|
Dedžal (Autor: Muhamed Asad)
(Poglavlje iz knjige: "PUT U MEKKU",
Izdavač: El-Kalem, 3. reprint
izdanje, Sarajevo, 1997. god.)
ULAZIM U KRIVUDAVE ULICE najstarijeg
dijela Medine; kameni kućni zidovi u
sjeni, zastakljene lođe i blakoni
vise nad sokacima koji liče na
klance i mjestimično su tako uski da
se dvoje jedva može mimoići; dolazim
pred sivu, kamenu fasadu biblioteke
koju je prije stotinjak godina
izgradio neki turski učenjak. U
njenom dvorištu, iza bronzane
rešetke kapije, primamljiva tišina.
Prolazim preko kamenom popločanog
dvorišta, pored osamljenog drveta
što sa svojim nepokretnim granama
stoji usred njega i ulazim u
nadsvođenu dvoranu s vitrinama za
knjige - hiljade rukom pisanih
knjiga; među njima neki najrjeđi
rukopisi za koje se zna u islamskom
svijetu. Upravo knjige poput ovih,
dale su slavu islamskoj kulturi,
slavu koja je prohujala kao
jučerašnji vjetar.
Dok gledam ove knjige u kožnim
povezima, nesklad između
muslimanskog jučer i danas pogađa me
kao bolan udarac...
„Šta te tišti, sinko? Zašto taj
gorki izraz na tvome licu?"
Okrećem se prema glasu - i gle,
sjedeći na ćilimu u jednom prozoru,
s knjigom na koljenima, sićušna
figura mog starog prijatelja, šeika
Abdullaha ibn Bulejhida. Njegove
oštre, ironične oči pozdravljaju me
toplim svjetlucanjem dok ljubim
njegovo čelo i sjedam pored njega.
On je najveći među ulemom u Nedždu
i, uprkos izvjesnoj doktrinarnoj
skučenosti svojstvenoj pogledu
vehabija, jedan je od najdubljih
umova koje sam sreo u muslimanskim
zemljama. Njegovo prijateljstvo
prema meni mnogo je doprinijelo da
mi život u Arabiji bude lagahan i
prijatan, jer u Ibn Saudovom
kraljevstvu njegova riječ se poštuje
više nego bilo čija osim Kraljeve.
On zatvara svoju knjigu i privlači
me k sebi gledajući me ispitivački.
„Mislio sam, Šeiče, koliko smo se mi
muslimani udaljili od ovoga" - i ja
pokazah prema knjigama na policama -
„i došli do naše sadašnje bijede i
degradacije."
„Sinko moj", odgovori starac, „mi
samo žanjemo ono što smo posijali.
Nekada smo bili veliki, a islam nas
je učinio velikim. Bili smo nosioci
Objave. Sve dok smo ostali vjerni
toj Objavi, naša srca su bila
inspirisana, a naši umovi
rasvijetljeni; ali čim smo
zaboravili sa kakvim ciljem nas je
Svemogući bio obdario, pali smo.
Mnogo smo se udaljili od ovoga" - i
Šeik ponavlja moj pokret rukom prema
knjigama. - „Zato što smo se
udaljili od onoga što nas je učio
Poslanik - neka ga Bog blagoslovi i
da mu mir - prije trinaest vijekova..."
„A kako ide tvoj rad?", ispituje on
nakon stanke, jer zna da se bavim
studijama u vezi s ranom islamskom
historijom.
„Moram priznati, Šeiče, ne sasvim
dobro. Ne mogu da nađem mira u svom
srcu, a ne znam zašto. Tako sam se
opet odao lutanju pustinjom."
Ibn Bulejhid gleda u mene
nasmiješenim očima - onim mudrim,
prodornim pogledom - i usukuje svoju
naknivenu bradu: „Duh treba da ima
svoje, a tijelo treba da ima
svoje... Ti se moraš oženiti."
Ja, naravno, znam da se ženidba u
Nedždu smatra rješenjem za gotovo
sve nevolje i tako ne mogu da se
suzdržim od smijeha:
„Ali, Šeiče, ti dobro znaš da sam se
ponovo oženio tek prije dvije godine
i da mi se ove godine rodio sin."
Starac sliježe ramenima: „Ako je
srce muškarca u miru s njegovom
ženom, on ostaje kod kuće koliko god
može. Ti nisi mnogo kod kuće... A,
osim toga, nikada još nije muškarac
bio povrijeđen ako se oženio drugom
ženom." (On sam, usprkos svojih
sedamdeset godina, ima sada tri, a
kažu da najmlađa, s kojom se oženio
tek prije nekoliko mjeseci, ima
jedva šesnaest godina.)
„Možda to", dodajem, „ne vrijeđa
muškarca da uzme drugu ženu, ali šta
je sa prvom ženom? Zar to ne vrijeđa
nju?"
„Moj sinko, ako žena drži čitavo
srce muškarca, on neće misliti o
drugoj ženidbi, niti mu to treba.
Ali ako njegovo srce nije potpuno s
njom - hoće li ona išta dobiti
držeći ga tako s pola srca samo za
sebe?"
Na to vjerovatno nema odgovora.
Islam preporučuje, bez sumnje,
jednoženstvo, ali dopušta da
muškarac uzme do četiri žene u
izuzetnim okolnostima. Mogli bismo
se upitati zašto takva sloboda nije
data i ženi, ali odgovor je
jednostavan. Uprkos spiritualnoj
činjenici ljubavi koja je ušla u
ljudski život u toku razvoja
čovjeka, osnovni biološki razlog za
seksualni nagon je, kod obaju
polova, rađanje; dok žena može, u
isto vrijeme, začeti dijete samo od
jednoga muškarca i treba da ga nosi
devet mjeseci prije nego što bude u
stanju da začne drugo, muškarac je
tako građen da može začeti dijete
svaki put kad obljubi ženu. Odatle,
dok bi priroda bila samo rasipnička
ako bi dala poligamni instinkt ženi,
muškarčeva nesumnjiva poligamna
naklonost je, sa stanovišta prirode,
biološki opravdana. Naravno, očito
je da je biološki faktor samo jedan
- i nipošto uvijek najvažniji -
aspekt ljubavi; ipak, on je osnovni
faktor i, zato, odlučujući u
društvenom ustanovljenju ženidbe kao
takve. S mudrošću koja uvijek
potpuno uzima u račun ljudsku
prirodu, islamski zakon samo štiti
društveno-biološku funkciju ženidbe
(što, naravno, uključuje i brigu za
potomke), dopuštajući da muškarac
ima više od jedne supruge a ne
dozvoljavajući ženi da ima više od
jednog muža u isto vrijeme;
spiritualni problem ženidbe, pošto
se ne može mjeriti, van je odredaba
zakona i prepušten je nahođenju
partnera. Kad god je ljubav puna i
potpuna, pitanje druge ženidbe se
naravno ne pojavljuje ni kod jednog
od njih; kad god muž ne voli svoju
ženu svim svojim srcem, ali još
uvijek dovoljno da je ne želi
izgubiti, on može uzeti drugu ženu,
uz uvjet da se prva slaže s takvim
dijeljenjem osjećaja; ako ona ne
može da se s tim složi, može dobiti
razvod i slobodna je da se opet uda.
U svakom slučaju - pošto ženidba u
islamu nije sakrament nego građanski
ugovor - pribjegavanje razvodu je
uvijek otvoreno bilo kojem bračnom
partneru, tim više što sramote, koja
se drugdje vezuje uz razvod s većim
ili manjim intenzitetom, nema u
muslimanskom društvu (s mogućnošću
izuzeća indijskih muslimana, na koje
je u ovom pogledu uticao vjekovni
kontakt s hinduskim društvom u kojem
je razvod potuno zabranjen).
Sloboda koju islamski zakon dopušta
i muškarcu i ženi da ugovori ili
raskine brak, objašnjava zašto blud
smatra jednim od najodvratnijih
zlodjela, jer za takvu slobodu
nikakav emocionalni niti senzualni
zaplet ne može nikada poslužiti kao
izgovor. Tačno je da su u vijekovima
muslimanskog nazadovanja društveni
običaji desto otežavali ženi da
ostvari svoje pravo razvoda onako
slobodno kako je to zakonodavac
namjeravao; za ovo, međutim, ne
treba kriviti islam nego običaje -
upravo kao što običaje, a ne
islamsko pravo, treba okriviti za
izoliranost u kojoj se drži žena
tako dugo u mnogim muslimanskim
zemljama, jer niti Kur'an niti
životni primjer Poslanika ne pruža
nikakvu osnovu za ovu praksu, koja
je kasnije našla svoj put u
muslimansko društvo iz Bizantije.
ŠEIK IBN BULEJHID prekida moje
razmišljanje znalački: „Nema potrebe
da žuriš s odlukom. Ona će ti doći,
sinko, kad god bude trebalo da
dođe".
BIBLIOTEKA JE TIHA; stari šeik i ja
smo sami u zasvođenoj dvorani. Sa
male džamije u blizini čujemo poziv
na akšamski namaz, a samo trenutak
kasnije isti poziv odjekuje sa pet
munara Poslanikove džamije koja,
sada nama nevidljiva, dominira tako
svečano i s tako puno skladnog
ponosa nad zelenom kupolom. Mujezin
na jednoj munari počinje svoj poziv:
Allahu ekber... u
dubokoj, tamnoj mol ljestvici,
polahko dižući i spuštajući u dugim
lukovima zvuka: Bog je najveći, Bog
je najveći... Prije nego što je
završio svoju prvu izreku, mujezin
na drugoj munari najbližoj nama,
upada, s nešto višim tonom...
najveći, Bog je najveći! I dok na
trećoj munari isti zov raste polahko,
prvi mujezin je već završio prvi
stih i počinje - sada praćen dalekim
kontrapunktnim glasovima prve izreke
sa četvrte i pete munare - drugi
stih: Svjedočim da nema drugog Boga
osim Allaha! - dok se glasovi sa
druge a zatim sa treće munare
spuštaju na mehkim krilima... i
svjedočim da je Muhammed Božji
poslanik! Na isti način, dok svaki
od mujezina ponavlja stih dva puta,
poziv se nastavlja: Dođite na namaz,
dođite na namaz! Požurite vječnoj
sreći! Svaki glas kao da budi druge
i privlači ih bliže sebi, samo da bi
se on sam povukao i preuzeo melodiju
na drugom mjestu, noseći je tako do
zaključnog stiha: Bog je najveći,
Bog je najveći! Nema drugog Boga
osim Allaha!
