PRIREDIO: ESAD BAJIĆ

TRI NIVOA POIMANJA KUR’ANA

pOVODOM MUBAREK MJESECA RAMAZANA ODLUČIO SAM OBRADITI IZ DOSTUPNE NAM LITERATURE OVU TEMU budući da  je naša najznačajnija i najtemeljitija knjiga  Kur’an i da od poimanja Kur'ana zavisi i sam naš hal i mnaše stanje. Muslimani vjernici vlastite zaključke uglavnom izvlače iz Kur’ana – i svi vjeruju da je baš u njihovim zaključcima sušta istina. Da bismo se uvjerili da je ono što mi mislimo o Kur’anu istina, moramo se obratiti samome Kur’anu i provjeriti to. A to znači da se moramo upoznati šta sam Kur’an o sebi govori, kako Kur’an sam sebe tretira i kako sam sebe tumači. Allah, dž.š. kaže:
الر تِلْكَ آيَاتُ الْكِتَابِ الْمُبِينِ
Ovo su ajeti Knjige jasne! (Jusuf, 1)
نَزَّلَ عَلَيْكَ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ مُصَدِّقاً لِّمَا بَيْنَ يَدَيْهِ وَأَنزَلَ التَّوْرَاةَ وَالإِنجِيلَ
“On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodne potvrđuje, a Tevrat i Indžil objavio je još prije.” (Ali-Imran, 3-4)
Mubin, na arapskom znači nešto jako svijetlo, jako blistavo. Znači, Kur’an je istovremeno i onaj koji je pojašnjen i onaj koji po­jašnjava. To je i jedna od odlika svjetlosti. Svjetlost je ta koja je svi­jetla, a također osvjetljava i druge. U Kur’anu imamo nekoliko sin­tagmi gdje Kur’an govori o samom sebi, te kaže da je On “Kitabu-l-mubin”- presvijetla Knjiga, “Kitabu-l-hakk”- Knjiga savršene istine.
لَوْ أَنزَلْنَا هَذَا الْقُرْآنَ عَلَى جَبَلٍ لَّرَأَيْتَهُ خَاشِعًا مُّتَصَدِّعًا مِّنْ خَشْيَةِ اللَّهِ وَتِلْكَ الْأَمْثَالُ نَضْرِبُهَا لِلنَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَتَفَكَّرُونَ
“Da ovaj Kur’an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo. Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili.” (El-Hašr, 21)

Zašto ne može planina da to podnese? Zato što je Kur’an izravna Božanska Riječ. Između djelatnika i njegova djela i između Stvor­itelja i njegova stvorenja postoji spona koja ih neprekidno povezuje.
Zašto čovjek može da primi Božiju objavu, Kur’an, a brdo ne može? Zato što je čovjek, kako kaže Kur’an, nadaren posebnim po­tencijalima:
وَعَلَّمَ آدَمَ الأَسْمَاء كُلَّهَا
“I pouči On Adema imenima svih stvari” (El-Bakare, 31)
Čovjek u sebi sadržava taj Božanski kvalitet i kadar je da primi objavu, za razliku od jednog brda koje to ne može.
وَاذْكُرُواْ نِعْمَتَ اللّهِ عَلَيْكُمْ وَمَا أَنزَلَ عَلَيْكُمْ مِّنَ الْكِتَابِ وَالْحِكْمَةِ يَعِظُكُم بِهِ
“I neka vam je na umu blagodat koju vam Allah daje, i Knjiga, i mudrost koju vam objavljuje, kojom vas savjetuje. (El-Bakare, 231)
Kur’an je spušten da bi se čovjek okoristio njime. To čovjekovo korištenje Kur’ana rasprostire se na tri nivoa.
