Zaljubljenost, ljubav i zabavljanje

(Poglavlje iz knjige: SEKSUALNOST I INTIMNI ŽIVOT U ISLAMU, Priredili: Esad Bajić i Dženana Lepirica, Izdavač: Libris, Sarajevo, 2005. god.)
 

Zaljubljenost ili ljubav izme đ u muškarca i žene jeste, s društvenog aspekta, jedna sasvim normalna i uobičajena stvar, i za površnog posmatrača nema velikog utjecaja na društvena kretanja. Međutim, ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da društvo, ustvari, čine pojedinci za koje, bez imalo sumnje, takvo iskustvo predstavlja jedno od najvažnijih u životu, onda će nam biti jasno da ta pojava ima veći značaj za društvo nego mnoge druge pojave, kojima se pridaje veća pažnja.

Kod čovjeka kao emocionalnog bića, ljubav, naklonost ili privrženost određenoj ličnosti suprotnog spola jeste zasigurno jedna od najjačih, ako ne i najjača emocija, koja nikada ne ostaje samo puki osjećaj, nego gotovo uvijek podrazumijeva akciju. Bilo da se radi o nekakvom pokušaju da se ona iskaže ili pak uguši i zataška, ona bezuvjetno ostavlja traga na čovjeka, i ukoliko se ne radi o pretvaranju, nikada nije beznačajna. Još nekoliko činilaca dokazuje da te emocije i osjećaji, koji se javljaju kod pojedinca, mogu itekako biti značajni po cjelokupno društvo. Uzmimo samo činjenicu da bi to trebao biti jedan od najčešćih uzroka zasnivanja porodice koja je jezgro i ćelija društva, i funkcioniranje te ćelije uveliko zavisi od međusobnog odnosa osoba koje su tu porodicu zasnovale. Veoma je važno, također, to što je ta pojava, u većini slučajeva, vezana za mlade ljude, omladinu, koja je u isto vrijeme i najaktivniji i najvitalniji dio društva. Zaljubljenost ili ljubav čovjeka i žene prihvatljiva je samo onda kada ona ima mogućnost i realne uvjete da bude na moralan i legitiman način iskazana i ispoljena, i s jedne i s druge strane, dakle, samo onda kada zaljubljeni imaju mogućnost da svoj emocionalni naboj koji je bezuvjetno povezan s tjelesnom privlačnošću ispolje u vezi, koja podrazumijeva međusobna prava i obaveze.

Nema sumnje da je čovjek manje-više nesposoban sam kontrolirati svoje emocije, a pogotovo kada je ovo u pitanju, i stoga je Šerijat propisao društvene i moralne norme (obaranje pogleda, pokrivanje žene, zabrana druženja muškaraca i žena... itd) koje omogućuju i olakšavaju čovjeku i ženi da spriječe neprirodno i nekontrolisano rasplamsavanje emocija, koje bi mogle dovesti do postupaka koji bi štetili samim pojedincima, a i društvu uopće. Kada bi uzeli kao primjer društvo koje bi primjenjivalo ove norme u potpunosti, onda, unutar tog društva, pojedinac faktički ne bi ni imao mogućnost da se zaljubi prije nego što bi imao realne uvjete da odmah ili u bliskoj budućnosti tu svoju ljubav u svoj svojoj ljepoti i snazi ispolji i iskaže. ¹

Pored ovih općih društvenih usmjerenja, ljubav, kao emocija, i unutar samog čovjeka ima određene prirodne granice. Ona nikako ne smije preći iz čovjeku prirođenog osjećaja ljubavi, naklonosti, privrženosti u osjećaj zanesenosti i zaluđenosti, koji odvodi čovjeka iz realnosti u idealiziranje i pretjerivanje. Takve ljubavi nikada nisu izraz stvarne emocionalne snage, nego one su upravo izraz slabosti pojedinca da se odupre maštanju, zamišljanju, idealiziranju i bježanju od stvarnosti. Svi smo barem jednom u životu čuli krilaticu "u ljubavi je sve dozvoljeno ", koja onako izgleda vrlo simpatično, ali nosi veoma opasnu poruku, tj. opravdava prelazak svih granica i rušenje principa, ma ko ih postavio. Ljubav se predstavlja kao visoko moralan čin, a u isto se vrijeme, kako bi se ona zadovoljila, dozvoljavaju najnemoralniji postupci, poput izdaje, prevare, laži i slično. Koliko smo samo puta odobravajući posmatrali preljubu nekog filmskog ili serijskog junaka, pravdajući to time što je on (ili ona) "istinski zaljubljen ", ne shvatajući da smo time upali u zamku u kojoj nam se lubav i zaljubljenost uvijek vežu za kršenje svakog oblika morala i čestitosti. Nažalost, ovaj je plemeniti osjećaj danas postao samo sredstvo putem kojeg se svima, a posebno omladini, na njima prihvatljiv način, natura i podvaljuje nemoral, blud i razvrat svake vrste.

