MEDŽLIS IZ-e KONJIC

Dr. Murad Hofmann, bivši njemački ambosador u Maroku, pisac i doktor prava sa Harvarda, ušao je u islam 25. septembra 1980. godine. Prve spoznaje o islamu napravio je u Alžiru 1962. godine upoznavši hrabru i odlučnu borbu alžirskih boraca (mudžahida) protiv francuskog kolonizatora. Nije razumio odakle potiče takva hrabrost i odlučnost sve dok nije pročitao Kur'an. Ovo je knjiga u prvom redu bazirana na klasičnom islamu, pisana rukom njemačkog muslimana, obrazovanog u pravu i filozofiji, provjerenog poznavaoca arapskog svijeta. To što je bio njemacki diplomata i konvertit u islam daje njegovom radu jedinstven značaj, među onim Evropljanima koji traže da razumiju islam na osobnoj razini. U pokušaju da izgradi mostove on pretresa sve one teške teme koje su pomogle formiranje starog i novog imidža islama među Evropljanima. Značajna i provokativna knjiga, koja će unaprijediti naše razumijevanje istinskih dimenzija religije bliske nama, a o kojoj vrlo malo autentičnoga znanja imamo; religije koja oblikuje živote milijardi ljudi, uključujući i sve veći broj Evropljana. Ovo je knjiga koja de također pomoći našem shvaćanju teškoća nastalih između različitih religijskih kultura i, možda, kroz veću svjesnost, pomoći nam da ih uklonimo. Ova knjiga će vam pomoći da se ‘naoružate’ argumentima za diskusiju na temu Islam i muslimani sa nemuslimaskim kolegama, komšijama, poznanicima i sl. Zato je preporučujemo kao štivo na koje se valja često vraćati.

Islam i Zapad (Autor: dr. Murad W. Hofmann)

(Poglavlje iz knjige: ISLAM KAO ALTERNATIVA, Izdavač: Bemust, Zenica, 1996. god.)

Pred kraj života je Vjerovjesnik islama poslao poruke susjednim vladarima - Negusu u Abisiniju, Kisri II (590. - 628.) u Perziju i istočno-rimskom imperatoru Heraklu (610. - 641.). Muhammed ih je pozvao jednostavnim i nedvosmislenim riječima da prihvate islam za njihovo vlastito dobro i dobro njihovih naroda.¹ Ova epizoda u diplomatskoj historiji označava početak službenih odnosa između islama i Zapada: odnosa koji, za 1.400 godina, nikada nisu prekinuti, niti su ikada doživjeli opuštanje i, uprkos mnogim plodnim ekonomskim i intelektualnim kontaktima, ti odnosi su uvijek bili konfrontirajuće prirode.
Ovo je razlog, uz bekgraund historijskog kršćansko-islamskog konflikta, da se danas Zapad i Istok, Okcident i Orijent ne smatraju komplementarnim nego proturječnim, i čak neprijateljski raspoloženim svjetovima koji gledaju jedan drugoga bojažljivo i bez razumijevanja. Kolektivno pamćenje obje strane je sasvim svježe.
Historijski razvoj, posebice uspjeh i domašaj rane islamske ekspanzije, objašnjava vrlo mnogo. Vrlo brzo nakon Muhammedove smrti (632.), Sirija i Palestina (634./35.), Perzija (637.), Egipat (643. - 649.), Armenija (652.), Kipar (653.), Magrib (od 670.) i čak Španija (od 711.) postali su islamski. Konstantinopolis je pretrpio prvu opsadu još 688. U njoj je učestvovao i jedan od Poslanikovih ashaba - 'Ayyub, nosilac zastave.
Imajući u vidu ovakve uspjehe, razumljivo je da je Zapad još uvijek istrajan u predočavanju islama kao agresivne religije koja duguje zahvalnost za svoju ekspanziju 'ognju i maču'. Tačno je, sa vojne tačke gledišta, da su kršćanska i iranska područja bila nemoćna suprotstaviti se neustrašivosti i religijskoj gorljivosti prvih muslimana, ali je također tačno i to da mali broj muslimanskih ratnika ne bi bio u mogućnosti osvojiti tako velika područja da im se narod nije pridruživao masovno i u velikom broju.