Ovo zvučno svečano miješanje i
razdvajanje glasova ne liči ni na
kakvo ljudsko pjevanje. I dok mi se
srce diže u uzbuđenoj ljubavi prema
ovome gradu i njegovim zvukovima,
počinjem osjećati da su sva moja
lutanja uvijek imala jedan smisao:
da shvatim značenje ovoga poziva...
„Dođite", kaže šeik Ibn Bulejhid,
„hajdemo u džamiju na akšamski
namaz!"
HAREM, ILI SVETA DŽAMIJA, u Medini
dovedena je u svoje sadašnje stanje
sredinom prošlog stoljeća, ali njeni
dijelovi su mnogo stariji - neki čak
iz vremena egipatske mamelučke
dinastije, a neki još i stariji.
Centralna dvorana, u kojoj se nalazi
grob Poslanika, zahvata tačno isto
tlo kao zgrada koju je podigao treći
halifa, Osman, u sedmom stoljeću.
Iznad nje se diže velika zelena
kupola, ukrašena s unutrašnje strane
ornamentima raskošnih boja.
Mnogobrojni redovi teških mramornih
stubova nose krov i skladno dijele
unutrašnjost. Mramorni pod je
prekriven skupocjenim ćilimima.
Izvanredno oblikovani bronzani
kandelabri ukrašavaju sva tri
mihraba, polukružne niše usmjerene
prema Meki i ukrašene finim
keramičkim pločicama u plavom i
bijelom: jedan od tih mihraba je
uvijek mjesto za imama koji vodi
džema'at u molitvi. Na dugim
mesinganim lancima više stotine
staklenih i kristalnih kugli; noću
su one osvijetljene iznutra pomoću
malih lampi s maslinovim uljem i
šire mehko svjetlucanje preko redova
ljudi na namaz. Danju zelenkasti
sumrak ispunjava džamiju i čini je
sličnom dnu nekog jezera; kao kroz
vodu ljudske prilike promiču bosih
nogu preko ćilima i mramornih ploča;
kao razdvojen zidom vode, glas imama
zvuči u vrijeme namaza s kraja
prostrane dvorane, prigušen i bez
odjeka.
Sami grob Poslanikov se ne vidi, jer
je pokriven teškim brokatnim
zavjesama i zatvoren bronzanom
rešetkom koju je u petanestom vijeku
poklonio egipatski mamelučki sultan
Kait-bej. U stvari, i nema nikakve
grobne strukture, jer je Poslanik
sahranjen ispod zemljanog poda u
samoj sobi male kuće u kojoj je
živio i umro. Kasnije je sagrađen
zid bez vrata oko kuće, zatvarajući
je tako od vanjskog svijeta. Dok je
Poslanik bio živ, džamija je bila
neposredno uz njegovu kuću; u toku
vijekova, međutim, ona je
proširivana iznad i iza groba.
Dugi redovi prostirača postavljeni
su iznad šljunka otvorenog
pravokutnika u džamiji; nizovi ljudi
sjede na njima čitajući Kur'an,
razgovarajući međusobno,
razmišljajući ili jednostavno
odmarajući se u očekivanju akšamskog
namaza. Ibn Bulejhid kao da je
izgubljen u tihoj molitvi.
Iz daljine dolazi glas koji
recitira, kao uvijek prije akšamskog
namaza, odlomak iz Svete Knjige.
Danas je to devedeset i šesta sura -
prva objavljena Muhammedu - koja
počinje riječima: Čitaj, u ime
Gospodara tvoga koji stvara... Ovim
riječima Božji poziv došao je prvi
put Muhammedu u pećini Hira blizu
Meke.
On je molio u samoći, kao i često
ranije, molio za svjetlo i istinu,
kad se iznenada pred njim pojavio
melek i naredio mu: „Čitaj!" A
Muhammed, koji, kao većina ljudi iz
njegove sredine, nije nikada učio da
čita a, povrh svega, nije znao šta
se od njega očekuje da čita,
odgovori: „Ja ne znam čitati." Na to
ga melek uze, pritisnu uza se tako
da je Muhammed osjetio da ga sva
snaga napušta; onda ga pusti i
ponovi svoju naredbu: „Čitaj!" Opet
Muhammed odgovori: „Ja ne znam
čitati". Tada ga melek opet pritisnu
dok nije klonuo i pomislio da će
umrijeti; još jednom dode gromki
glas: „ Čitaj!" A kad, po treći put,
Muhammed prošapta u strahu „Ja ne
znam čitati...", melek ga pusti i
progovori:
„ Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji
stvara, stvara čovjeka od zakvačka!
Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,
koji poučava peru, poučava čovjeka
onome što ne zna.."
I tako, aluzijom na čovjekovu razum,
svijest i znanje, poče objava
Kur'ana, koja će se nastaviti u toku
dvadeset i tri godine do Poslanikove
smrti u Medini u njegovoj šezdeset i
trećoj godini.
Ova priča o njegovom prvom
doživljaju Objave podsjeća, na neki
način, na Jakobovo hrvanje s anđelom
kako je opisan u Knjizi stvaranja.
Ali dok se Jakob opirao, Muhammed se
prepustio anđelovom zagrljaju sa
strahom i zebnjom dok ga „sva snaga
nije napustila" i u njemu nije
ostalo ništa osim sposobnosti da
sluša glas o kojem se više nije
moglo reći da li dolazi spolja ili
iznutra. On još nije znao da će
otada morati da bude pun i prazan u
isto vrijeme: ljudsko biće s
ljudskim težnjama i željama i
sviješću o svom vlastitom životu -
a, u isto vrijeme, pasivni
instrument za prijem Objave.
Neviđena Knjiga vječne istine - koja
jedina daje smisao svim zamjetljivim
stvarima i zbivanjima - otvarala se
pred njegovim srcem, čekajući da
bude shvaćena; a bilo mu je rečeno
da čita „iz nje svijetu kako bi
drugi ljudi mogli razumjeti ono što
ne znaju i, zaista, ne mogu znati
sami".
Silne posijedice ove vizije svladale
su Muhammeda: on, kao Musa pred
gorećim žbunom, smatrao se
nedostojnim uzvišenog položaja
poslanstva i drhtao je pri pomisli
da je Bog mogao njega izabrati. Kažu
da se vratio u grad svojoj kući i
pozvao svoju ženu Hatidžu: „Pokrij
me, pokrij me!" - jer se tresao kao
grana na oluji. Ona ga je zamotala u
pokrivač i njegovo drhtanje se
postepeno smiri. Onda joj on ispriča
šta mu se desilo i reče: „Zaista,
bojim se za sebe". Ali Hatidža,
oštroumnošću koju samo ljubav može
dati, znala je odmah da ga je bilo
strah veličine zadatka koji je pred
njim, i onda odgovori: „Ne, Boga mi!
Nikada ti On ne bi nametnuo zadatak
koji nisi u stanju da izvršiš i
nikada te On neće poniziti! Jer,
vidiš, ti si dobar čovjek;
ispunjavaš svoje dužnosti prema svom
rodu, pomažeš slabe, daruješ
siromahe, darežljiv si prema gostima
i pomažeš onima u pravoj nevolji."
Da bi ga utješila, ona povede svog
muža do Vereke, svog učenog rođaka
koji je već dugo godina bio kršćanin
i, u skladu s tradicijom, čitao je
Bibliju na hebrejskom; u to doba on
je već bio starac i slijep. Hatidža
reče: „O sine mog ujaka, poslušaj
ovog svog rođaka!" Kad je Muhammed
ispričao šta je doživio, Vereka
podiže svoje ruke sa
strahopoštovanjem i reče: „To je bio
Anđeo Objave, onaj kojeg je Bog slao
svojim ranijim poslanicima. Oh, da
mi je biti mlad! Da mi je dočekati i
biti u stanju da ti pomognem kada te
tvoj narod bude progonio!"
Na to Muhammed upita u čuđenju:
„Zašto bi me oni progonili?"
Mudri Vereka odgovori: „Da,
progoniće te. Nikada još nije došao
svome narodu čovjek s porukom
sličnom tvojoj a da nije bio
progonjen".
I stvarno su ga progonili, u toku
trinaest godina, dok nije napustio
Meku i otišao u Medinu. Mekelije su
uvijek bili tvrda srca...
ALI, KONAČNO, zar je tako teško
shvatiti okrutnost srca većine
Mekelija koju su ispoljili kada su
prvi put čuli Muhammedov poziv?
Lišeni svih spiritualnih potreba,
oni su znali samo za praktične
težnje, jer su vjerovali da se život
može poboljšati samo povećanjem
sredstava pomoću kojih se može
ostvariti vanjska udobnost.
Takvom narodu pomisao da se mora bez
kompromisa predati . moralnom
zahtjevu - jer islam, doslovno,
znači „samopredanost Bogu" - mogla
je izgledati sasvim nepodnošljivom.