1. nivo predstavlja uspostavu spone između čovjeka i spoljašnjeg zāhirskog obličja Kur’ana. Šta to znači? To znači: kad se podučiš harfovima, kirāetu Kur’ana - to je onda ta spoljašnja dimenzija ko­munikacije čovjeka i Kur’ana. Dakle, on je u stanju da ga fizički prouči i pročita. Na ovom prvom stupnju Kur’an je kao i neke druge knjige koristan i on je upotrebljiv za sve ljude svijeta. U ovoj prvoj fazi upotrebe Kur’ana nema razlike između kafira i muslimana. Svako onaj ko želi i razumije može da je koristi kao bilo koju knjigu. Ovdje nema nikakvog drugog uslova osim poznavanja arapskih har­fova. To je Knjiga koja je na ovaj način dostupna svima kao i bilo koja druga knjiga.
2. Već na drugoj stepenici imamo veću dubinu razumijevanja gdje postoje neki nivoi spoznaje koji nisu dokučivi svakome. Ovdje se iz Kur’ana već mogu izvući određeni zakoni i pravila ponašanja u društvu, ekonomske zakonitosti, vojna, politička i druga pravila. Da bi se ovi zakoni polučili iz Kur’ana potreban je jedan veći nivo znanja i jedan veći nivo pažnje kod njegova izučavanja. Ovdje možemo uzeti primjer naučnika Isaka Njutna koji je ležeći razmišl­jao o jabuci koja pada s drveta, zašto ona pada dolje, zašto ne pada gore? On je na ovaj način došao do zakona o sili zemljine teže. Ovaj nivo, u odnosu na prvu fazu, osim poznavanja arapskog jezika, traži i in­telektualnu profinjenost da bi se došlo do stanovitih zaključaka. Me­đutim, iako je nužno ovdje ipak nije dovoljno imati samo in­telektu­alni potencijal - potrebno je, u određenoj mjeri, poznavati i Sunnet Božijeg Poslanika. Sam Sunnet Božijeg Poslanika je tefsir Kur’ana i pripada mu naročito mjesto u svemu ovome. Ukoliko neko ne poznaje Sunnet onda mnoga mjesta u Kur’anu ne može ni ra­zumjeti.
Još uvijek, ni na ovom stupnju ne postoji bitna razlika između kafira, nemuslimana i muslimana. I ovdje mnogi mogu da dolaze do različitih zaključaka. Ove dvije stepenice upoznavanja Kur’ana mogu da dovedu do toga da se neko suoči sa nekoliko vrsta grešaka i iskrivljenih tumačenja. Na ovom stupnju kontakti sa Kur’anom su još uvijek na nivou spoljašnjeg, na nivou pokušaja razumijevanja ne­čeg što ima svoju dubinu. Kao što se u naukama hemije, fizike, tehnike upoznajemo samo sa njihovim spoljnjim efektima, tako se i ovdje kod ove dvije prve ljestvice upoznavanja sa Kur’anom, upoznajemo samo sa spoljnjim odlikama Kur’ana.
Ovdje je stvar kao i sa filozofijom - filozofijom se može baviti svako onaj ko posjeduje određeni intelektualni potencijal, pa i neko ko je nastranog morala. Ove dvije vrste kontakata sa Kur’anom podložne su zaboravu. Kako? Ako čovjek doživi moždani šok, udar ili nešto slično - može doći u situaciju da sve zaboravi. A budući da je čovjek podložan izazovu svojih strasti, može da sklizne na pogrešnu stranu i da mu ovo znanje izblijedi. Primjer onih kojima je dat Tevrat je kao primjer magaraca koji ga nose, a ništa ne shvaćaju. Ili ajet koji kaže:
مِّنَ الَّذِينَ هَادُواْ يُحَرِّفُونَ الْكَلِمَ عَن مَّوَاضِعِهِ
Ima jevreja koji izvrću smisao riječima i go­vore uvijajući jezicima svojim i huleći pravu vjeru.” ( En-Nisa’, 46)

Govori se o jevrejima koji su mijenjali smisao ajeta da bi se na neki način ovosvjetski okoristili. Međutim, bitno je istaći da ova prva dva nivoa spoznaje Kur’ana čovjek može da izgubi na dva načina:
1. da to njegov mozak fizički zaboravi,
2. da ga težnje i želje za ovodunjalučkim blagodatima odvedu s kolosjeka čiste vjere i da on o svemu tome stekne pogrešnu predstavu.