Jedan od sigurno veoma složenih razloga za ovo ne laska sasvim zapadnom pogledu na samoga sebe: heterodoksni kršćani na Magribu i Mašriku, uključujući arijance i donatiste, prihvatili su islamsko učenje stoga što nisu vjerovali niti u Isusovu božansku prirodu niti u trinitet.² U jedanaestom stoljeću islam se proširio do Senegala, Malija i Čada bez ognja ili mača a i danas se mirno širi diljem crne Afrike.
Opći pad dinamizma kod muslimana duboko se odrazio i u znanstvenim i kulturnim područjima ovoga doba. Oni su postigli epohalne rezultate u svim oblastima umjetnosti i nauke - uključujući matematiku, optiku, botaniku, hirurgiju, oftalmologiju, higijenu, leksikografiju, historiju, sociologiju - i u nastavljanju Aristotelove filozofije, koja je bila zaboravljena na Zapadu. U ovim i drugim oblastima islamska civilizacija je zasjenila zapadnu civilizaciju od devetog do četrnaestog stoljeća, čak i kada bismo samo uzeli u obzir ličnosti kao što su 'Al-Razi (Rhases), 'Al-Biruni, 'Ibn Rušd (Averroes), 'Ibn Sina (Avicenna), 'Ibn Haldun, 'Ibn Batuta i 'Al-Hawarizmi.³ Kada su muslimani konačno bili zaustavljeni u Francuskoj 733. godine, zapadni svijet je pokrenuo kontra-napad sa križarskim ratovima (od jedanaestog do trinaestog stoljeća) i portugalsko-špansko ponovno osvajanje (dok su bizantski kršćani ubrzo naučili smisao kršćanskog 'ognja i mača' na latinskom pustošenju Konstantinopolisa 1204.).
A onda se Zapad ponovo uplašio usljed otomanskog osvajanja Konstantinopolisa (1453.) i napredovanja njihove armije na području Balkana, koja je stigla čak do Beča (1529. i 1683.)
Od osamnaestog stoljeća pa nadalje činilo se da se ovi epski konflikti postepeno privode kraju. Od tog vremena do današnjih dana dva svijeta su se razišla na dramatičan način. Zapad je prošao najvišu eksploziju razvoja nauke i tehnologije od vremena renesanse i doba prosvjetiteljstva, razvoja koji je omogućio enorman ekonomski i vojni dlinamizam, kao i superiornost u odnosu na ostali svijet, što se vidi kao dokaz generalne superiornosti kršćanske civilizacije.
U isto vrijeme je islamski svijet zapao u stanje takve nesposobnosti, letargije i dekadence da je kolonizacija zapadnih sila u devetnaestom stoljeću bila neizbježna. Realno je vjerovati da je Atatürk zadao islamu smrtonosni udarac ukidanjem hilafeta.
Na taj način, od polovice našega stoljeća, činilo se da je samo pitanje vremena kada će zapadna kultura postati 'obavezan uzorak' (Theodore von Laue), svjetska kultura, sa transformacijom svih drugih kultura. Od Seula do Sohoa, čovjek budućnosti bi nosio džins, jeo hamburgere, pio kokakolu, pušio marlboro, govorio engleski, gledao CNN, živio u bauhausu stilom kojim se živi u kući jedne demokratske države i vjerovatno bi, pro forma bio član kršćanske crkve.
I danas se diskutira o razlozima zaostalosti islamskoga svijeta.⁴ Po mome mišljenju, postoje tri glavna faktora koji su tome doprinijeli.
U trinaestom stoljeću kršćanski svijet i Mongoli, oboje u isto vrijeme, slomili su islamsku vojnu moć, udarajući žilu kucavicu tako što su dva centra islamske intelektualne kulture bila pregažena gotovo u isto vrijeme - Qordoba 1236. i Bagdad 1258. godine. Do današnjeg dana se islamski svijet nije oporavio od ovih katastrofa.
U četrnaestom stoljeću fiksirana je ideja u islamskom pravu, pružajući se na zajednicu u cjelini, da je sve što je vrijedno znanja već spoznato i bolje shvaćeno od prvih generacija koje su bile bliske izvoru. Ovo je vodilo naobrazbi baziranoj na imitaciji (taqlid) i u potpunosti neislamskoj stagnaciji intelektualnog života (vidi također poglavlje: Religija i nauka).