Uz to, Muhammedovo učenje je
ugrožavalo ustaljeni red stvari i
plemenske običaje tako drage
Mekelijama. Kad je on počeo
propovijedati Božju jedinost i
proglasio obožavanje idola za
najveći grijeh, oni su u tome
vidjeli ne samo napad na svoja
tradicionalna vjerovanja nego isto
tako i pokušaj razaranja društvene
slike njihovog života. Naročito im
se nije svidjelo miješanje islama u
ono što su oni smatrali čisto
„svjetovnim" predmetima van domašaja
religije - kao ekonomija, pitanja
društvene jednakosti i ponašanja
ljudi općenito - jer ovo miješanje
se nije sasvim slagalo s njihovim
poslovnim navikama, njihovom
razuzdanošću i njihovim pogledima o
plemenskoj koristi. Za njih,
religija je bila lična stvar - više
pitanje stava nego ponašanja.
Ovo je bilo upravo suprotno od onoga
šta je arapski Poslanik imao na umu
kad je govorio o religiji. Po
njegovom mišljenju, društveni
običaji i ustanove i te kako ulaze u
područje religije, a on bi se
sigurno jako začudio ako bi mu neko
rekao da je religija stvar same
lične savjesti i da nema ništa s
društvenim ponašanjem. Upravo ova
osobina njegove Objave, više nego
išta drugo, učinila ju je tako
neugodnom paganskim Mekelijama. Da
nije bilo njegovog miješanja u
društvene probleme, Poslanik bi
vjerovatno bio manje odbojan. Bez
sumnje, islam bi im smetao utoliko
što se njegova suština sukobljava s
njihovim vlastitim vjerskim
pogledima, ali bi ga oni
najvjerovatnije podnosili nakon malo
početnog gunđanja - upravo kao što
su podnosili, malo ranije,
sporadična propovijedanja kršćanstva
- samo da je Poslanik slijedio
primjer kršćanskih svećenika i
ograničio se na to da ljude upućuje
da vjeruju u Boga, da Mu se mole za
spas i da se pošteno ponašaju u
ličnom pogledu. Ali on nije slijedio
kršćanski primjer i nije se
ograničio na pitanja vjerovanja,
ritualnog i ličnog morala. Kako je
mogao? Zar mu nije Bog naredio da
moli: Gospodaru naš, daj nam dobro
na ovome svijetu kao i dobro na onom
svijetu koji će doći?
U samoj strukturi kur'anske rečenice
„dobro na ovome svijetu" prethodi
„dobru na onom svijetu koji de
doći"; prvo, zato što je čovjek tako
građen da prvo mora tražiti
zadovoljenje svojih fizičkih,
svjetovnih potreba, da bi mogao
slušati poziv duha i tražiti dobro
na drugom svijetu. Muhammedova
Objava nije postavljala
spiritualnost kao nešto razdvojeno i
suprotstavljeno fizičkom životu; ona
je počivala potpuno na shvaćanju da
su duh i tijelo samo različiti
aspekti jedne te iste stvarnosti -
ljudskog života. Po prirodi stvari,
on se nije mogao zadovoljiti samo
brigom o moralnom stavu
pojedinca, nego je morao težiti da
ovaj stav prenese u određeni
društveni oblik koji će osigurati
svakom članu zajednice najevću
moguću mjeru fizičkog i materijalnog
blagostanja i, tako, najveću priliku
za spiritualni rast.
On je počeo govoreći narodu da je
akcija dio vjere, jer Boga se ne
tiče samo šta neko vjeruje nego i
šta radi - naročito ako se to tiče i
drugih, a ne samo Njega. On je
propovijedao, u najživljim
slikovitim prikazima koje mu je Bog
stavio na raspolaganje, protiv
tlačenja slabih od strane jakih. On
je iznio nečuvenu tezu da su
muškarci i žene jednaki pred Bogom i
da se sve vjerske dužnosti i nade
primjenjuju podjednako na njih; on
je čak išao tako daleko da izjavi,
na užas svih paganskih Mekelija, da
je žena ličnost sama po sebi, a ne
samo preko svoga odnosa s muškarcem
kao majka, sestra, supruga ili
kćerka, i da je zato ovlaštena da
ima svoje vlasništvo, da vodi
poslove za svoj račun i da raspolaže
svojom ličnošću kod udaje! On je
osudio sve hazardne igre i sve
oblike opijanja, jer, prema riječima
Kur'ana, veliko je zlo i nešto dobra
u njima, ali je zlo veće od dobra.
Povrh svega, on je ustao protiv
tradicionalnog iskorišćavanja jednih
od strane drugih, portiv profita
koji donose kamate na zajam, bez
obzira na kamatnu stopu, protiv
privatnog monopola i ucjenjivanja,
protiv poigravanja sa potrebama
drugih ljudi - ono što mi danas
nazivamo špekulacijom, protiv
prosuđivanja pod uticajem plemenski
grupnih osjećaja - u modernom
jeziku, „nacionalizma". U stvari, on
je porekao bilo kakvo moralno pravo
plemenskim osjećajima i obzirima. U
njegovim očima jedini zakonit, to
jest etički dopustiv motiv za
lokalno grupiranje, nije slučajnost
zajedničkog porijekla nego slobodno,
svjesno prihvatanje zajedničkog
pogleda na život i zajedničko
mjerilo moralnih vrijednosti.
U stvari, Poslanik je tražio
temeljitu reviziju gotovo svih
društvenih shvaćanja koja su dotad
smatrana nepromjenljivim i zato,
kako bi se danas reklo, on je „unio
religiju u politiku"; sasvim
revolucionarna novost u ono doba.
Upravljači paganske Meke bili su
uvjereni da su društveni običaji,
navike, mišljenja i dogovori u
kojima su odgojeni najbolje što se
može zamisliti. Naravno, zato su
odbijali Poslanikov pokušaj da unese
religiju u politiku, to jest da
svijest o Bogu učini polaznom tačkom
društvene promjene - i osudili ga
kao nemoralnog, buntovničkog i
„protivnog svim zakonima
pristojnosti". I kada je postalo
očigledno da on nije samo sanjar
nego da zna kako da podstakne ljude
na akciju, branitelji ustanovljenog
poretka pribjegli su oštroj
protuakciji i počeli progoniti njega
i njegove sljedbenike...
Na ovaj ili onaj način, svi
poslanici su pobijali „ustanovljeni
poredak" svoga doba, pa nije
iznenađujuće da su gotovo sve njih
progonili i ismijavali njihovi
sunarodnici - a da posljednjeg od
njih, Muhammeda, na Zapadu
ismijavaju još i danas!
ODMAH POSLIJE AKŠAMSKOG NAMAZA, šeik
Ibn Bulejhid postaje centar
pažljivog kruga beduina iz Nedžda i
građana željnih da iskoriste nešto
od njegove učenosti i mudrosti, dok
je on sam uvijek željan da čuje šta
mu ljudi mogu reći o svojim
doživljajima i putovanjima po
dalekim krajevima. Duga putovanja
nisu ništa neobično među Nedždancima;
oni sebe nazivaju „ehl aššidad",
ljudi na devinom sedlu, i mnogima od
njih je sedlo bliže nego postelja
kod kuće. Ono bez sumnje mora biti
mnogo bliže i mladom beduinu Harbu
koji je upravo ispričao Šeiku šta mu
se desilo na nedavnom putovanju u
Irak, gdje je, prvi put, vidio
farandži - to jest, Evropljanina
(koji ovaj naziv mogu zahvaliti
Francuzima s kojima su Arapi došli u
dodir za vrijeme krstaških ratova).
„Reci mi, Šeiče, zašto farandži
uvijek nose šešir koji zasjenjuje
njihove oči? Kako onda mogu vidjeti
nebo?"
„To je upravo ono što oni neće da
vide", odgovara Šeik žmirkajući
prema meni. „Možda se boje da ih
pogled na nebo ne bi podsjetio na
Boga, a oni neće da ih se radnim
danima podsjeća na Boga..."
Svi se smijemo, ali mladi beduin je
uporan u svom traženju znanja. “Pa
zašto je onda Bog tako darežljiv
prema njima i daje im bogatstva koja
uskraćuje vjernicima?"
„Ah, to je jednostavno, sinko. Oni
obožavaju zlato i tako je njihovo
božanstvo u njihovim džepovima...
Ali ovaj moj prijatelj" - i on
stavlja ruku na moje koljeno - „zna
više o farandžima nego ja, jer on
potječe od njih; Bog - neka je
slavljeno Njegovo ime - izveo ga je
iz mraka u svjetlo islama".
„Je li to tako, brate? pita me
željni mladi beduin. „Je li istina
da si ti bio farandži?" - i kad ja
klimnih glavom, on prošaputa: „Neka
je hvaljen Bog, neka je hvaljen Bog,
koji vodi onoga koga On hoće... Reci
mi, brate, zašto farandži tako malo
poštuju Boga?"
„To je duga priča", odgovaram, „i ne
može se ukratko objasniti. Sve što
ti mogu sada reći je da je svijet
farandža postao svijet Dedžala,
blistavog, varljivog. Jesi li ikada
čuo za predskazanje našeg Poslanika
da će u neko kasnije doba većina
naroda na svijetu slijediti Dedžala
vjerujući da je on Bog?"
I dok on, s pitanjem u očima, gleda
u mene, ja pričam, s vidljivim
odobravanjem šeika Ibn Bulejhida,
predskazanje o pojavi toga
apokaliptičkog bića, Dedžala, koji
će imati jedno oko, ali će biti
obdaren tajanstvenom snagom koju de
mu Bog podariti. On će čuti šta se
govori u najudaljenijem kutku
Zemlje, a onim jednim okom vidjeće
stvari koje se dešavaju na
beskrajnim udaljenostima; on će
letjeti oko Zemlje danima, postizaće
da se riznice zlata i srebra
iznenada pojavljuju ispod Zemlje,
kiša će padati i biljke rasti po
njegovoj zapovijesti, ubijaće i opet
oživljavati, tako da će svi oni čija
je vjera slaba vjerovati da je on
sam Bog i klanjaće mu se u
obožavanju. Ali onaj čija je vjera
čvrsta, čitaće ono što je zapisano
plamenim slovima na Dedžalovom čelu:
Poricatelj Boga - i tako će znati da
je on samo varka da se čovjekova
vjera stavi na kušnju...
