Najznačajnije djelo bošnjačke baštine na perzijskom jeziku je Bulbulistan Fevzije Mostarca. Napisan prije više od dva i pol stoljeća u raspjevanom i učenom Mostaru, svjedoči o bogatstvu i razuđenosti kulture našeg podneblja. Još se desetak naših pjesnika oglasilo s ponekom pjesmom na perzijskom jeziku, ali niko kao Fevzija Mostarac nije napisao jedno cjelovito djelo po uzoru na perzijske klasike, posebno Sadija. Godine 1973, je naš iranista rahmetli Džemal Ćehajić (1930-1989) objavio prijevod Bulbulistana, napisavši i značajnu uvodnu studiju o ovom piscu i njegovom djelu. Tu je posebno zadržao pažnju na Fevzijevom stvaralaštvu na turskom jeziku o čemu do sada nije bilo riječi. Zbog malog tiraža u kojem je knjiga štampana, knjiga odavno nije dostupna široj čitalačkoj publici pa je Kulturni centar Islamske Republike Iran odlučio štampati drugo izdanje ove knjige. Ovoga puta stihove u Bulbulistanu je prepjevao dr. Džemaludin Latić i time ih učinio razumljivijim i književno vrijednijim nego što su to bili u proznom prijevodu. Podaci o životu Fevzija Mostarca su zaista veoma oskudni. Zasad se samo zna da se rodio u Blagaju kod Mostara vjerovatno između 1670. i 1677. godine, što se da zaključiti na osnovu elegije koju je napisao povodom smrti Šejh Juje iz Mostara 1707. godine, u kojoj pokazuje punu poetsku zrelost. Niže srednje obrazovanje stekao je u Bosni najvjerovatnije u Blagaju i Mostaru, a više u Istanbulu. Koliko je vremena trajalo njegovo školovanje, nije se, nažalost, moglo utvrditi. Iz postojećih podataka zna se da je kao šejh Mevlevijske tekije u Mostaru držao ciklus predavanja iz poznatog sufijskog djela Mesnevije koje je napisao hazreti Mevlana Dželaluddin Rumi.

Bulbulistan, huld (poglavlje) o iskrenosti, (Autor: Fevzi Mostarac) BULBULISTAN, prijevod sa perzijskog Džemal Ćehajić; stilizacija Džemaludin Latić; Izdavač: Kulturni centar I. R. Iran u BiH, Sarajevo, 2003. god. Podaci o životu Fevzija Mostarca su zaista veoma oskudni. Zasad se samo zna da se rodio u Blagaju kod Mostara vjerovatno između 1670. i 1677. godine, što se da zaključiti na osnovu elegije koju je napisao povodom smrti Šejh- Juje iz Mostara 1707. godine, u kojoj pokazuje punu poetsku zrelost. Niže srednje obrazovanje stekao je u Bosni najvjerovatnije u Blagaju i Mostaru, a više u Istanbulu. Koliko je vremena trajalo njegovo školovanje, nije se, nažalost moglo utvrditi. Iz postojećih podataka zna se da je kao šejh Mevlevijske tekije u Mostaru držao ciklus predavanja iz poznatog tesavvufskog djela Mesnevije koje je napisao osnivač mevlevijskog reda, veliki iranski pjesnik i mislilac Dželaluddin Rumi. Da li je prije ove službe obavljao neku drugu dužnost i da li je sve vrijeme po povratku iz Istanbula proveo u Mostaru, ne zna se. Zna se, međutim, da je svoje stare dane proveo u svome rodnom kraju. Za Fevzija se znade još i to da je učestvovao u poznatoj bici pod Banjalukom (1737. god.), u kojoj su Bosanci do nogu potukli austrijsku vojsku. Kako je za Bosance ova bitka imala značaj otadžbinskog rata, nju je opjevalo mnogo pjesnika, pa i sam Fevzi. On je napisao tri hronograma o toj bici iz kojih se razabire da je Fevzi smatrao ovu pobjedu izuzetno velikom i važnom. Fevzi je bio učen i pobožan čovjek. O tome svjedoče njegova djela, pa i njegovi savremenici. U jednoj svojoj pjesmi Fevzi piše da se on već odavno