Među ružnim pojavama i navikama kod muslimana naših, a i širih prostora, jeste osamljivanje momka s djevojkom i prije nego što postanu zakoniti muž i žena. Druži se s njom i izlaze sami u kina, parkove, kafiće i druga mjesta. Žalosnije od toga jeste činjenica da oni to rade naočigled svojih roditeija koji su izgubili svijest o časti njihove djece i odgovornosti pred Allahom na Sudnjem danu za njih. Zabrinjava i to da se susreću mladići i djevojke koji se pridržavaju vjere, koji se povode za svojim strastima i ne slušaju savjete onih koji ih žele uputiti na dobro. Štaviše, mnogi to smatraju normalnim, i one koji to zabranjuju smatraju ekstremistima. Došlo je vrijeme kada su zabrane jasne kao dan postale među najvećim i najčasnijim dozvoljenim stvarima. Pitam sve one koji osamljivanje i izlazak s djevojkama vide normalnim: "Kome su objavljene riječi Allaha, delle šanuhu: "Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka čuvaju stidna mjesta." ²

Kome se to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obraća, kada kaže: `Neka se čovjek ne osamljuje sa ženom osim u prisustvu njenog mahrema." ³
”Allah, dželle šanuhu, sinu Ademovom bilježi čak i udio koji ima u zinaluku (bludu) koji će dostići bez imalo sumnje. Blud je očiju pogled i blud je jezika govor. Duša želi i žudi, a spolni organ to potvrdi ili negira." ⁴
Uzvišeni Allah kaže: "Allah želi da vam oprosti, a oni koji se za strastima svojim povode žele da daleko s Pravog puta skrenete.” ⁵

Sjetimo se Jusufa alejhis-selam i upravnikove žene koja je htjela svojim strastima udovoljiti, kada se s njim osamila: "I poče da ga na grijeh navodi ona u čijoj je kući bio, pa zaključa sva vrata i reče: `Hodi! "Sačuvaj Bože!, uzviknu on, `vlasnik me moj lijepo pazi, a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti.' I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao - tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.” ⁶

Vidimo da se Jusuf, a.s., unatoč svojoj čestitosti, pobojao za sebe: "Gospodaru moj; zavapi on , draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju i ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lahkosmislen postati.' ⁷

Koliko se god mi kontrolisali, prokleti će se šejtan još više potruditi da nas sa Pravog puta odvede. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio nas je na njegovo prisustvo prilikom osamljivanja: "Gdje je dvoje, treći je šejtan." ⁸

Blud se uvukao među muslimansku omladinu koja je pala u zamku zapadnog društva. Jednom je prilikom Resul, a.s., naišao pored skupine mladića i upozorio ih da požure sa sklapanjem braka čim se ispune osnovni uvjeti za stupanje u bračnu vezu, kako njihove noge ne bi kročile putem grijeha i kako ih šejtan ne bi zaveo i obmanuo, pa da počine upropaštavajući grijeh. Sve to zbog mladalačke snage i zova strasti, koja traži da se zadovolji, na bilo kakav način, bilo to zabranjeno ili ne.

Muhammed, alejhis-selam, objasnio je mudrost požurivanja s ulaskom u bračnu zajednicu kada se steknu uvjeti, objašnjavajući da je to najlakši put i način čuvanja spolnog organa, tj. čestitosti i čednosti i udaljavanje od djela koje izaziva srdžbu Gospodara svjetova i ruši ugled i čast čovjeka i žene. Požurivanje s ulaskom u bračnu zajednicu vodi čednosti, poštenju, čuvanju pogleda od harama, i omogućava čovjeku koji potpuno čedan stupi u brak, ako mu Allah podari djecu, da ih lijepo odgoji i pripremi za budućnost, i da od njih izgradi snažne ličnosti, vrijedne, poštene i korisne i sebi i društvu.