Dok moj prijatelj beduin gleda u
mene široko otvorenih očiju i mrmlja
„Utječem se Bogu", ja se okrećem Ibn
Bulejhidu:
„Zar ova parabola, Šeiče, nije
prikladan opis moderne tehničke
civilizacije? Ona je „jednooka", to
jest, posmatra samo jednu stranu
života - materijalni napredak - a
nije svjesna njegove duhovne strane.
Pomoću svojih mehaničkih čuda ona
omogućuje čovjeku da vidi i čuje
daleko iznad svog prirodnog domašaja
i da pokrije beskrajne udaljenosti
nezamislivom brzinom. Njena naučna
saznanja „omogućuju padanje kiše i
rast biljaka" i otkrivaju
neočekivana bogatstva ispod zemlje.
Njena medicina donosi život onima
koji su već osuđeni na smrt, dok
njeni ratovi i naučni užasi razaraju
život. Njen materijalni napredak je
tako moćan i tako blistav da oni
slabe vjere počinju vjerovati da je
ona samostalno božanstvo, ali oni
koji su ostali svjesni svoga Tvorca
jasno raspoznaju da obožavati
Dedžala znači nijekati Boga..."
„Imaš pravo, Muhammede, imaš pravo!"
uzvikuje Ibn Bulejhid, uzbuđeno me
lupkajući po koljenu. „Nikada mi
nije naum palo da na predskazanje o
Dedžalu gledam u tom svjetlu, ali ti
imaš pravo! Umjesto da shvatimo da
je napredovanje čovjeka i porast
bogatstva darežljivost našeg
Gospodara, sve više ljudi u svojoj
ludosti počinje misliti da je to
samo sebi cilj i dostojno
obožavanja."
DA, MISLIM U SEBI, zapadnjak se
stvarno predao obožavanju Dedžala.
On je već odavno izgubio svaku
nevinost, svaku unutarnju
integraciju s prirodom. Život mu je
postao zagonetka. On je sumnjičav i
zato izoliran od svoga brata,
usamljen. Da ne bi propao u ovoj
usamljenosti, on mora nastojati da
vanjskim sredstvima ovlada životom.
Činjenica da je živ ne može mu više,
sama po sebi, pružiti unutarnju
sigurnost; on se uvijek morao za nju
boriti, mučno, od trenutka do
trenutka. Pošto je izgubio svaku
metafizičku orijentaciuju i odlučio
da živi bez nje, on mora stalno za
sebe iznalaziti mehaničke saveznike;
odatle bjesomučna, očajnička
jurnjava njegove tehnike. On svaki
dan iznalazi nove mašine i svakoj od
njih daje nešto od svoje duše da bi
se one borile za njegov opstanak. To
one zaista rade, ali u isto vrijeme
one stvaraju za njega nove potrebe,
nove opasnosti, nove strepnje i
neugasivu žed za novim, ipak
umjetnim saveznicima. Njegova duša
gubi se u sve smionijem, sve
fantastičnijem, sve moćnijem radu
stvaralačke mašine, a mašina gubi
svoju pravu svrhu - da štiti i
obogaćuje ljudski život - i razvija
se u božanstvo samo za sebe, u
proždrljivog čeličnog Moloha.
Svećenici i propovjednici ovog
nezasitog božanstva izgleda da nisu
svjesni da je brzina modernog
tehničkog progresa rezultat ne samo
pozitivnog rasta znanja nego isto
tako i duhovnog očaja i da velika
materijalna dostignuća u svjetlu
kojih zapadnjak proklamira svoju
volju da ovlada prirodom su, u
suštini, defanzivnog karaktera; iza
njihove blistave fasade vreba strah
od Nepoznatog.
Zapadna civilizacija nije bila u
stanju da uspostavi ravnotežu između
čovjekovih tjelesnih i društvenih
potreba i njegovih duhovnih težnji;
ona je napustila svoju prvobitnu
etiku a da pri tome nije bila kadra
sama da izgradi bilo kakav drugi
moralni sistem, makar teoretski,
koji bi se nametnuo razumu. Uprkos
svim svojim dostignućima u
obrazovanju, ona nije bila u stanju
da savlada naivnu spremnost
čovjekovu da bude lahak plijen bilo
kakve parole, koliko god apsurdne,
koju spretni demagozi mogu da
zamisle. Ona je podigla tehniku
„organiziranja" do nivoa fine
umjetnosti - pa ipak nacije Zapada
svakodnevno ispoljavaju svoju
krajnju nesposobnost da kontroliraju
sile koje njihovi učenjaci
oslobađaju, i već su dostigli tačku
gdje očigledno neograničene
znanstvene mogućnosti idu ruku pod
ruku sa široko rasprostranjenim
haosom. Bez bilo kakve prave
religiozne orijentacije, zapadnjak
ne može imati moralne koristi od
svjetla znanja koje njegova - bez
sumnje velika - nauka zrači. Na
njega se mogu primijeniti riječi
Kur'ana:
„Slični su onima koji potpale vatru,
i kad ona osvijetli njihovu okolinu,
Allah im oduzme svjetlo i ostavi ih
u mraku, i oni ništa ne vide! Gluhi,
nijemi i slijepi su, nikako da se
osvijeste."
Pa ipak, u osornosti svoje sljepoće,
zapadnjaci su uvjereni da de upravo
njihova civilizacija donijeti
svjetlo i sreću svijetu... U
osamnaestom i devetnaestom stoljeću
oni su mislili da prošire Evanđelje
kršćanstva po čitavom svijetu; ali
sada kad se njihov religiozni žar
ohladio toliko da religiju smatraju
samo smirujućom muzičkom podlogom -
kojoj je dopušteno da prati ali ne
da ima uticaj na „stvarni" život -
oni su počeli umjesto toga da šire
materijalističko Evanđelje
„zapadnjačkog načina života",
vjerovanje da se svi ljudski
problemi mogu riješiti u tvornicama,
laboratorijama i za statističkim
stolovima.
Tako je Dedžal došao do izražaja...
DUGA ŠUTNJA. Onda opet progovara
Šeik: „Je li te, sinko, shvaćanje
šta znači Dedžal navelo da prigrliš
islam?"
„Na neki način, mislim, da je to
moralo biti, ali to je bio samo
posljednji korak."
„Posljednji korak... Da, ti si mi
jednom pričao o svom putu u islam -
ali kada i kako ti je, u stvari,
postalo jasno da bi islam mogao biti
tvoj cilj?"
„Kada? Da se prisjetim... Mislim da
je to bilo jednog zimskog dana u
Afganistanu, kad mi je konj izgubio
potkovicu pa sam morao tražiti
kovača u nekom selu van moga puta;
tamo mi je jedan čovjek rekao: pa ti
si musliman, samo ti to sam još ne
znaš..." Bilo je to oko osam mjeseci
prije nego sam prihvatio islam...
Bio sam na putu od Herata u
Kabul..."
BIO SAM na putu od Herata u Kabul i
jahao sam, u pratnji Ibrahima i
jednog afganistanskog konjanika,
kroz snijegom zametene planinske
doline i prijelaze Hindukuša, u
centralnom Afganistanu. Bilo je
hladno i snijeg je blistao, a na sve
strane uzdizale su se strme planine,
crne i bijele.
Bio sam tužan i, u isto vrijeme,
čudno sretan toga dana. Bio sam
tužan zato što su ljudi s kojima sam
živio u nekoliko posljednjih mjeseci
izgledali razdvojeni neprozirnim
velovima svjetla i snage što im ih
je njihova vjera mogla dati; bio sam
sretan zato što su svjetlo i snaga
vjere bili tako blizu mojih očiju
kao bijele i crne planine - gotovo
da se rukama mogu taknuti.
Moj konj poče hramati i nešto zveknu
na njegovom kopitu; željezna
potkovica je olabavila i držala se
samo na dva klinca.
„Ima li negdje u blizini selo gdje
bismo mogli naći kovača?" upitah
našeg afganistanskog pratioca.
„Selo Deh-Zangi je jedva nekoliko
kilometara odavde. Tamo ima kovač a
Hakim Hazradžata ima svoju kulu
tamo."
I tako odjahasmo u Deh-Zangi preko
blistavog snijega, polahko kako ne
bismo umorili moga konja. Hakim,
guverner pokrajine, bio je mlad
čovjek niskog stasa i vesela lica -
prijazan čovjek koji je bio radostan
da ima stranog gosta u usamljenosti
svoje skromne kule. lako bliski
rođak kralja Amanullaha, on je bio
jedan od najskromnijih ljudi koje
sam sreo u Afganistanu. Prinudio me
da ostanem kod njega dva dana.
Uvečer drugoga dana sjeli smo kao i
obično za obilnu večeru, a poslije
toga nas je zabavljao neki čovjek iz
sela baladama koje je pjevao uz
pratnju lutnje s tri žice. Pjevao je
na pašta jeziku - jeziku koji nisam
razumijevao - ali neke perzijske
riječi koje je upotrebljavao živo su
se isticale u toploj, ćilimima
zastrtoj sobi i hladnom bljesku
snijega koji je dopirao kroz
prozore. On je pjevao, sjećam se, o
Davidovoj borbi sa Golijatom - o
borbi protiv grube sile - pa iako
nisam mogao sasvim slijediti riječi
pjesme, tema mi je bila jasna;
počinjala je u poniznosti, zatim se
dizala u silovitom usponu strasti do
završnog, trijumfalnog uzvika.
Kad se balada završi, Hakim
primijeti: „David je mali, ali je
njegova vjera bila velika..."
Ne mogoh se suzdržati da ne dodam:
„A vas je mnogo, ali je vaša vjera
mala."
