nutarnju snagu koja akti-vizira čovjeka i usmjerava ga u pravcu borbe za dobro drugih, a pasivizira ga u štetnoj aktivnosti. Ko se odriče jela i pića, tobože, u ime posta, a laže, krivo se kune, izgovara hrđave rijeci i ne usteže se od grijeha, taj ne posti; on samo gladuje, veli Muhamed a. s.

Sadakai-fitr najbolje potvrđuje ovu humanu i socijalnu stranu posta. Sadakai-fitr je propisan kao sastavni dio ramazanskog posta i daje se u toku Ramazana, naročito, zadnjih deset dana. Može se dati u naturi i u vrijednosti. Obračunava se prema određenim količinama određenih artikala koji su u doba Božijeg poslanika predstavljali osnovne prehrambene artikle.

Kod određivanja visine sadakai-fitra bilo je mjerilo potreba dnevne prehrane jednog čovjeka. Bilo bi najpravilnije, da svaki koji daje, odredi visinu sadekai--fitre prema izdatku za svoju dnevnu prehranu.

Mi smo već dosad više puta upozoravali, da dosadašnja praksa u obračunavanju i određivanju visine sadekai-fitre nije ispravna i ne odgovara osnovnoj koncepciji sadekai-fitre. Islamska dinamična misao se ne bi smjela zatvarati u okoštane i prevladane forme-Njenu primjenu uvijek određuje potreba života. Ako je sadekai-fitr u dosadašnjem iznosu mogao podmiriti potrebe beduina u veoma primitivnoj i zaostaloj sredini, sasvim je očito da se to ne može primijeniti na potrebe našeg standarda. Svakome je jasno, da se za 300 ili 400 starih dinara ne mogu podmiriti potrebe jednodnevne prehrane.

S obzirom na ovu činjenicu, mi bismo preporučili pripadnicima Islamske zajednice, da se ne drže dosadašnjih obračuna. Sadekai-fitr ne bi smjela biti manja od 20.,00.— dinara. Pa zar i taj iznos predstavlja neko opterećenje, kad se ima u vidu da se daje jedanput godišnje, a mnogi od nas toliko trošimo dnevno u najobičnije luksuze kao što je duhan, kafa, a da ne govorimo o alkoholu. Pomalo je čudno koliko oklijevamo kad se radi o davanju u dobro, a koliko lako i brzo dajemo u zlo.

IV

Bez obzira što se post sveo na formu i što se obavlja više iz puke navike nego iz nekog dubljeg uvjerenja i svijesti o njegovom mnogostrukom značaju, on ipak ostavlja dubokog traga i vrši u vjerskom životu vrlo važnu ulogu. U održavanju Islama i jačanju vjerskog života u našim krajevima, mjesec Ramazan igra neobično značajnu ulogu. On znači jedno veliko duhovno osvježenjc. To je injekcija koja unosi nov život i novu snagu. Dopalo mi se od jednog prijatelja kada je rekao: da bi sudbina Islama u ovim krajevima, naročito u periodu dekadence, bila sasvim drukčija da nije bilo Ramazanskog osvježavanja.

Ramazan, zaista, ima svoje čari, ima posebnu mističnu moć i snažno psihološko djelovanje. Mnoge okolnosti mu daju takvo obilježje. U njemu je jedna od najpribranijih mubarek noći — Lejleti Kadr, u kojoj je Muhamed a. s. počeo primati Objavu. Te noći otvorena je nova stranica ljudske istorije i nova epoha u razvoju ljudske misli. Zato je taj mjesec tako bla-gotvoren. On još uvijek na svojstven način zrači istim onim svjetlom koje je zasjalo u noći Lejlei Kadru prije četrnaest vijekova. Ne pogađa, možda, ista srca, ali ih ipak zagrijava, okrepljuje, osvjetljava i usmje-ruje prema Bogu. Ramazanska klima je klima pobož-nosti koja se na razne načine i u različitim vidovima manifestira. Neću reći svi, ali mnogi dolaze tobe i bar za vrijeme Ramazana prestaju griješiti. Akšam-lučari prestaju piti, džamije su prepune, Kur.an se naveliko uči, drže vazovi, pomaže sirotinja i daju prilozi za potrebe vjerskog života. Ljudi se međusobno posjećuju, priređuju se iftari, obilaze bolesnici, čine se razni hajrati za svoje umrle, vode se razne plemenite akcije itd.

Zadnjih godina mi smo atmosferu ramazanske po-božnosti obogatili i u nju unijeli jedan nov vrlo važan elemenat — prikupljanje zekata i sadekai-fitra u fond za potrebe vjerskih zavoda. Ova akcija daje Ramazanu novu dimenziju. Ona ima istorijski značaj. Ukoliko se pravilno shvati mogla bi označiti nov period u razvoju našeg vjerskog života i postaviti ga na solidnu materijalnu osnovu.

U ramazanskim razmišljanjima ova akcija bi morala zauzeti dominantno mjesto. Pripadnici Islamske zajednice morali bi je shvatiti kao vanredno značajnu šansu koja se mora iskoristiti. Bio bi težak grijeh ne shvatiti njen značaj i ne uključiti se u nju.

U jednom vrlo važnom trenutku našeg svestranog općeg razvoja na neobično složenoj raskrsnici u našem vjerskom životu, nađeno je jedno sretno rješenje i ukazano na neiskorišćenu veliku mogućnost. Pred nama je sada da vidimo jesmo li svjesni tih mogućnosti i jesmo li spremni da ih koristimo.

Ne treba ni malo sumnjati u to da su pripadnici Islamske zajednice svjesni trenutka u kojem žive i mogućnosti koje im taj trenutak pruža.