pokajao i da ne pije vino priznajući da je to veoma teško, jer se toga obično odriču ljudi kad osjete kraj, što kod njega nije bio slučaj. On se, kako kaže, odrekao pića iz potrebe da potraži lijek za čovječanstvo sa željom da piše, da propovijeda, da daje primjer drugima. Kudsi, pjesnik iz Mostara, u jednoj svojoj poslanici govori o njemu kao dobrom poznavaocu perzijskog jezika sposobnom da podučava druge i pretpostavlja da je njegova kuća stjecište željnih nauke i učenja. Iz Fevzijevog stvaralaštva može se naslutiti i njegovo sazrijevanje u životu, od nemirna čovjeka željna života do ulaska u vode mistike i pobožnosti. Sam priznaje da se pokajao zbog života koji je provodio u mladosti i da ga je obuzela tuga, vjerovatno zbog bogohulnog vremena i ljudskih zabluda, pa mora da traži lijeka čovječanstvu. Kudsi, podsjećajući ga na Istanbul i Galatu i poredeći to sa Mostarom i okolinom, rekli bismo u izvjesnoj mjeri ironično, odaje, makar i daleko na vidiku, da su Fevzi i on i drugi s njima znali da vode život u metropoli. Ali Fevzi je postao besprijekoran privrženik svoga mističkog reda. Fevzi je umro u Mostaru oko 1747. godine. U pogledu datuma njegove smrti slažu se M. Handžić i M. Malić, dok Bašagić spominje samo to da je Fevzi živio u prvoj polovini XVIII stoljeća. O književnom djelu Fevzija Mostarca je, također, do sada malo pisano. U odnosu na relativno dug period njegova stvaranja malo se zna o broju njegovih radova. Posredno saznajemo da je Fevzija još kao student pjevao pjesme, a pjesnik Kudsi u jednom stihu poslanice posvećene Fevziji pita: "Šta je sa papagajem koji sipa napjeve, tj. sa Fevzijem. Pa ipak možemo biti zadovoljni što je pronađeno dvadesetak Fevzijevih pjesama na turskom jeziku koje će uz Bulbulistan na perzijskom jeziku pomoći boljem osvjetljavanju njegovog književnog lika i njegovih idejnih i ideoloških preokupacija. Nama je uspjelo da utvrdimo da je Fevzi napisao dvadeset pjesama na turskom jeziku, i to: tri hronograma povodom pobjede Bošnjaka nad austrijskom vojskom kod Banjaluke 1737. godine; četiri gazela; jednu šarkiju;1 jednu rubaiju (četverostih);jednu elegiju povodom smrti Šejh Juje iz Mostara 1707. godine; jednu munadžat-pjesmu (hvalospjev,odnosno molitva Bogu) i devet pobožnih pjesama (ilahija). Treći huld – Iskrenost Pun melodija slavuja iskrenosti i prijateljstva. Da bi zadobio zadovoljstvo mirisavih ruža i da bi poslužio kao primjer i pouka razumnima koji promatraju, baščovan, krem mudrih, otvorio je vrata iskrenosti i perivoja pravog puta. Iskrenost 1: Abu Umar veli: Jednog dana je Osman Nasafi držao narodu vaz sa minbera. U toku vaza reče: - Ljudi! Htio bih da vas zamolim da mi učinite nešto. - Šta je to? - upitaše. - Potrebno mi je hiljadu drahmi - odgovori. – Hoćete li mi dati? Niko ne odgovori. Po drugi put reče: - Zar među vama nema nijednog Božijeg prijatelja koji bi mi iz Božije ljubavi dao što mi je potrebno? Niko ništa ne odgovori i on po treći put reče: - Ako ne može jedna osoba da to da, neka daju dvije - tri ili deset osoba. Ništa ne odgovoriše. On siđe sa minbera i ode kući. I ja - priča dalje Abu Umar - uzeh hiljadu drahmi i uputih se njegovoj kući. Pokucah na vrata. Jedna služvaka iziđe i upita: - Ko si ti i šta hoćeš? - Reci šejhu da ga neko traži van - rekoh joj. Šejh iziđe i ja mu predadoh onih hiljadu drahmi i rekoh: - Bogati, nemoj nikome reći da ti je Abu Umar dao novac. Možda se pohvala ljudi pomiješa sa licemjerstvom. Ne tražim pohvalu ljudi, nego želim da vidim ljepotu Milostivog i da postupim shodno naredbi Gospodara Sudnjega dana, Koji kaže: "Ko se nada da susretne svoga Gospodara neka čini dobro i neka ne pridružuje nikoga u obožavanju svoga Gospodara." Zbog prijetnje ovog časnog hadisa koji je Uzvišeni Allah izrekao u odnosu na licemjerje, Abu Hurejre (neka je Allah zadovoljan njime) priča da je naš vjerovjesnik Muhammed (neka je Allahov blagoslov i spas na njega) rekao: - Svemogući Allah kaže: "Ja sam Bog, Koji nema potrebe da Mi se pridružuje neko. Ko god učini jedno djelo za nekog drugog, Ja, koji sam Bog, čist sam od tog djela." Smisao hadisa je da u svakom poslu i djelu, koji su pomiješani sa licemjerstvom, postoji pridruživanje (širk). Uzvišeni Allah ne prima nijedno djelo koje je učinjeno u ime nekog drugog. U drugom hadisu stoji da Allah prima samo ono djelo koje je učinjeno sa iskrenošću i radi Njegova zadovoljstva. Ako djelo nije učinjeno sa iskrenošću, Uzvišeni Allah ne prima to djelo. Nema nagrade za njega na drugom svijetu, a mjesto onoga koji ga je učinio bit će u Džehennemu. Stihovi: D'jeli sadaku, ali da bi njenu žetvu brao osim Boga neka niko ne zna da si dao! Ko god čini dobra djela sebe da pokaže Bog će takvog protjerati iz društva najdražeg! Sutradan je bio vaz kome sam i ja prisustvovao. Osman Nasafi je počeo da vazi i u toku vaza reče: - Prisutni, imam pravo na vašu pomoć. Ja sam zatražio, ali mi niste udovoljili. Međutim, Uzvišeni Allah mi je poslao, putem jednog od Svojih prijatelja, tih hiljadu drahmi. Nastavio je da vazi, ali nakon jednog časa ponovo će: - Prisutni, ako kažem preko koga mi je Uzvišeni Allah poslao taj novac, kakve tu ima štete? Poslao mi je novac putem Abu Umara (neka je Allah zadovoljan njime). Abu Umar priča: - Bilo mi je teško jer sam one drahme dao radi Allahova zadovoljstva i htio sam da niko ne zna za to da se ne bi licemjerstvo pomiješalo, da to bude samo radi Allahova zadovoljstva. Kada je Osman Nasafi to razglasio, ustao sam, navukao ogrtač na glavu i počeo lažno da plačem. Približio sam se minberu i uhvatio se za skut Osmana Nasafija rekavši: - Taj novac koji sam ti dao jučer bio sam ukrao od oca. Sada je on doznao da sam počinio krađu. Mnogo me mučio. Boga ti, daj mi onaj novac da mu ga vratim i da se spasim lukavstva. - Kradljivče, zato si mi rekao da nikome ne govorim - reče Umar. - Da - odgovorih. - Bojao sam se da moj otac ne sazna i zbog toga sam ti rekao da ne kazuješ nikome. Međutim, ti si ipak rekao. I on je primio vijest i sada me prisiljava govoreći: - Uzmi moje drahme od onoga kome si ih dao! - Malo sačekaj da odem kući! - reče. - Tako mi Boga, neću ti pustiti skut odjeće dok mi ih ne vratiš! - Idi i donesi mi novac ovog kradljivca - reče najzad slugi, a meni je rekao prijekorno: - Sjedi, varalico! Sad će doći! Bog mi je svjedok da nisam potrošio nijedan novčić od te sume. Sluga donese novac i dade mi ga rekavši: - Uzmi, davo nek nosi i tebe i tvoje pare! Uzeo sam novac i vratio se na svoje mjesto. Prisutnima je teško padao ovaj moj neuljudni postupak. Izgubiše raspoloženje i sakupiše se oko mene uputivši mi bezbroj prijekora i kletvi: - Prljavi nitkove! Škrti licemjeru! Neka je prokletstvo na tebe i tvoj novac! Pokvarenjače! Kad