Moj domaćin me pogleda sa čuđenjem
i, zbunjen onim što sam gotovo
nehotično rekao, počeh se
opravdavati. Moje objašnjenje
poprimi oblik bujica pitanja:
„Kako se desilo da ste vi,
muslimani, izgubili samopouzdanje
koje vam je nekad omogućilo da
proširite svoju vjeru, za manje od
sto godina, od Arabije na zapad do
Atlantika i na istok duboko u Kinu -
a sada se predajete tako lahko, tako
nemoćno, mislima i običajima Zapada?
Zašto ne možete vi, čiji su preci
osvijetlili svijet znanošću i
umjetnošću u vrijeme kada je Evropa
ležala u mraku, dubokom barbarizmu i
neznanju, skupiti toliko hrabrosti
da se vratite svojoj vlastitoj,
blistavoj vjeri? Kako to da je onaj
Atatürk, taj beznačajni maskarader
koji poriče sve vrijednosti islama,
postao za vas musliman simbol
„muslimanskog preporoda?"
Moj domaćin je ostao bez riječi.
Vani je počeo padati snijeg. Opet
osjetih onaj val pomiješane tuge i
sreće koji sam osjetio primičući se
Deh-Zangiju. Osjećao sam minulu
slavu i sadašnji sram koji je
obuzimao ove kasne sinove jedne
velike civilizacije.
„Reci mi - kako je došlo do toga da
je vjera vašeg Poslanika i sva njena
jasnoća i jednostavnost sahranjena
pod kršom jalovih mudrovanja i
cjepidlačenja vaših skolastika? Kako
se desilo da vaši prinčevi i veliki
zemljoposjednici uživaju u bogatstvu
i luksuzu dok toliko njihove braće
muslimana trpi neizrecivo siromaštvo
i prljavštinu - iako je vaš Poslanik
naučavao da „niko ne može sebe
nazvati vjernikom ako obilato jede,
a njegov susjed ostaje gladan?"
Možete li mi objasniti zašto ste
odgurnuli ženu u pozadinu svog
života - iako su žene oko Poslanika
i njegovih ashaba imale tako velikog
učešča u životu svojih muževa? Kako
je došlo do toga da su mnogi od vas
muslimana neznalice, a tako mali
broj zna jedva čitati i pisati -
iako je vaš Poslanik objavio da je
„težnja za naukom najsvetija dužnost
svakog muslimana i muslimanke" i da
je „nadmoćnost učenjaka nad onim
koji je samo pobožan kao nadmoćnost
punog Mjeseca nad ostalim
zvijezdama?"
Još uvijek je moj domaćin zurio u
mene bez riječi i ja počeh misliti
da ga je moj ispad duboko uvrijedio.
Čovjek s lutnjom, ne razumijevajući
dovoljno perzijski da bi me mogao
slijediti, gledao je sa čuđenjem
stranca koji sa toliko strasti
govori Hakimu. Konačno, Hakim privi
uza se svoj široki, žuti ogrtač od
ovčijeg krzna, kao da mu je hladno,
pa prošapta:
„Pa - vi ste musliman..."
Ja se nasmijah i odgovori: „Ne, ja
nisam musliman, ali sam vidio toliko
mnogo ljepote u islamu da me ponekad
ljuti kad vas gledam kako je
rasipate... Oprostite mi ako sam
govorio oštro. Nisam govorio kao
neprijatelj".
Ali moj domaćin zatrese glavom. „Ne,
tako je kako sam rekao! Vi ste
musliman, samo vi to ni sami ne
znate... Zašto ne izgovorite, sada i
ovdje: „Ešhedu en la ilahe illallah,
we ešhedu enne Muhammeden abduhu
weresuluhu - Svjedočim da nem drugog
Boga osim Allaha i da je Muhammed
Božiji rob i Božiji poslanik" i
postanete musliman stvarno, kao što
ste već u svom srcu? Recite to,
brate, recite to sada, i ja du sutra
ići s vama u Kabul i povesti vas do
emira, a on će vas primiti otvorenih
ruku kao jednog od naših. On će vam
dati kuće, vrtove i stado, a mi ćemo
vas voljeti. Recite to, brate..."
„Ako to ikada stvarno izgovorim, to
će biti radi mira moga duha, a ne za
ljubav emirovih kuća i vrtova."
„Ali", insistirao je on, „vi već
znate mnogo više o islamu nego
većina nas! Šta je to što vi još
niste shvatili?"
„To nije pitanje shvaćanja. To je
više pitanje uvjerenja; uvjerenja da
je Kur'an stvarno Božija riječ, a ne
samo briljantna tvorevina velikog
ljudskog uma..."
Ali riječi mog afganistanskog
prijatelja nikada me potpuno nisu
napustile u sljedećim mjesecima.
Iz Kabula sam jahao sedmicama kroz
južni Afganistan - kroz stari grad
Gaznu, iz kojega je prije gotovo
hiljadu godina veliki Mahmud krenuo
na svoje osvajanje Indije; kroz
egzotični Kandahar, gdje ste mogli
vidjeti najžešće ratnike na čitavom
svijetu; kroz pustinje
afganistanskog jugozapadnog
područja; nazad do Herata, gdje je
počelo moje afganistansko putovanje.
Bila je 1926. godina, potkraj zime,
kada sam napustio Herat na prvom
koraku svog drugog putovanja kući,
koje me je trebalo dovesti vozom od
afganistanske granice do Marva u
ruskom Turkestanu, do Samarkanda,
Buhare i Taškenta, a odatle kroz
turkmenske stepe do Urala i Moskve.
Moj prvi (i najtrajniji) dojam iz
sovjetske Rusije - na željezničkoj
stanici Marv - bio je ogroman,
lijepo izveden plakat koji prikazuje
mladog proletera u plavom radnom
odijelu kako nogom gura nekog
smiješnog gospodina bijele brade,
obučenog u lepršavu odjeću, iz
oblacima prekrivenog neba. U legendi
na ruskom ispod plakata pisalo je:
„Ovako su radnici Sovjetske Unije
istjerali boga iz njegovog neba!
Izdanje Udruženja bezbožnika Saveza
Sovjetskih Socijalističkih
Republika."
Tako službeno sankcionirana
antireligiozna propaganda isticala
se svugdje; na javnim zgradama, na
ulicama i, naročito, u blizini
bogomolja. U Turkestanu, to su,
naravno, većinom bile džamije. Iako
zajedničke molitve nisu bile
izričito zabranjene, vlasti su
činile sve da odvrate od
učestvovanja u njima. Često su mi
govorili, naročito u Buhari i
Taškentu, da policijski agenti
zapisuju imena svih koji ulaze u
džamiju; primjerci Kur'ana se
plijene i uništavaju, a omiljena
zabava mladih bezbožnika je da
bacaju svinjske glave u džamije;
zaista dražesan običaj.
S osjećanjem olakšanja prešao sam
poljsku granicu nakon nekoliko
sedmica putovanja kroz azijsku i
evropsku rusiju. Otišao sam pravo u
Frankfurt i pojavio se u sada već mi
bliskoj sredini svoga lista. Nije mi
trebalo dugo da ustanovim da je za
vrijeme moga odsustva moje ime
postalo čuveno i da su me sada
smatrali jednim od najsitaknutijih
dopisnika centralne Evrope. Neki od
mojih članaka, naročito oni u vezi
sa zamršenom religioznom
psihologijom Iranaca, privukli su
pažnju istaknutih orijentalista i
dobili više nego prolazno priznanje.
Na osnovu tih dostignuća bio sam
pozvan da održim niz predavanja na
Geopolitičkoj akademiji u Berlinu,
gdje mi rekoše da se nikada ranije
nije desilo da se čovjeku moje dobi
(nisam još imao ni dvadeset i šest
godina) pruži takva čast. Drugi
članci od općenitog interesa bili su
objavljeni, uz dozvolu Frankfurter
Zeitunga, u mnogim listovima; jedan
članak, saznao sam, bio je objavljen
gotovo trideset puta. Sve u svemu,
moja iranska lutanja bila su
izvanredno unosna.
U TO VRIJEME sam se oženio sa Elzom.
Dvije godine moga odsustva iz Evrope
nisu oslabile našu ljubav nego čak
ojačale i sa srećom koju nikada
prije nisam osjećao odbijao sam
njena strahovanja o velikoj razlici
u našim godinama.
„Ali kako se možeš oženiti sa mnom?"
prepirala se ona. „Nemaš još ni
dvadeset i šest, a ja imam preko
četrdeset godina. Razmisli o tome:
kada ti budeš imao trideset, j a du
imati četrdeset i pet, a kada ti
imadneš četrdeset ja ću biti stara
žena..."
Smijao sam se: „Šta to smeta? Ja ne
mogu zamisliti budućnost bez tebe."
Konačno je popustila.
Nisam pretjerivao kada sam rekao da
ne mogu zamisliti budućnost bez
Elze. Njena ljepota i njena
instinktivna dražest toliko su me
neodoljivo privlačile da nisam čak
mogao pogledati ni jednu drugu ženu,
a njeno osjećajno razumijevanje
onoga što tražim od života
osvjetljavalo je moje vlastite nade
i želju i činilo ih stvarnijim i
uhvatljivijim nego što bi ih moglo
ikada učiniti moje vlastito
mišljenje.
Jednom prilikom - moralo je to biti
nekoliko dana nakon što srno se
uzeli - ona primijeti: „Kako je
čudno da ti potcjenjuješ misticizam
u religiji... Ti si sam mistik -
čulna vrsta mistika, pružaš svoje
prste prema životu oko sebe, vidiš
zamršene, mistične oblike u
svakodnevnim stvarima - u mnogim
stvarima koje drugim ljudima
izgledaju sasvim obične... Ali onoga
trenutka kada se okreneš religiji,
ti si sami mozak. Kod većine ljudi
to je upravo obratno..."
Ali Elza nije bila stvarno zbunjena.
Ona je znala za čim težim kad sam
joj govorio o islamu, pa iako ona
nije, možda, osjećala istu potrebu
kao ja, njena ljubav je nagonila da
učestvuje u mom traganju.