Posredstvom ovog nivoa znanja postiže se samo ovodunjalučka potpunost, kao što je slučaj nekog fizičara koji je postao slavan po svom znanju – ali koji kada odlazi sa Ovog svijeta sa sobom ne nosi ništa.
Obradili smo dvije prve faze suočavanja sa Kur’anom.
Ø gramatičko iliti jezičko,
Ø i intelektualno suočavanje
Sad imamo i treću fazu koja je ujedno i najviša stepenica komu­niciranja čovjeka sa Kur’anom gdje čovjek nije više podložan onim dvama vrstama manjkavosti. Spona koja se ovom prilikom uspostav­lja sa Kur’anom zapravo je veza sa unutarnjom biti Kur’ana.
Kur’an je za razumijevanje samoga sebe odredio dva osnovna puta:
سَنُرِيهِمْ آيَاتِنَا فِي الْآفَاقِ وَفِي أَنفُسِهِمْ حَتَّى يَتَبَيَّنَ لَهُمْ أَنَّهُ الْحَقُّ
“Mi ćemo im pružati dokaze Naše u pros­transtvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina.” (Fussilet, 53)
To “u njima samim” tumači se kao nešto neopipljivo, neosjetl­jivo, nevidljivo, ne može se omirisati, pa čak ni intelektom se ne može dosegnuti. Način zāhirskog približavanja Kur’anu jeste put posredstvom pet osnovnih čula, mirisa ukusa, dodira,... Razlike u tim spoznajama posredstvom čula pojašnjavaju se primjerom jednog li­jepog cvijeta kojeg vidimo i on nas očara, a pri tome ništa ne slušamo. Ako vidimo neko lijepo lice kazaćemo: lice je lijepo i izgleda tako i tako. Kada čujemo neku lijepu melodiju ne možemo opisati oblik te melodije, ali kažemo: divna je. Tako, ako želimo da opišemo neku lijepu hranu nećemo je opisivati ni posredstvom čula sluha niti gledanja, nego čulom ukusa. Sva ova znanja koja prikupimo posredstvom čulā, pa čak i intelekta, sve to spada u zāhir­ska znanja.
Međutim, postoji jedno znanje koje ne pripada ovim kategori­jama. To je spoznaja putem srca. Gornji Kur’anski ajet upućuje nas na znakove Božije: “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u pros­transtvima svemirskim” koje će oni pojmiti posredstvom čula. I dalje kaže: “a i u njima samima.” - to u njima samima je nešto što je neopipljivo, nevidljivo, neosjetljivo, ne može se omirisati, čak ni intelektom se ne može dokučiti. Može se dogoditi da neko posjeduje svih pet spoljašnjih čula, okusa, mirisa, vida, sluha, dodira, a da nema onog nutarnjeg čula, onog koje nema veza sa ovim spoljašn­jim; može se, također, dogoditi da nekom fali ovo jedno čulo, naprimjer da ne vidi, da ne osjeti miris ili pak, da bude u nesvjesnom stanju, pa da nema ni jedno od navedenih pet čula, ali da ima ovo unutarnje. Kur’an kaže:
وَاذْكُرُواْ نِعْمَتَ اللّهِ عَلَيْكُمْ وَمَا أَنزَلَ عَلَيْكُمْ مِّنَ الْكِتَابِ وَالْحِكْمَةِ يَعِظُكُم بِهِ
“I neka vam je na umu blagodat koju vam Al­lah daje, i Knjiga, i mudrost koju vam ob­javljuje, kojom vas savjetuje.” (El-Bakare, 231)
Ovim nam se poručuje:O muslimani, o mu’mini, ako želite da posredstvom duše ili ruha dosegnete Kur’anske dubine onda se morate obratiti nutrini svoje duše.