si mu ranije dao novac u potaji, trebao si ga sada u potaji i tražiti. Zar se ne stidiš Boga da javno naneseš uvredu tako učenom i savršenom čovjeku? - Ljudi, - rekoh - ja nisam vlasnik tih novaca! Ukrao sam ih od oca! - Idi, nesrećo! Tvoj otac je nesretan zbog tebe, a ti si zbog njega nesretniji. Proklet bio i ti i tvoj otac! - rekoše i na kraju se raziđoše kućama. Ja, međutim, uzeh šest hiljada drahmi i odoh kući Osmana Nasafija. Pokucah na vrata. On iziđe i reče mi: - Kradljivče, šta je još tvoje ostalo kod mene pa si došao da to tražiš? - Ništa mi nije ostalo kod tebe - rekoh. - Evo, donio sam ti šest hiljada drahmi. Uzmi, ali pod uvjetom da nikome ništa ne kažeš. Donio sam ih samo radi Božijeg zadovoljstva. Bogami, ako budeš rekao da ti je Abu Umar nešto dao, opet ću ih uzeti od tebe. - Lopove, mora da si to ukrao od roditelja pa insistiraš da ne kazujem nikome. - Nema potrebe da to činiš - rekoh. - Ako nikome ne kažeš, to je moj novac. Bogami, niko ga neće uzeti od tebe. Ali, ako se odlučiš da ispričaš da sam ih ukrao od roditelja, sigurno će ti ponovo biti oduzeti. - Stavi ih tamo - reče. - Neću da uzmem ništa iz tvoje ruke. Stavio sam ih pred njega i vratio se. Poslije toga nije pokušavao da ikome kaže. Stihovi: Onom koji traži radost Bož'jeg Lica suvišno je da se drugi njemu dive! Pohvala je kao vatra, djelo poput žive; od nje neće ostati ni jedna zehrica ako ona padne na zapaljen iver! Iskrenost 2: Neki čovjek dođe kod Šaqiqa ibn Ihrahima i reče: - Prvi među mudrima! Vojskovođo armija čistih duša! Ljudi me smatraju dobrim i nazivaju me iskrenim čovjekom. Kako mogu da saznam da li sam u broju iskrenih ili ne? - Idi i izloži svoje tajne iskrenim liudima - reče Šaqiq. - Ako im se dopadne, znaj da spadaš među iskrene. Zatim, ponudi svom srcu zadovoljstva ovoga svijeta. Ako odbije, znaj da spadaš među iskrene, ali ako prihvati, znaj da si u skupini licemjera. Poslije toga ponudi smrt svome tijelu, pa ako je poželi, znaj da si u broju iskrenih, ali ako je neće, budi siguran da si čovjek od ovoga svijeta, a ne od iskrenih ljudi. Stihovi: Iskreni ne želi zadovoljstvo svjeta od koga smrad stiže do čestitih judi! Ako imaš ponašanje čisto kao zlato, izloži ga onom ko o vjeri sudi! Iskrenost 3: Hamid al-Kaffaf priča: - Kad Uzvišeni Allah hoće da upropasti Svoga roba kazni ga sa tri svojstva: 1. Podari mu znanje, a liši ga primjene znanja u praksi; Stihovi: Koji god ne živi prema svome znanju neplodna je vrba u ruža bostanu posjeć' će je sjekira u zamahu čvrstom, završit' će život na ognjištu pustom! 2. On mu podari društvo dobrih ljudi, a liši ga spoznaje njihove prave vrijednosti; Stihovi: Ko god prema evlijama nema poštovanja na oba će svijeta ostat' bez ićrama; ako sad se púše kao jarebica, sutra će ga morit' od tuge zamkica! 3. On mu daruje pokornost i pobožnost, a liši ga potpune iskrenosti. Stihovi: Ako nemaš iskrenosti prema Bogu dragom, svaki će ti poso otići sa vragom! O, hanife čisti, pazi da se ne bi iskrenost i licemjerstvo pom'ješali tebi, jer su djela kao zlato, čista poput sunca, licemjerstvo bujica je koja nosi zrnca! Abu Hurejre priča da je Poslanik rekao: - Ima mnogo tih koji poste, a od toga nemaju ništa drugo osim gladi i žeđi. Mnogo je ljudi koji noću mole, a od toga nemaju ništa osim nespavanja (tj. - svaki onaj koji to ne obavlja sa potpunom iskrenošću