Često bismo čitali Kur'an zajedno i
raspravljali o njegovim idejama;
Elza je, kao i ja, bivala sve više
impresionirana unutarnjom
povezanošču njegovih moralnih učenja
i praktičnih uputa. Prema Kur'anu,
Bog nije pozivao čovjeka na slijepu
pokornost nego se više obraćao
njegovom razumu; On nije stajao po
strani čovjekove sudbine nego je bio
„bliže nego vaša žila kucavica na
vratu", On nije povlačio nikakvu
graničnu liniju između vjere i
društvenog ponašanja a, što je možda
bilo najvažnije, On nije počinjao s
aksiomom da je život opterećen
sukobom između materije i duha i da
put prema Svjetlu zahtijeva
oslobađanje duše od okova tijela.
Svaki oblik nijekanja života i
samougušivanja strasti mučenjem
tijela Poslanik je osudio u izrekama
kao: „Asketizam nije za nas" i „Nema
odricanja ovog svijeta u islamu."
Ljudska želja da živi ne samo da je
priznata kao pozitivan, koristan
instinkt nego je isto tako obdarena
svjetošću etičke postavke. Čovjek
se, u stvari, uči: Ti ne samo da
možeš potpuno koristiti svoj život,
nego si obavezan da tako radiš.
Cjelovita slika islama pojavljivala
se s takvom konačnošću i odlučnošću
koja me ponekad zapanjivala. Ona je
poprimala oblik nekim procesom koji
se gotovo mogao opisati kao neka
vrsta duševne osmoze - to jest, bez
ikakvog svjesnog napora s moje
strane da sastavim i
„sistematiziram" mnoge fragmente
znanja na koje sam naišao za vrijeme
protekle četiri godine. Vidio sam
pred sobom nešto kao savršeno
arhitektonsko djelo, sa svim
njegovim elementima skladno
zamišljenim da upotpune i potpomognu
jedan drugog, bez ičega suvišenog,
bez ikakvog nedostatka - ravnoteža i
mir što vam daje osjećaj da je sve u
shvaćanjima i postavkama islama „na
svom pravom mjestu".
Prije trinaest stoljeća jedan čovjek
je ustao i rekao: Ja sam samo
smrtnik; ali On koji je stvorio
svemir zapovjedio mi je da vam
donesem Njegovu Objavu. Da biste
mogli živjeti u skladu s planom
Njegovog stvaranja, On mi je naredio
da vas podsjetim na Njegovo
postojanje, svemoć i sveznanje i da
vam pružim program ponašanja. Ako
prihvatite ovo podsjećanje i ovaj
program, slijedite me. Ovo je bila
suština Muhamedove poslaničke
misije.
Društvena šema koju je on iznosio
takve je jednostavnosti da ide
zajedno samo sa stvarnom
veličanstvenošću. Ona počinje od
postavke da su ljudi biološka bića,
s biološkim potrebama, i da ih je
Tvorac tako uvjetovao da moraju
živjeti u skupinama da bi mogli
potpuno zadovoljiti svoje psihičke,
moralne i intelektualne zahtjeve;
ukratko, oni su ovisni jedni od
drugih. Stalnost uspona duhovnog
rasta ličnosti (osnovni cilj svake
religije) zavisi od toga da li ga
pomažu, ohrabruju i štite ljudi oko
njega koji, naravno, očekuju istu
saradnju od njega. Ova ljudska
međuzavisnost je bila razlog zbog
koga u islamu religija nije mogla
biti odvojena od ekonomije i
politike. Da uredi praktične ljudske
odnose na takav način da svako nađe
što je moguće manje prepreka a što
je moguće više ohrabrenja u razvoju
svoje ličnosti - to i ništa drugo je
islamska zamisao prave funkcije
društva. Tako je bilo samo prirodno
da se sistem koji je proglasio
poslanik Muhammed u dvadeset i tri
godine svoga poslanstva odnosi ne
samo na duhovne stvari nego pruža i
okvir za sve individualne i
društvene aktivnosti. On nudi
koncept ne samo individualnog
poštenja, nego isto tako i
uravnoteženog društva koje treba da
izazove takvo poštovanje. On pruža
osnovne linije političke zajednice -
samo obrise, pošto su detalji
čovjekovih političkih potreba
vremenski uslovljeni i zato
promjenljivi - kao i šemu ličnih
prava i društvenih dužnosti kod
kojih je činjenica historijske
evolucije kako treba predviđena. U
životu i svim njegovim vidovima,
moralnim i fizičkim, individualnim i
zajedničkim; problemi tijela i duha,
seksa i ekonomije imaju, zajedno s
problemima teologije i obožavanja,
svoje legitimno mjesto u
Poslanikovim učenjima i ništa što se
odnosi na život ne izgleda
beznačajno a da ne bi bilo uvučeno u
sferu vjerske misli - čak ne ni
takva „svjetovna" pitanja kao što je
trgovina, nasljede, pravo vlasništva
ili posjedovanja zemlje.
Sve odredbe islamskog prava su
zasnovane s ciljem jednake koristi
za sve članove zajednice, bez obzira
na rođenje, rasu, spol ili raniju
društvenu pripadnost. Nikakva
posebna prava nisu rezervirana za
osnivače zajednice ili njegove
potomke. Viši i niži su, u
društvenom smislu, nepostojeći
izrazi, a niti postoji koncept
klase. Sva prava, dužnosti i
mogućnosti primjenjuju se jednako na
sve koji pripadaju islamu. Nije
potreban svećenik da posreduje
između čovjeka i Boga jer „On zna
šta leži otvoreno u njihovim rukama
kao i ono što skrivaju iza svojih
leđa." Ne priznaje se druga odanost
osim odanosti Bogu, Njegovom
Poslaniku, roditeljima i zajednici
koja ima za cilj uspostavljanje
Božije milosti na Zemlji; to
isključuje onu vrstu odanosti koja
kaže „bilo pravo, bilo krivo, moja
zemlja" ili „moja nacija". Da bi
objasnio ovaj princip, Poslanik je
vrlo naglašeno rekao u više prilika:
„Ne pripada nama onaj koji
proglašava dobro plemenske
pripadnosti; ne pripada nama onaj ke
se bori za stvar plemenske
pripadnosti; ne pripada nama onaj ko
umre za ljubav plemenske
pripadnosti."
Prije islama, sve političke
organizacije - čak i one na
teokratskoj ili poluteokratskoj bazi
- bile su ograničene uskim
konceptima plemena i plemenske
homogenosti. Odatle božanski
kraljevi starog Egipta nisu ništa
mislili van horizonta Nilske doline
i njenih stanovnika, a u ranoj
teokratskoj državi Jevreja, kad je
bilo zamišljeno da Bog vlada,
neizbježno je to bio bog Djece
Izraela. U strukturi kur'anske
misli, s druge strane, razmatranju
porijekla ili plemenske pripadnosti
nije bilo mjesta. Islam je
pretpostavljao cjelovitu političku
zajednicu koja ruši konvencionalne
podjele na osnovu roda, plemena i
rase. U ovom pogledu, islam i
kršćanstvo, moglo bi se reći, imali
su isti cilj: zastupaju međunarodnu
zajednicu ljudi ujedinjenih njihovom
pripadnošću zajedničkom idealu;
međutim, dok se kršćanstvo
zadovoljilo samo moralnim
zastupanjem ovoga principa i,
savjetujući svojim sljedbenicima da
caru daju njegovo, ograničilo svoj
univerzalni poziv na duhovnu sferu,
islam je iznio pred svijet viziju
političke organizacije u kojoj bi
svijest o Bogu bila glavni izvor
čovjekovog praktičnog ponašanja i
jedina osnova svih društvenih
ustanova. Zato - ispunjavajući ono
što kršćanstvo nije ispunilo - islam
je otvorio novo poglavlje u razvoju
čovjeka: prvi slučaj otvorenog,
ideološkog društva, nasuprot
zatvorenim, rasno ili geografski
ograničenim društvima prošlosti.
Poruka islama zamislila je i
ostvarila u praksi civilizaciju u
kojoj nije bilo nikakva mjesta za
nacionalizam, nikakvih posebnih
interesa, nikakve klasne podjele,
nikakve crkve, nikakvog svećenstva,
nikakvog nasljednog plemstva, u
stvari, nikakvih nasljednih funkcija
uopće. Cilj je bio uspostavljanje
teokratije u odnosu na Boga i
demokratije između čovjeka i
čovjeka. Najvažnije svojstvo te nove
civilizacije - svojstvo koje je
razlikuje od svih drugih pokreta u
ljudskoj historiji - bila je
činjenica da je ona bila koncipirana
pomoču voljnog pristanka i izrasla
na voljnom pristanku zainteresiranih
ljudi. Ovdje društveni progres nije
bio, kao u svim drugim zajednicama i
civilizacijama poznatim u historiji,
rezultat pritiska i protupritiska
suprotstavljenih interesa, nego
sastavni dio izvornog „ustava".
Drugim riječima, iskren društveni
ugovor leži u korijenu stvari; ne
kao govorna fraza koju su
formulirale kasnije generacije
vlastodržaca u obranu svojih
privilegija, nego stvarni,
historijski izvor islamske
civilizacije. Kur'an kaže: „Gle, Bog
je kupio od vjernika njihove
ličnosti i imovinu, nudeći im raj za
uzvrat... Radujte se, zato, pogodbi
koju ste napravili, jer to je sjajna
pobjeda."