Zadnjih pet-šest ajeta sure El-Vaki’a, gdje se Allah, dž.š. kune “blistavim zvijezdama” kaže se:
إِنَّهُ لَقُرْآنٌ كَرِيمٌ فِي كِتَابٍ مَّكْنُونٍ لَّا يَمَسُّهُ إِلَّا الْمُطَهَّرُونَ
“On je, zaista, Kur’an plemeniti u Knjizi brižl­jivo čuvanoj - dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti.” (El-Vaki’a, 77-79)
Kao što se sa Kur’anom, u prethodna dva nivoa, moramo upoznavati posredstvom spoljnih činilaca, treći nivo spoznaje moramo dosezati posredstvom duše, nefsa. Ova nutarnja, duševna spoznaja lišena je onih intelektualnih granica koje posjeduje razum. Tu nema potrebe za razumijevanjem ili nerazumijevanjem nečega. To je kao kada kažemo toga i toga volim, a toga i toga mrzim. To nije stvar intelekta, to je stvar duše, stvar srca.
Druga odlika nutarnjih čula je ta što se posredstvom njih ne može zaboraviti. Zašto? Zato što je ta duša u nama dio Božanske pri­rode i nešto što ne hlapi, što ne može izblijediti - to je dio naše stvarne prirode, nešto nepotrošivo. Kako to izgleda? Evo, uzmimo primjer da je sada ispred nas prošao auto. Budući da to auto ne pri­pada našem tjelesnom sklopu, mi ćemo ubrzo zaboraviti kakvo je to auto bilo; ili primjer jedne voćke koja čak i kad je pojedemo – s obzi­rom da još uvijek postoji vjerovatnoća da bismo je mogli pov­ratiti - još uvijek nije dio naše prirode, odnosno našeg tijela. Ako tu jabuku, pak, pretvorimo u sok i popijemo, onda onaj sok kad se upije u našu krv, postaje dio našeg fizičkog bića.
Međutim, kada Kur’an želi da istakne i potencira dubinski čovjekov potencijal, onda zapovijeda:
ادْعُواْ رَبَّكُمْ تَضَرُّعًا وَخُفْيَةً
“Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome.”(Al-A’raf, 55)
Spominji, dakle, svoga Gospodara u sebi, u svojoj nutarnjosti, u svojoj biti! Poenta je u tome da je vrhunac zikrenja, vrhunac spo­minjanja Allaha, u nutrini nešto što ne hlapi. Ovakav zikr kod čovjeka izaziva suze, potiče jedno posebno stanje skrušenosti, koje ga dovodi u situaciju da sam sebi kaže: “Ja sam ovdje privremen, ja odlazim sa Ovog svijeta.” I dalje se kaže:
وَاذْكُر رَّبَّكَ فِي نَفْسِكَ تَضَرُّعاً وَخِيفَةً وَدُونَ الْجَهْرِ مِنَ الْقَوْلِ بِالْغُدُوِّ وَالآصَالِ وَلاَ تَكُن مِّنَ الْغَافِلِينَ
“I spominji Gospodara svoga ujutro i navečer u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne po­dižući jako glas, i ne budi bezbrižan” (Al-A’raf, 205)
Dakle, prisjećajte se i zikrite Allaha naveče, ujutro i po danu i u svako doba dana i noći. Budite svjesni Boga. Ne budite od kafira. Ne budite nemarni.
Ako ovaj zikr bude samo u zanosu, ako ne bude u dubini naše duše, onda će on biti kao ona jabuka u našem džepu. Kao što toj jabuci postoji prepreka da stigne u našu krv; isto tako su naši grijesi prepreka da naš zikr, naš ibadet i naše dove stignu na svoje odredište.
Fahruddin Er-Razi, čuveni ‘alim i pisac tefsira (napisao je tride­set dva toma tefsira Kur’ana i preko deset tomova filozofskih rasprava i nekoliko tomova iz književnosti, bio je i poznavalac šez­deset naučnih disciplina), na kraju svog života sjeo je i zaplakao. Pi­tali su ga zašto plače. On je odgovorio:
“Trideset godina bio sam duboko uvjeren u jednu stvar, imao sam čvrst jekin u to, a sada sam došao u situaciju da sam u potpunoj dilemi i da više u to ne vjerujem. Kada sam trideset godina proveo u uvjerenju da mi je ta stvar is­pravna, a sad ustanovio da je pogrešna - pa, Bože moj, šta da uradim sa sobom ako me snađe ista sudbina i sa ostalim stvarima i ostalim mojim djelima?”