i predanošću, jer se u hadisu kaže: "Uzvišeni Allah prima djelo jedinu ako je ono učinjeno sa iskrenošću"). Iskrenost 4: Pitali su Džunaja ibn Muhammeda: - Koji je čovjek najiskreniji koga si vidio? - Prije nekoliko godina bio sam u Mekki i zapao u oskudicu i bijedu da nisam imao nijednog novčića. Uslijed toga što mi je kosa bila dugačka, dobio sam glavobolju. Nemajući drugog izlaza, lutao sam po bazaru. Opazih jednog berberina u maloj radnji kako brije ljude. Pogledao sam ga ispitivački i uvjerio se da spada u dobre ljude. Priđoh mu rekavši: - Kosa mi je veoma dugačka. Boga radi, ošišaj me, jer sam siromašan. Nemam ni prebijene pare. Tada je brijao jednog bogataša. Ostavi ga rekavši: - Gospodine, malo sačekaj! Tebe uslužujem radi ovoga svijeta, a ovome služim radi Uzvišenog Allaha. Posadi me na mjesto bogataša i ošiša, a onda mi dade papir u kome je bilo zamotano nekoliko zlatnika i reče: - Uzmi ovo i troši. Uzeo sam to od njega i otišao odatle misleći: "Prvu stvar koju mi Bog bude podario dat ću njemu." Stihovi: Za njegovu ljubav zinet dunjaluka onog koji Boga voli neće brati ruka! Ko god traži radost Bož'jeg Lica fina sto bogatih žrtvovat' će za jednog miskina! Čim sam ušao u džamiju, opazih jednog prijatelja koji me traži. Kad me ugleda, reče: - Džunajde, gdje si bio? Tražio sam te od zore pa sve do sada. - U dobri čas! S kojim dobrom? - Ova kesa je stigla za tebe iz Basre. Uzmi je. Uzeo sam je, izvadio novac i izbrojao: stotinu zlatnika. Obradovao sam se misleći: "Hvala Uzvišenom Allahu koji mi je ispunio želju, meni siromahu, i nije me ostavio da se stidim poklona koji mi je dao berberin." Stihovi: Nek' je hvala iz dna duše, srca iskrenoga Onom Ko me vodio je do cilja ovoga! Sa Njegovom pomoći, pod tereta dugom ja neću ostati prema nekom drugom! Ustao sam i otišao u brijačnicu. Rekoh: - Selamun alejkum, o plemeniti! - Alejkumu's-selam' - odgovori on. - Trebaš li nešto? - Da - rekoh i pružih mu onu kesu. - Šta je ovo? - upita. - Zavjetovao sam se Bogu da ću prvu stvar koju dobijem dati tebi. Evo, prvo što sam dobio - rekao sam mu. Uzmi to. - Zar se ne stidiš Gospodara Sudnjeg dana? Zar mi nisi rekao: » Ošišaj me u ime Boga«. - Da - rekoh. - A sada zašto kažeš da primim novac za to? Jesi li vidio da neko nešto uradi za Božju ljubav, a onda uzima novac za to? Bacio je onu kesu rekavši: - Bog zna da ti nisi u broju iskrenih. Da si spadao među njih, ne bi mi tu sramotu učinio. Ako primim novac za rad koji sam učinio za Božju ljubav, kako ću otići na Sudnji dan? Ostao sam iznenađen. Pomislih: »O ti koji slijediš svoje želje! Jesi li vidio kako izgleda iskren čovjek i kako izgleda čovjek koji traži Božje zadovoljstvo.« Stihovi: Ako želiš da budeš iskren čovjek, napusti svaku drugu strast, ljubav, osim Boga. Traži zadovoljstvo Božje. Ko god od srca traži Boga, ne želi ništa izuzev ljubavi Božje koja donosi slavu i čast. Ibn Abbas (neka je uzvišeni Bog zadovoljan s njim) priča da je poslanik rekao: - Uzvišeni Bog je stvorio džennet i u njemu je, također, stvorio izvjesne stvari koje oko nije nikada vidjelo niti je uho čulo, a niti je um mogao zamisliti. Poslije je pozvao džennet: Govori! Tada je džennet tri puta rekao: »Vjernici su spašeni.» A zatim je dodao: »Ovdje nemaju pristupa licemjeri i tvrdice.» Stihovi: Licemjer će se teško spasiti na sudu pravde. Dostojanstvo i sreća