Posljednji i najvažniji faktor nije baziran u islamskom nego u zapadnom svijetu: ne može se poreći da je ogroman materijalni prosperitet od devetnaestog stoljeća pa nadalje nerazmrsivo povezan sa postepenim raskidanjem sa kršćanskom vjerom. Svakako da je motivirajuća snaga iza tako uspješne znanstvenosti i pozitivizma ovoga 'stoljeća bez Boga’ ⁵ bila općeprihvaćeno stajalište, ako ne uvijek ateizam, onda agnosticizam, koji su propovijedali Feuerbach, Marx, Darwin, Nietzsche i Freud. Tako je, onda, znanstveni racionalizam, koji priznaje vrijednost samo izmjerive, osjetilne percepcije, postao dominantna zapadna ideologija moći. Vjerovanje u Boga je tolerirano kao moguća teorija a la Swinburn,⁶ a bilo kakvo postavljanje pitanja o konačnom kraju postaje tabu zahvaljujući 'magičnosti smrtne represije' (W. Freund).
U dvadesetom stoljeću su čak i mase prihvatile takve ideje. Kao rezultat subjektivizma i relativizma koje su usvojili živjeli su de facto vulgarni ateizam sa novim idolima: moć, novac, ljepota, popularnost i seks. Prihvaćeno je bilo da je znanost, budući da je oprečna religiji koja ju je gušila, nedostatna kada se pred nju stave pitanja smisla života, štaviše, smatralo se da će takva pitanja naprosto nestati zajedno sa iracionalnim kršćanskim vjerovanjima koja su th porodila.⁷ Ovo gubljenje transcendentnosti, ovaj vulgarni materijalizam na Istoku i na Zapadu vodio je pohlepnom hedonizinu ljudi bez ograničenja koji uzimaju svoje emocije kao mjeru svih stvari i koji očekuju da ih neprestani 'progres' učini konzumentima rajskog blaženstva na zemlji.⁸ To se postiže u industrijskom društvu čiji su najviši principi ekonomske prirode: razvoj, proizvodnja, puna zaposlenost, maksimalan profit, specijalizacija.
Alfred Müller Armack opisao je ovaj logični proces u knjizi Religija i ekonomija (Religion und Wirtschaft, 1959.) u samo nekoliko riječi: Stoga što je čovjek platio za svoju smionost poricanja Boga prinudom da nastani svoj svijet idolima i demonima, historija religije... je nekompletna bez historije pomanjkanja religije. Bog kao najviša vrijednost zamijenjen je idolima koji... vode progresivnom gubljenju supstancije. Ova historija iskrivljavanja vjere (pseudo-religija), historija je destruktivnih snaga koje vode u katastrofu (str. 15.).
Ni islam, niti kulture preostalih religija ne bi se oduprli snažnom naletu materijalnog, potaknutog na ovoj hedonističkoj stazi. Imajući ovo u vidu - a s obzirom na treći glavni razlog islamskog 'zaostajanja' - pogrješno je pitati šta je to odskora 'krenulo krivo' muslimanima. Zapadni svijet je taj koji je krenuo krivo!⁹ A onda, šesdesetih i sedamdesetih godina, suprotno očekivanju, obje strane trpe značajne padove u razvoju. All islam, premda bitno pogođen krizama, nije pokopan. Naprotiv, ponovo je oživio, i to u takvoj mjeri da mnogi ljudi strahuju od njegovog ponovnog procvata. Čak štaviše, krize su se pojavile u zapadnom industrijskom društvu. Ovo može biti neočekivano: oba razvoja se danas vide kao neizbježna.