Znao sam da je ova „sjajna pobjeda"
- jedini primjer stvarnog društvenog
ugovora zabilježen u historiji -
bila ostvarena samo za vrijeme vrlo
kratkog perioda, ili, bolje reći,
samo za vrijeme vrlo kratkog perioda
učinjen je širok pokušaj da se to
ostvari. Manje od stoljeća nakon
Poslanikove smrti, politički oblik
nekadašnjeg islama počeo je da se
kvari i, u sljedećim stoljećima,
originalni program je postepeno
potiskivan u pozadinu. Nastupile su
plemenske borbe za vlast umjesto
slobodnog ugovora slobodnih ljudi i
žena; nasljedno kraljevstvo, toliko
suprotno političkom konceptu, islama
koliko i mnogoboštvo njegovom
teološkom konceptu uskoro se
pojavilo - a s njim dinastičke borbe
i intrige, plemenske povlastice i
ugnjetavanja i uobičajena
degradacija religije na status
služavke političke vlasti; ukratko,
mnoštvo „posebnih interesa" tako
poznatih historiji. Neko vrijeme
veliki mislioci islama pokušavali su
održati njegovu pravu ideologiju
uzvišenom i čistom, ali oni koji su
došli iza njih bili su manje
vrijednosti i počeli su zapadati
nakon dva-tri stoljeća u močvaru
intelektualnih konvencija, prestali
su da misle samostalno i zadovoljili
se ponavljanjem mrtvih fraza ranijih
generacija - zaboravljajući da je
svako ljudsko mišljenje vremenski
uslovljeno, pogrešno, i zato mu je
potrebna stalna obnova. Prvobitna
pokretačka snaga islama, tako
ogromna u svom početku, bila je
dovoljna za neko vrijeme da nosi
muslimansku zajednicu naroda do
velikih kulturnih visina - do onog
veličanstvenog nivoa naučnih,
literarnih i umjetničkih dostignuća
koja historici opisuju kao zlatni
vijek islama; ali u toku još
nekoliko vijekova ova pokretačka
snaga se gasila usljed nedostatka
duhovne hrane, i muslimanska
civilizacija je sve više stagnirala
lišena stvaralačke moći.
NISAM IMAO nikakvih iluzija u
pogledu sadašnjeg stanja stvari u
muslimanskom svijetu. Četiri godine
koje sam proveo u tim zemljama
pokazale su mi da, dok je islam još
živ, zamjetljiv u pogledu na svijet
svojih pripadnika i u šutljivom
priznavanju njegovih etičkih
postavki, oni sami su kao
paralizirani ljudi, nesposobni da
svoja vjerovanja prevedu u
plodonosnu akciju. Ali ono što me se
ticalo više od neuspjeha današnjih
muslimana da primijene sistem
islama, bile su mogućnosti samog tog
sistema. Za mene je bilo dovoljno da
znam da je za kratko vrijeme, u
samom početku islamske historije,
bio učinjen uspješan pokušaj da se
taj sistem primijeni u praksi i što
je izgledalo moguće jednom, može
realno postati moguće ponovo. Zar je
bilo važno, rekoh sebi, što su
muslimani skrenuli s puta prvobitnog
učenja i upali u indolenciju i
neznanje? Zar je važno što oni ne
žive prema idealu koji im je pružio
arapski Poslanik prije trinaest
stoljeća - ako sam ideal još uvijek
leži pristupačan svima koji žele da
slušaju njegovu Objavu? A sasvim je
moguće, mislio sam, da je nama, koji
kasnije dolazimo,
ta Objava daleko potrebnija nego
ljudima iz Muhammedovog doba.
Oni su živjeli u okolini mnogo
jednostavnijoj nego što je naša, pa
je njihove probleme i teškoće bilo
mnogo lakše riješiti. Svijet u kojem
sam ja živio - čitav taj svijet -
ljuljao se usljed nedostatka bilo
kakvog sporazuma o tome šta je
duhovno dobro i zlo i, zato,
društveno i ekonomski isto tako.
Nisam vjerovao da čovjek pojedinac
treba „spasenje", ali sam vjerovao
da moderno društvo treba spas. Više
nego ikada ranije, osjećao sam s
rastućom izvjesnošću, da naše
vrijeme treba ideološku osnovu za
novi društveni sporazum: ono treba
vjeru koja bi nam omogućila da
shvatimo prazninu materijalnog
napretka samo radi toga napretka - a
da pri tome ipak daje životu na
ovome svijetu ono što mu pripada; to
bi nam pokazalo kako da uspostavimo
ravnotežu između duhovnih i fizičkih
zahtjeva i tako nas spasilo od
propasti u koju nesmotreno srljamo.
NE BI BILO pretjerano reći da je u
tom periodu moga života problem
islama - jer to je bio za mene
problem - obuzimao moj duh u tolikoj
mjeri da je potiskivao sve ostalo.
Moja zaokupljenost je već tada bila
prerasla početni stepen, kada je
bila samo intelektualna
zainteresiranost za čudnu, iako
privlačnu, ideologiju i kulturu;
postala je strastveno traženje
istine. U poređenju s ovim
traganjem, čak i pustolovna
uzbuđenja prošlih dviju godina
putovanja izblijedila su do
beznačajnosti toliko da mi je bilo
teško koncentrirat se na pisanje
nove knjige koju je izdavač
Frankfurter Zeitung pravom od mene
očekivao.
U početku je dr. Simon popustljivo
gledao na moje očigledno skanjivanje
da produžim rad na toj knjizi.
Konačno, upravo sam se bio vratio s
dugog putovanja i zaslužio sam neku
vrstu odmora; moja nedavna ženidba
izgleda da je isto tako i opravdala
odgadanje pisanja. Ali kad je odmor
i odgađanje počelo da se produžuje
preko onoga što je dr. Simon smatrao
razumnim, on mi napomenu da bi bilo
vrijeme da se spustim na zemlju.
Kad se sada sjećam, izgleda mi da je
on bio vrlo uviđavan, ali mi se to
nije činilo tako u to doba. Njegovo
često i uporno ispitivanje o
napredovanju s „knjigom" imalo je
efekat suprotan od onog što je
namjeravao; osjećao sam se
prevarenim i počeo sam osjećati
odvratnost i pri samoj pomisli na
knjigu. Više mi je bilo stalo do
onoga što još treba da otkrijem nego
do opisivanja onoga što sam dotada
bio našao.
Konačno, dr. Simon ogorčen
primijeti: „Ne mislim da ćete vi
ikada napisati tu knjigu. Ono od
čega vi trpite je horror libri. "
Pomalo razdražen, odgovorih: „Možda
je moja bolest čak i ozbiljnija od
toga. Možda trpim od horror
scribendi."
„Pa, ako trpite od toga", odvrati on
oštro, „zar mislite da je
Frankfurter Zeitung pravo mjesto za
vas?"
Jedna riječ izazvala je drugu i naše
neslaganje preraste u svađu. Istog
dana dao sam otkaz Frankfurter
Zeitungu i nakon sedmice dana
otputovao s Elzom u Berlin.
Naravno, nisam namjeravao da
napustim žurnalizam jer, osim
udobnog života i zadovoljstva
(privremeno pokvarenog „knjigom")
koje mi je pisanje pružalo, on mi je
nudio jedini način da se vratim
muslimanskom svijetu, a u
muslimanski svijet htio sam se
vratiti po svaku cijenu. S ugledom
koji sam postigao posljednje četiri
godine nije bilo teško stupiti u
nove kontakte sa štampom. Uskoro
nakon mog raskida s Frankfurtom,
zaključio sam vrlo povoljne ugovore
s druga tri lista: Neue Züricher
Zeitung iz Ciriha, Telegraf iz
Amsterdama i Kölnische Zeitung iz
Kelna. Otada su moji članci o
Srednjem istoku trebalo da se
pojavljuju u ova tri lista koji su -
iako možda neuporedivi s Frankfurter
Zeitungom - bili među najvažnijim u
Evropi.
Za neko vrijeme Elza i ja smo se
nastanili u Berlinu, gdje sam
namjeravao završiti seriju
predavanja na Geopolitičkoj
akademiji, a nastaviti svoje
islamske studije.
Moji stari literarni prijatelji bili
su radosni da sam se vratio, ali
nikako nije bilo lahko povezati
konce naših ranijih odnosa tamo gdje
su bili potrgani kada sam otišao na
Srednji istok. Bili smo se otuđili;
više nismo govorili istim
intelektualnim jezikom. Posebno ni
kod jednog od mojih prijatelja nisam
mogao izazvati bilo šta nalik na
razumijevanje za moju zaokupljenost
islamom. Gotovo svi do jednoga
zatresli bi glavom zbunjeno kada sam
pokušavao da im objasnim da se
islam, kao intelektualna i društvena
zamisao, može povoljno uporediti s
bilo kojom drugom ideologijom. Iako
bi ponekad i dopustili razumnost
ovog ili onog islamskog prijedloga,
većina je bila mišljenja da su stare
religije stvar prošlosti i da naše
vrijeme zahtijeva novi,
„humanistički" prilaz. Ali čak ni
oni koji nisu tako odlučno poricali
svaku vrijednost institucionalnoj
religiji, nisu nipošto bili skloni
da napuste popularno zapadnjačko
shvaćanje da islamu, pošto se
pretežno bavi svjetovnim stvarima,
nedostaje „mistika" koju s pravom
očekujemo od religije.
Posebno me iznenadilo kad sam otkrio
da upravo onaj aspekt islama koji me
u prvi mah privukao - odsustvo
podjele realnosti na fizički i
duhovni dio i naglasak na razumu kao
putu vjeri - tako malo privlači
intelektualce koji inače pripisuju
razumu dominantnu ulogu u životu;
upravo su samo u religioznoj sferi
instinktivno odstupali od svoje tako
uobičajene „racionalne" i
„realističke" pozicije. U ovom
pogledu nisam mogao opaziti nikakve
razlike između malog broja onih
mojih prijatelja koji su religiozno
naklonjeni i onih mnogobrojnih
kojima je religija prestala da bude
bilo šta više od demodirane
konvencije.