pripašće svakom onome koji je, uz vlastite napore, ušao u krug darežljivih ljudi. Spas pripada vjernima, o licemjeru! Radost je mučna, teška za rđave ljude. Ako si obožavao Boga za interes nečeg drugog, treba da se mnogo stidiš Njega. Dođi, o, Fevzija, pokaj se za ovo i traži pomoć i naklonost Dobročinitelja. Vladar vjernika, Alija odabrani, (neka je Bog zadovoljan sa njim) je rekao: »Licemjer ima tri znaka: 1. Kad je sam, lijen je da ispuni Božje zapovijedi, 2. Kad je pred ljudima, sa radošću čini molitvu, 3. Kad ga ljudi hvale, postaje usrdniji, a kad ga kude, smanjuje na tome. Drži se daleko od onoga koji posjeduje ova tri svojstva, jer je on Božji neprijatelj. Stihovi: Daleko se drži od društva licemjera, jer postoji opasnost za čovjeka pravog puta. Ne dolazi izliv Božje milosti onome koji je oslabio pokornost svojim licemjerstvom. Palma pobožnosti suši se od licemjerstva, a suha grana ne donosi nikome ploda. Iskrenost 5: Bijaše jedno pleme među Izraelićanima koje se, zavedeno od šejtana, klanjalo jednom velikom stablu. To suho drvo su smatrali božanstvom i svaku večer i svaki dan bacali su se ničice pred njim. Neki musliman prođe pored njih i opazi ih kako se klanjaju i smatraju ga božanstvom. Potaknut žarom Božije vjere, naljuti se, razbjesni pa u ime Uzvišenog Gospodara ustade, uze sjekiru i htjede da posiječe ono stablo. Šejtan, u liku čovjeka, pojavi se pred njim i reče mu. - Božiji robe, gdje ideš? - Idem da se klanjam Allahu i da izvršim Allahovu naredbu - da posiječem stablo kome se klanjaju - odgovori. - Kakvu korist imaš od toga ako posiječeš to stablo? Bojim se da se ne sakupe idolopoklonici i ne stave te na muke. Odustani od te nakane! Ja ću te uputiti na nešto od čega ćes imati više koristi i dobiti veću nagradu. - Šta je to? - upita čovjek. - Ja ću ti donijeti svako jutro jedan zlatnik i stavit ću ga pod serdžadu - reče šejtan. Ti uzmi taj zlatnik i podijeli ga sirotinji kao sadaku, jer za to će biti bolja plaća i nagrada. Čovjek se zadovolji, povrati se, srdžba mu se smiri. Dan-dva šejtan je dolazio i donosio obećani zlatnik, ali kasnije presta da dolazi i da donosi. Čovjek se ponovo razljuti, ustade, stavi sjekiru na rame i, sav bijesan, uputi se stablu da ga posiječe. Šejtan ponovo dođe pred njega i reče: - Čovječe, kuda ćeš s tom sjekirom? - Idem da posiječem ono stablo - odgovori. - Prevario si se! Tu šansu si propustio prekjučer - reče mu. - Vrati se dok si zdrav, inače ću ti opaliti takav šamar da ćeš se sravniti sa zemljom. - Zašto to nisi učinio prekjučer kad imaš takvu snagu? - upita ga čovjek. - Tada si bio u srdžbi, ponesen žarom za pravu vjeru i u ljubavi prema Allahu. Tvoja namjera je bila čista. Tada te Allah pomagao. Sve što si htio, mogao si da učiniš. Ali sada si se naljutio zbog novaca i pitao si se: Zašto ih nije donio? Budući da je nestalo one tvoje iskrenosti, ti više ne možeš posjeći to stablo. Čovjeku bi jasno da sve što nije učinjeno sa iskrenošću ne donosi koristi niti uspjeha. Stihovi: Svako djelo što se čini zarad dragog Boga prati izliv pomoći Tvorca Milosnoga! Ako nešto činiš da bi hvaljen bio, svojom rukom pokvarenu robu si kupio! A kad dođe Dan što će pravdu dati, niko nikog upomoć neće moći zvati! Sve što činiš neka je za Bož'ji rizaluk; šta ćeš dobit' ako ti podlac d 'jeli hvalu?! Fevzi traži, o, Sultane i moj Gospodare, oprost