Sociolozi poput Daniela Bella smatrali su da ekonomski uspjeh kapitalističkog svijeta potkopava one vrijednosti (a prema tome i ponašanje) na kojima je bazirana Weberova protestantska etika. Ovaj samodestruktivni mehanizam može biti promatran u činjenici da su u bogatim društvima vrline kao što su marljivost, ekonomičnost, preciznost, strpljivost, bratstvo i hrabrost oklevetane i izopačene tako što su to postali negativni kvaliteti, ili su zamijenjeni novim vrijednostima i novim kodeksima ponašanja, koji su uistinu 'postindustrijski' u mjeri da, generalno prakticirani, ne bi mogli nositi industrijsko društvo.¹⁰ Tako je individualizam izopačen u narcizam, bratstvo u pararacionalno kolektivno ponašanje grupa na rok-koncertima, samoodređenje u moralnu anarhiju, širokogrudost u razuzdanost, tolerancija u vrijednosnu neutralnost, natjecanje u iskazivanje mahnitosti, iskreno druženje u nivelaciju (umjesto istih uspjeha, isti rezultati), osjećajnost u plačljivost, opreznost u odbijanje preuzimanja rizika, poštovanje u pribojavanje, erotika u seksualnu atletiku, marljivost u opsesivnu potrebu za radom i fleksibilnost u mržnju prema tradiciji. Ukratko, kao što je Marcel Boisot ustanovio 1984., takve su perverzije neminovne kada između ključnih faktora racionalnosti, slobode i ljubavi već duže vrijeme nema harmonije. Desilo se to stoga što racionalnost bez slobode vodi u Arhipelag Gulag, a racionalnost bez ljubavi vodi u Auschwitz; sloboda bez ljubavi vodi u eksploataciju drugih, sloboda bez racionalnosti vodi samouništenju.¹¹ Moderna 'scena' u industrijskim državama poznaje simptome disfunkcije. Simboliziraju ih 'zeleni' studenti u Americi koji napuštaju studij tražeći alternative za isti sistem koji im je dao izobilje i slobodu. Ovako mladi ljudi iskazuju sasvim temeljito - kroz svoje specifične probleme, opsesije ili frustracije - strukturalnu zabrinutost, potrebu za emocionalnom sigurnošću, nelagodu prema zagonetnom pritisku hipertrofične tehnologije, otpor prema onima koji strah ulijevaju i obožavanje racionalnosti kada je u pitanju ekonomsko ili nuklearno zastrašivanje.
Oni, zapravo, pokazuju da se ne mogu pokidati čovjekove transcendentalne karike, a da se ne suoči sa besmislenošću, beskrajnošću 'proklete slobode'.
Pogledajmo ih, ove žrtve amoralnog industrijskog društva. Oni imaju sve - autonomiju, zaštitu od bešike do groba, seks bez tabua, drogu malte ne na zahtjev, veliki dio slobodnog vremena i sva ljudska prava koja se mogu zamisliti. Ali ono što oni osjećaju, to je egzistencijalna praznina, ono za čime čeznu je toplina u društvu i duhovni učitelj koji zrači autoritetom. A iza ovoga svega stoji sve važnije pitanje smisla.
Ovo je zaleđe iznenadnom, ponovnom pojavljivanju religioznosti kao 'psiho-buma sa mnogim sektama i ekstremno subjektivnim kontemplacijama njihovih središta' (Rosemaria Stein), što je uzrokovalo da se Anglikanska crkva nepovoljno izrazi o njenom mističnom potencijalu. Ovaj trend prema ezoteričnom, prema Jesus-tripu može krenuti nepoznatim stazama. Prije ili kasnije, u traganju za alternativom, za nepobitnom religijom, srest će se sa fenomenom islama koji je u usponu i koji se danas spoznaje kao treći put između utopije Zapada i materijalizma Istoka.
Drukčiji razvoj u islamskom svijetu počeo je sa oslobodilačkim pokretima ovoga stoljeća koji su konačno izborili svoju političku nezavisnost. Sa Alžirom (1962.) posljednja kolonizirana muslimanska država, izuzimajući Palestinu, ponovo je stekla suverenost.
U početku su ove mlade države i njihovi heroji - Muhammad 'Ali Ginah, Gamal 'Abd 'Al-Nasir, 'Ahmad ben Bella, Huari Bumedijen - nastojali kopirati zapadne modele: liberalizam, nacionalizam, socijalizam, komunizam... Islam nije igrao specifičnu niti prominentnu ulogu, budući da je rani arabizam bio jednako nereligiozan kao i rani cionizam. Alžirski FLN i tuniski Novi Dustur (Ustav) bili su sekularni na nivou upravljanja. Ovo prilagođavanje Zapadu, koje kontinuirano traje od zadobijanja samostalnosti, u osnovi je korespodentno kemalističkoj doktrini i idealima vesternizacije modernističkih muslimana, poput Muhammada 'Arquna u Francuskoj i Bassama Tibija u Njemačkoj.