Potom je izrecitovao jedan čuveni stih:
“Duša naša zatočena je u kandžama nasilnika i zulumćara našeg tijela, koje joj nikada ne dozvoljava da dođe do iz­ražaja. Cijeli svoj život proveo sam u debatama i u diskusi­jama sa drugima. Slušao sam šta bi oni kazivali i pobijao ih. Bojim se da odem sa ovog Dunjaluka, a nisam spoznao taj Dunja. Idem sa Ovog svijeta, a nisam vidio ovaj Dunja. Pošto idem iz svijeta tjelesnog u svijet duhovnog, šta ću tamo očekivati kad ni tjelesno nisam spoznao? Kako ću tamo doći u društvo Pejgambera i odličnika kada sam se ovamo motao po močvarama zabluda? Kako ću tamo doći u društvo čistih, kada sam ovamo bio na suprotnoj strani?”
Jedan od temeljnih posrednika putem kojeg možemo doći u kontakt sa Kur’anom jeste naš nefs, naša duša. Zato pokušajmo u mjesecu ša’banu da malo više kontaktiramo sa našim Gospodarom, pokušajmo da ograničimo svoj jezik, svoje gledanje zabranjenih stvari, pokušajmo da svoju nemarnost okrenemo u marljivost.
Imam ‘Ali, bio je desna ruka Božijeg Poslanika, s.a.v.a. i od na­jranijih dana svoje mladosti stavio se na raspolaganje Božijem Poslaniku, uz to je bio i najbolji borac i učestvovao je u svim bit­kama pored njega, on je stavio sebe u postelju pokušavajući spasiti život Božijeg Poslanika – eto takav ‘Ali na kraju svog života kaže:
“Hej, teško meni, kolika kratkoća Ovoga svijeta, a koliko sam malo pripremao za budući koji je tako dug.”
Imam ‘Ali bio je takav da je, bivši vladarem cijelog Islamskog svijeta, idući putem sustigao jednu nemoćnu ženu koja je nosila mješinu s vodom, namah uzeo od nje mješinu i ponio je. Pitao ju je kako živi. Žena mu je odgovorila da nema šta dati djeci da jedu, a da joj je muž postao šehidom u jednoj borbi kao vojnik Imama Alija. On je otišao svojoj kući, uzeo nešto hurmi i brašna, vratio se kući te žene i pitao je:
“Hoćeš li ti da ja pripremim hranu, a da se ti zabaviš s dje­com, ili ćeš ti pripremiti hranu, a da ja zabavim djecu?” - “Ja znam bolje s mojom djecom, a ti pripremi hranu!”, ka­zala je.
Za vrijeme pečenja hljeba, Ali je nadnio svoje lice nad vatru i rekao:
“O sine Ebu Talibov, osjeti žar ove vatre. Tako mi Boga, ova vatra koja ti sada prži lice ništa je u odnosu na vatru koja će biti u Džehennemu. Kako je moguće da za vrijeme tvoje vladavine dijete šehida bude gladno?”
Kada se hljeb ispekao počeo je da otkida komadiće i da hrani djecu hljebom. Kada su se djeca najela zamolio je ženu da se malo poigra sa njima i ponovo je lomio komadiće hljeba i davao djeci. Djeca više nisu mogla jesti govoreći:“ Najeli smo se”, a on ih upita:
“Pa hoćete li halaliti svome Aliju?” U tom momentu ulazi Neka druga žena i kaže ovoj domaćici: “Teško li se tebi, znaš li ti ko je ovaj čovjek?” Ova odgovara da ne zna. Ona joj kaže: “On je Emiru-l-mu’minin - vladar cijelog Islam­skog svijeta.” Onda se žena počela pravdati i izvinjavati da ga nije prepoznala. A, ‘Ali joj kaže: “Ne, ja se tebi moram pravdati i izvinjavati, jer ja sam zakasnio.”