Ono što posebno žalosti i zabrinjava, a uzrok je odgađanju braka, jeste mišljenje mnogih mladića da je život neoženjenog čovjeka veći užitak i da je puno lakši i jednostavniji, jer nema puno obaveza niti odgovornosti, kao što je to slučaj s bračnim životom. Ako bi ovo posmatrali samo sa strane strasti i kratkotrajnog užitka, onda je to tačno. Međutim, ako se ovom problemu priđe sa stanovišta islama, zatim moralnog zakona u čovjeku i stvarne svrhe spolnog nagona u životu čovjeka, onda ovo mišljenje predstavlja simbol sebičnosti i nemoralnosti. Zato je ovo potpuno neispravno i pogubno, i ovo vodi u opasno skretanje i udaljavanje od prirodnog načina života. ⁹

Ovdje je bitno prisjetiti se nekih osnovnih činjenica vezanih za čovjeka, budući da se ova tematika dobrim dijelom obraća mladim vjernicima i vjernicama koji to ili ne znaju ili ne pridaju mnogo pažnje tome. Nakon istrajnih i temeljitih istraživanja u nauci o moralu, tj. ahlaku, stiglo se do rezultata da se sva djela čovjekova vraćaju na tri osnovne i temeljne snage koje postoje u čovjeku, a riječ je o:

- moći strasti i prohtjeva;
- moći srdžbe, tj. snage odbijanja nepoželjnih stvari;
- moći inteligencije, tj. razumu i umu.

Ukoliko čovjek povede više pažnje o tome i podrobnije razmisli, doći de do konstatacije da sva djela koja čini, na kraju krajeva, dobivaju poticaj i izviru iz tri navedene moći. Drugim riječima, sva su čovjekova djela posljedica ovih triju moralnih stupova. Zbog toga sve što se čini ili je u cilju stjecanja određenih koristi, poput konzumiranja hrane i pića,oblačenja odjeće i udovoljavanja tjelesnim potrebama kao i želja za suprotnim spolom, ili je riječ o djelima kojima se želi spriječiti potencijalna šteta ili prijetnja. Naprimjer samoodbrana prilikom napada, čuvanje obraza i časti, zaštita imetka izviru iz moći srdžbe, dok je izvor primjera iz prethodne rečenice moć strasti. Kada kažemo da se treba čuvati ravnoteža i umjerenost, kada je riječ o strasti, misli se na to da se ona upotrebljava onako kako treba i da se ne dozvoli da pređe granicu umjerenosti. Ukoliko se očuva stanje ravnoteže i kvalitetom i kvantitetom takvo se stanje naziva čednost.

Međutim, ukoliko se ode u aktivnu krajnost i neobuzdano upražnjavanje, riječ je o poročnosti i izopačenosti, a ukoliko se ide ka gašenju i krajnjem pasivitetu, čovjek sebe dovodi do apatije i indiferentnosti. Obje su krajnosti moralno nepoželjne i osuđene. Dakle, čednost jeste očuvanje ravnoteže strasti. Peti ajet sure El-Mu'minun ukazuje na ovu stvarnost: "... i koji stidna mjesta svoja čuvaju ". Čuvanje i održavanje ove moći u granicama ravnoteže jeste moralna, ljudska i islamska obaveza svakoga pojedinca. Ukoliko ravnoteža bude poremećena, gubi se mogućnost stizanja do sreće. U isto vrijeme učenjaci poručuju: "Strast i putenost jeste jedan od moćnih nagona u čovjeku koji ukoliko budu prekomjerno favorizirani, prijete rnnogobrojnim negativnim posljedicama poput padova, neuspjeha, bankrota, smutnji, razvoda, obeščašćenja, silovanja, pa čak nije rijedak slučaj u historiji da su se i ratovi vodili zbog strasti, a također ima i onih koji odlaze i u duševne bolnice. Razlog zbog kojeg je spomenut i kvalitet, tj. način upražnjavanja i zadovoljenja, a i kvantitet, tj. učestalost i vrijeme posvećeno strastima jeste važnost koju ovoj temi pridaju i medicina i vjera. Imamo li nau mu ove činjenice, bit će nam potpuno jasna značenja Poslanikovih riječi: "Koji se god čovjek mlad oženi, njegov šejtan poviče : `Teško meni, spasio je svoju vjeru. "` (Ebu Ja'la u Musnedu)