Ali, svi ovi eksperimenti pokazali su se neodgovarajućim u borbi za zaustavljanje porasta nataliteta, niske stope izvoza, odliva kapitala, nepotizma, korupcije, duga i emigracije intelektualaca, uprkos činjenici da su napravljeni mnogi pokušaji da se problemi riješe zajedno: osnovane su Arapska liga (1944.), Organizacija islamske konferencije (OIC - 1969.), Kooperacioni savjet zemalja Zaljeva (GCC - 1981.) i Unija Magriba (UMA - 1989.).
Protivno ovom backgroundu, početkom sedamdesetih godina ovoga vijeka fenomen reislamizacije je u porastu i od tada je neprekidno predmet analiza s aspekta islamizma ('islamiyya), fundamentalizma i integrizma, o čemu će biti riječi i u nekim od poglavlja ove knjige.¹² U početku se vjerovalo (i nadalo) da je to bio samo pokret društvenog otpora. Ovaj način gledanja na ponovno oživljavanje islama samo kao funkcije tehnološke praznine jedino govori o nesposobnosti analitičara da shvate religijski faktor. Jasno je da njima nedostaje razumijevanja za ljude koji pristupaju svojoj vjeri ozbiljno, čak i u slučajevima gdje je islamski svijet promatran blagonaklono kao treći romantičarski svijet.
U međuvremenu je Bassam Tibi pokazao da termin reislamizacija sadrži pogrješnu premisu pošto, izuzev među nekim zapadno orijentiranim gradskim 'intelektualcima', islam nikada nije izgubio svoj značaj kao sistem vjerovanja i upućivanja, čak ni u Turskoj, nego je svoju važnost zadržao ispod 'tanke kore modernizma' (Arnold Hottinger).
Danas postoji suglasnost u tome da obnovljena manifestacija islama mora biti sagledavana kao ponovno nastupanje svetog u javnu sferu (Gilles Kepel posebno je ovo naglasio u naslovu svoje posljednje knjige La revanche d' Allah). Logički, ovo podrazumijeva temeljno odbacivanje zapadne suvremenosti. Islamski svijet gleda na zapadno gubljenje i prekidanje veza sa transcendentalnim kao na sakaćenje ljudske sposobnosti, odgovarajući na to kontraprojektom koji navješćuje kraj evropocentrizma (Poslije propasti komunizma, a u pogledu historije ideja svijet je ponovo bipolaran.
Ovo je kompatibilno sa stanjem stvari u kojem ponovni procvat islama pruža povrijeđenim muslimanima Trećeg svijeta šansu da se vrate svojim korijenima i konačno povrate osjećaj dostojanstva: odustajanjem od natjecanja (u kojem nikako ne mogu pobijediti) sa Zapadom u potrošačkom sektoru. Naprotiv, očigledno neprekidni lanac ponižavanja arapskoga svijeta, specijalno u Palestini, pripremio je političku osnovu za religijski i moralni revolt.
Naravno, u islamskom svijetu postoje i islamističke snage koje koriste religiju primarno u svrhu pravdanja svojih političkih ciljeva. Revolucionarno šiitsko preuzimanje vlasti u Iranu (1979.) i Zaljevski rat (1990. - 1991.) neki su okarakterizirali u stilu: "Nanijeli su islamu više štete nego išta drugo u ovome stoljeću" (Wolfgang Gunter Lerch).¹³ Dakako, kao i više puta u njihovoj historiji, Oxident i Orient još jedanput očituju prizor destrukcije. Tokom Zaljevskog rata strah se raširio među muslimanima u Evropi i u USA, upravo kao i među Evropljanima na Magribu i Bliskom istoku. Činilo se da čekamo nove križarske pohode iz oba smjera. Više nije bilo govora o kršćansko-islamskom dlijalogu (vidi poglavlje: Islamski pogled na kršćanstvo). Umjesto toga, islam je demoniziran više nego što je to bio slučaj tokom dugog vremenskog perioda.¹⁴ Iz ove tužne 1.400-godišnje historije službenih odnosa između Istoka i Zapada možemo izvući pouku da oba svijeta, specijalno u eri odbrane od masovne destrukcije, moraju pokazati jedan drugome više tolerancije ako se želi održati svjetski mir. Najbolje je da Zapad počne razumijevati Islam i Islam Zapad, to bi bilo lakše. Ova knjiga pokušava probiti 'sve kulturno determinirane zapreke razumijevanju' (Wolfgang Slim Freund) koje nam na putu stoje.