vel'ki, milost silnu, drage milodare! Iskrenost 6: Sufjan Sevri i Šejban Rai su se uputili u Mekku da posjete Ibrahima Edhema. Usred pustinje lav se diže i pođe prema njima. Sufjan reče: - Šejbanu, zar ne vidiš da nam neprijatelj dolazi ususret, a mi nemamo oružja. Kako da se spasimo? - Vođo ljudi Pravoga Puta, heroju koji ukrašavaš Pravi Put! Ne boj se, ja imam oružje - reče mu. - Koje oružje? - upita. - Mač iskrenosti - odgovori Šejban. - Ko god se klanja Allahu ne radi toga da bude pohvaljen od ljudi, ne plaši se nikakvog stvorenja, jer je Uzvišeni Allah njegov pomagač. On je rob onoga Boga čiji smo i mi robovi. Pošto se mi njemu klanjamo, i pomoć nam dolazi od njega. Stihovi: U ušima Bogu bliskih, kad lav strašni riči, to revanju magarca ošuganog liči! Ako i ti u takvoj blizini želiš biti, iz svog srca sve sem Boga moraš odstraniti jera pravu robu i veliku paru možeš dobit' jedino na ihlas-bazaru! Šajban Rai skoči put lava, uze ga za uši i dobro ga prodrma. Sufjan se još više zaprepasti i reče: - Šejbane, kakvu to glupost praviš? Juš više ćeš razbjesniti lava pa nas neće uopće ostaviti na miru. - Sufjane, to nije ružno, nego je sramota da čovjck obožava nešto drugo osim Boga. On će na oba svijeta doživjeti sramotu. Zaveza jedno uže na vrat lava, a onda natovariše na njega odjeću i druge stvari, a Šejban i uzjaha na njega. Jahao je sve do Mekke. Lav je morao da se pokorava. Kad su se približili predgrađu Mekke, skinuli su tovar sa lava i pustili ga. Lav se zatim vrati u pustinju. Stihovi: Iskrenome robu lav postaje sluga; takav nikad Jednom nije metn'o druga! Ko putuje sa ihlasom stić' će blizu Boga; on putuje iz podlosti do kraja čednoga! Iskrenost 7: Desilo se da u jednom gradu nekoliko mjeseci nije pala ni jedna kap kiše. Trava se sva sasušila, zemlja popucala od žeđi, nestašica vode. Od sunčeve žege svi usjevi se sasušili i sagorjeli. Na kraju, i ljudi su izišli van da mole za kišu. Molili su. Pojavi se jedan oblak od koga se čitav horizont zamrači. Malo i veliko, mlado i staro vrati se radosno u grad. Ali, odmah se pojavi vjetar i rasturi oblake. Nijedna kap kiše ne pade na zemlju. Potpuno nestade oblaka. Ljudi se rastužiše. Jedan starac od velikih ljudi toga grada prođe pored bolnice. On vidje mladića koji je imao okove na nogama i koji je sjedio oborene glave. Starac reče: "Kad sam mu se približio i poselamio ga, mladić podiže glavu i reče: Alejkumu's-selam, starče. Starče, gdje si bio? Možda si bio na dovi za kišu? - Da - rekoh mu. - Išli smo radi dove. - Licemjeri, molili ste bez iskrenosti i Uzvišeni Allah je poslao oblak bez kiše - reče mi. Stihovi: Kako stignu munafici do cilja željena kad su vrata uslišanja za njih zatvorena?! Bog kabuli dove onih koji zerre u svom srcu nemaju širka i nevjere! - Mladiću, - rekoh mu - kako bi bilo da ti uputiš dovu Allahu da bi ljudima laknulo, jer su jako očajni. Mladić ustade, uze abdest, podiže glavu i uperi pogled ka nebu rekavši: - Ustani, gospodine, da se ne ublatiš! - Ustao sam - priča starac i još nisam bio ni izišao iz bolnice, a kiša je počela da pada tako snažno da su se od curenja s krovova obrazovali potoci. Stihovi: Vrata uslišanja uvjek se otvore molitvama onih što ih srcem zbore! Milostivi neće srce da im slama ne udovolji li njihovim dovama! Jednom će se zbiti štono halis želi; iskrenoj se dovi i nagrada dijeli!