Vremenom, međutim, shvatio sam gdje
leei njihova teškoća. Počeo sam
zapažati da u očima ljudi odgojenih
u području kršćanske misli - sa
naglaskom na „nadnaravnim", što je
navodno svojstveno svakom pravom
religioznom iskustvu - pretežno
racionalan pristup izgleda da
udaljava od duhovne religiozne
vrijednosti. Ovaj stav nije nipošto
bio ograničen na kršćane vjernike.
Usljed dugotrajne, gotovo isključive
povezanosti Evrope s kršćanstvom,
čak i Evropljani agnostici
podsvjesno su naučili da gledaju na
svako religiozno iskustvo kroz leću
kršćanskih shvaćanja i smatrali bi
ga „valjanim" samo ako je popraćeno
uzbuđenjem tajanstvenog
strahopoštovanja pred stvarima
skrivenim i van intelektualnog
shvaćanja. Islam nije ispunjavao
ovaj zahtjev; on je naglašavao
saradnju fizičkih i duhovnih oblika
života na savršeno prirodnom
stupnju. U stvari, njegov pogled na
svijet bio je toliko različit od
kršćanskog, na kojem je većina
zapadnjačkih etičkih koncepata bila
bazirana, da je prihvatanje
valjanosti jednoga neizbježno vodilo
do osporavanja valjanosti drugog.
Što se mene tiče, sada sam znao da
se priklanjam islamu, ali krajnje
skanjivanje je odgađalo konačni,
neopozivi korak. Pomisao na
prihvatanje islama bila mi je kao
pustolovina preko mosta iznad ponora
između dvaju različitih svjetova;
mosta tako dugog da se mora dostići
tačka s koje nema povratka prije
nego drugi kraj postane vidljiv. Bio
sam sasvim svjestan da du, ako
postanem musliman, morati da se
odvojim od svijeta u kojem sam
odrastao. Nikakav drugi izlaz nije
bio moguć. Stvarno se nije moglo
slijediti poziv Muhammeda a pri tome
zadržati svoje unutarnje veze s
društvom u kojem vladaju
dijametralno suprotni koncepti. Ali
- da li je islam stvarno Božija
objava ili samo mudrost velikog, ali
ipak - čovjeka...?
JEDNOGA DANA - bio je septembar
1926. - Elza i ja nađosmo se u
berlinskoj podzemnoj željeznici.
Bilo je odjeljenje više klase. Moj
pogled slučajno pade na dobro
obučenog čovjeka nasuprot meni,
očito imućnog poslovnog čovjeka, s
divnom kožnom torbom na koljenima i
velikim dijamantnim prstenom na
ruci.
Dokono pomislih kako se naočita
figura ovoga čovjeka dobro uklapa u
sliku prosperiteta koji se susretao
svuda u centralnoj Evropi tih dana;
prosperiteta koji tim više pada u
oči što je došao nakon godina
inflacije, kada je sav ekonomski
život bio, po pravilu, potpuna zbrka
i bijeda. Većina ljudi bili su sada
dobro obučeni i uhranjeni, a čovjek
nasuprot meni nije zato bio nikakav
izuzetak. Ali kada sam pogledao u
njegovo lice, nije mi se činilo da
gledam sretnu osobu. Izgledao je
zabrinut, ali ne samo zabrinut nego
jako nesretan, s očima koje zure u
prazno i uglovima usana spuštenim
kao u bolu - ali ne tjelesnom bolu.
Ne želeći da budem neuljudan,
okrenuh oči i vidjeh do njega neku
elegantnu gospodu. I ona je imala
čudno nesretan izraz lica kao da
proživljava ili doživljava nešto što
joj izaziva bol; ipak, njene usne su
bile stisnute u nešto nalik na
osmijeh koji je, siguran sam, morao
biti namješten. Tada počeh gledati
okolo u sva ostala lica u odjeljenju
- lica bez izuzetka dobro obučenih i
dobro hranjenih ljudi i na gotovo
svakom od njih mogao sam zapaziti
izraz skrivene patnje, tako skrivene
da vlasnik lica kao da je nije bio
ni svjestan.
Ovo je zaista bilo čudno. Nikada
prije nisam vidio tako mnogo
nesretnih lica oko sebe; ili možda
nikada prije nisam tražio ono što je
sada tako glasno iz njih
progovaralo? Dojam je bio tako
snažan dato spomenuh Elzi; i ona
poče gledati oko sebe pažljivim oko
slikara vičnog studiranju ljudskih
crta lica. Onda se okrenu meni,
začudeno, i reče: „Imaš pravo. Oni
svi izgledaju kao da trpe paklene
muke... Pitam se da li oni sami
znaju šta se dešava s njima?"
Znao sam da ne znaju - jer inače ne
bi mogli rasipati svoj život kao što
to čine, bez ikakve vjere u istine
koje obavezuju, bez ikakvog cilja
osim želje da podignu svoj vlastiti
„životni standard", bez ikakve nade
osim da pribave više materijalnih
prednosti, više stvari i možda više
modi...
Kad smo se vratili kući, slučajno
pogledah na svoj stol na kojem je
ležao otvoren Kur'an koji sam ranije
bio čitao. Mehanički uzeh knjigu da
je odložim, ali baš kad sam htio da
je zatvorim, pogled mi pade na
otvorenu stranicu i pročitah:
Oposjednuti ste gramzivošću za sve
više i više dok ne odete u grob.
Ali, vi ćete saznati! Ali, vi ćete
saznati! Pa, kad biste samo to znali
sigurno, vi biste zaista vidjeli
pakao u kojem ste. U svoje vrijeme,
zaista, vi ćete vidjeti sigurno
svojim očima: toga Dana bićete
pitani šta ste uradili s blagoslovom
života. "
Za trenutak sam zastao bez daha.
Mislim da mi je knjiga zadrhtala u
rukama. Onda sam je pružio Elzi: „
Čitaj ovo. Zar to nije odgovor na
ono što smo vidjeli u podzemnoj
željeznici?"
To je bio odgovor; tako odlučan da
sve sumnje iznenada nestadoše. Sada
sam znao, van svake sumnje, da je
Bog inspirisao tu knjigu koju držim
u ruci; jer iako je pružena čovjeku
prije trinaest stoljeća, ona je
jasno predviđala nešto što može
postati istinito samo u ovom
kompliciranom, mehaniziranom našem
vijeku što ga slabosti opsjedaju.
U svim vremenima ljudi su poznavali
gramzivost; ali nikada prije toga
gramzivost nije bila prerasla puku
žudnju da se nešto postigne i
postala opsesija koja zamagljuje
pogled na sve ostalo, neodoljiva
žudnja da se dobije, uradi, ostvari
sve više i više - više danas nego
jučer i više sutra nego danas, demon
što jaše na vratu ljudi i bičuje
njihova srca naprijed prema
ciljevima koji izazovno blistaju u
daljini ali se rasplinjuju u
ništavilo vrijedno prezira čim ih
dostignu, uvijek pružajući obećanje
novih ciljeva naprijed - ciljeva još
blistavijih, izazovnih sve dok su na
horizontu, ali određenih da nestanu
u novom ništavilu čim dođu na
dohvat; a ta glad, ta nezasita glad
za uvijek novim ciljevima koji
razjedaju ljudsku dušu: „Pa, kad
biste to samo znali, vidjeli biste
pakao u kojem ste..."
Ovo, vidio sam, nije bila samo
ljudska mudrost čovjeka iz daleke
prošlosti u dalekoj Arabiji. Koliko
god je on mogao biti mudar, takav
čovjek nije mogao sam predvidjeti
nevolje tako svojstvene dvadesetom
stoljeću. Iz Kur'ana je govorio glas
veći od Muhammedovog glasa...
MRAK JE obavijao dvorište
Poslanikove džamije i ublažavale su
ga samo uljane svjetiljke obješene
na dugim lancima između stubova
arkada. Šeik Abdullah ibn Bulejhid
sjedi oborene glave i zatvorenih
očiju. Ko ga ne pozna mogao bi
pomislit da je zaspao; ali ja znam
da je moje pričanje slušao s velikom
pažnjom pokušavajući da ga uskladi
sa svojim širokim iskustvom o
ljudima i njihovim srcima. Nakon
duge stanke on podiže glavu i otvori
oči:
„A onda? Šta si onda uradio?"
„Očitu stvar, Šeiče. Potražio sam
jednog prijatelja muslimana iz
Indije koji je u to doba bio na čelu
male muslimanske zajednice u Berlinu
i rekao mu da želim prihvatiti
islam. On ispruži desnu ruku
prema meni i ja je prihvatih te u
prisustvu dva svjedoka izjavih:
„Svjedočim da nema drugog Boga osim
Allaha i da je Muhammed Njegov
poslanik".* Nekoliko sedmica kasnije
učinila je to i moja žena.
„A šta su tvoji rekli na to?"
“Pa, nije im se to svidjelo. Kada
sam obavijestio svog oca da sam
postao musliman, on čak nije ni
odgovorio na moje pismo. Nakon
nekoliko mjeseci sestra mi je pisala
da me smatra mrtvim... Na to sam mu
pisao drugo pismo, uvjeravajući ga
da moje prihvatanje islama ne
mijenja ništa u mom ponašanju ili
mojoj ljubavi prema njemu; da,
naprotiv, islam zahtijeva da volim i
poštujem svoje roditelje više nego
sve druge ljude... I to pismo je
ostalo bez odgovora."
“Ne, otac je zaista morao biti jako
privržen svojoj religiji."
„Ne, Šeiče, nije, a to je najčudnija
strana priče. On me, mislim, smatra
otpadnikom, ne toliko od njegove
vjere (jer on nikada do nje nije
mnogo držao) koliko od zajednice u
kojoj je odrastao i kulture kojoj je
privržen."
„I nikada ga otada nisi vidio?"
„Ne, uskoro nakon preobraćanja moja
žena i ja smo napustili Evropu;
nismo mogli izdržati da tamo duže
ostane
|
Wiliam C. Chitittick