---------------------------------------

Bilješke:
1. Vidi Ibn Ishaq/'Ibn Hišam: The life of Mohammed, preveo A. Guillaume, Oxford 1955., str. 652. Poruku Heraklu dostavio je Dihja bin Halifa 'Al-Kilbi 'Al-Hazradži, a imperatoru, po njegovoj želji, protumačio 'Abu Sufjan. Vidi hadis br. 4553 u Sahih al-Buhari preveo Muhammad Rassoul, Cologne, 1989., str. 436.-438.
2. Prilikom prvog susreta sa muslimanima 614., Negus iz Abesinije vidio je da nema kontradikcije između njegovog i njihovog shvaćanja Isaa i Merjeme. Vidi 'Ibn 'Ishaq, citirano djelo, str. 146; Martin Lings: Muhammad, New York, 1983. str. 81.
3. Po bestseleru Sigrida Hunkea: Allahs Sonne über dem Abendland, ovi fakti trebali bi biti opće poznate stvari. Vidi, takoder: Das Vermächtnis des Islam, drugi dio, Munich, 1983.; Muhammad Hamidullah: Iniroduction to Islam, peto izdanje, Luton, 1980., str. 443. - 477.
4. Vidi Peter Waltner: Warum ist die islamische Welt unterentwickelt?, Cibedo, Frankfurt, 1988., br. 6., str. 161. - 173.
5. Naslov knjige Alfreda Müllera Armacka, koja je izašla 1948. godine.
6. Richard Swinburn: The Existence of God, Oxford, 1979.
7. Po riječima Hansa Oesterlea, Frankfurter Allgemeine Zeitung, 9. septembra 1987.
8. Detaljno opisao, među ostalim, Rene Guenon: Crisis of the Modern World, 1981.; Guenon: The Reign of Quantity and the Signs of the Times, 1883. Vidi, također, Vance Packard: The Sexual Wilderness, 1968. i Charles A. Reich: The Greening of America, 1971.
9. Zbog ovoga muslimani oštro reagiraju na sugestije orijentalista da bi Islam trebao konačno napraviti svoju 'renesansu' i 'prosvjetiteljstvo'.
10. Daniel Bell: The Cultural Contradictions of Capitalism, London, 1976. Vidi, također, Wolfgang Slim Freund: Überlegungen zur Dialektik zwischen 'Rationalität' und 'magischem Denken' in westlichen Industriegesellschaften u Osterreichische Zeitschrift für Soziologie, 1986., br. 3., str. 47.
11. Marcel Boisot: Eine moralische Waffe - Das westliche Wertesystem, u Journal 3/84. Evropskog instituta za sigurnost, Luxemburg.
12. Vidi Bassam Tibi: Die Krise des modernen Islam, Munich, 1981.; Wolfgang Slim Freund, diskusija na ovu temu u: Islam und der Western, 1982. br., 3. str. 12.; Freund: Judischer und islamischer Fundamentalismus u Orient, 1987., br. 2. str. 216.; Detlef Khalid: Die Entwicklungen im Islam, Neue Züricher Zeitung, 28. aprila 1983.; Peter Scholl Latour: Allah ist mit den Standhaften, Stuttgart, 1983.; Wilhelm Dietl: Heiliger Krieg für Allah, Munich, 1983.
13. Frankfurter Allgemeine Zeitung, 16. oktobar 1986., str. 9.
14. Djelo Sigrida Hunkea Allah ist ganz anders.- Enthüllungen von 1001 Vorurteilen über die Araber, Bad König, 1990., bilo je nemoćno da se suprotstavi ovome