Muhammed, a.s., jednom je prilikom rekao Akkafu ibn Vedaatu el Hilaliju:

`Imaš li ženu ? "Nemam”, odgovorio je. `Imaš li robinju ?, upitao je Poslanik, a.s., na šta je on, također, negativno odgovorio. “ A imaš li mogućnost da se oženiš ? " “ Imam”. “Ako je tako, ti si onda šejtanima brat i da si kršćanin, bio bi njihov svećenik. Kod nas su najgori od vas oni koji su neoženjeni. Šejtan nema boljeg oružja (protiv dobrih vjernika), od žena, osim oženjenih. Oni su čisti i sačuvani su od bluda. Teško tebi, o Akkafe, zar ne znaš da su one (žene) bile saputnice Ejjuba i Davuda i Jusufa i Kurfusa.' A ko je bio Kurfus, o Allahov Poslaniče ?, upitao je Bišr ibn Atijja. Muhammed, a.s. odgovorio je: `To je bio pobožan čovjek, koji se izdvojio i osamio na obali mora, čineći ibadet Allahu, džellešanuhu, 300 godina. Danju je postio, a noću klanjao. A zatim je postao nevjernik u Allaha zbog jedne žene u koju se zaljubio i zbog koje je ostavio ibadet. Međutim, Allah, dželle šanuhu, mu je zbog nekih njegovih djela primio tevbu. O Akkafe, oženi se, u suprotnom ti si jedan od neposlušnih.' Na te riječi Akkaf je uzviknuo: `Oženi me, o Allahov Poslaniče.' `Oženio sam te kćerkom Bintu Kulsum
el-Himjarijj." (Ahmed, Ebu Ja'la)
Abdullah ibn Mesud rekao je: "Da mi od života nije ostalo više od deset dana, poželio bih da se oženim kako ne bi umro neoženjen."

O miješanju muškaraca i žena, onom danas "neizbježnom" u našim životima, nalazimo lijep tekst u kojem naš uvaženi alim dr. Jusuf Karadavi odgovara na pitanja vezana za ovu temu nudeći nam o ovom pitanju činjenice i načine kako da i u ovom savremenom vaktu pronađemo sredinu i ravnotežu: Naš je problem, kao što to konstantno ističem, što u većini društvenih i idejnih pitanja zauzimamo krajnje stavove, rijetko kada sredinu koja za islamski metod i islamski umet predstavlja opću i istaknutu osobinu. To je najočitije u ovom pitanju i pitanjima savremene muslimanske žene uopće.

Dvije suprotne, čak nespojive kategorije, zloupotrijebile su pitanje žene: prva kategorija jesu oni pozapadnjačeni koji ženi žele nametnuti zapadne običaje koji vode razvratu, nihilizmu i odbacivanju vrijednosti, od kojih je vjera najveća, odstupanju od iskonske prirode čovjekove (fitre), te od Pravog puta
(es­siratul-mustekim), za čije je tumačenje i upućivanje na njega Bog Uzvišeni poslao poslanike i slao objave. Oni hoće da muslimanka slijedi puteve zapadne žene "stopu u stopu", kao što se kaže u Vjerovjesnikovom, sallallahu alejhi ve sellem, hadisu: "...čak kad bi ona ušla u medvjeđi brlog ušla bi i ova za njom ", pa iako je medvjeđi brlog, i tijesan i smrdljiv, opet bi, kad bi u njega ušla zapadna žena, ušla bi za njom i muslimanska žena. Drugim riječima, pojavila bi se nova "moda" koju bi propagirali njezini propagatori: "moda medvjeđeg brloga ".

Oni zanemaruju poteškoće koje podnosi žena Zapada danas i loše posljedice koje je slobodno druženje, "druženje bez ograničenja ", donijelo ženi, muškarcu, porodici i cjelokupnom društvu. Oni zatvaraju oči pred povicima osude koji odjekuju horizontima zapadnog svijeta, i ne obraćaju pažnju na tekstove znalaca i književnika, i strepnje mislilaca i reformatora za cijelu civilizaciju, zbog dokidanja ograničenja u miješanju među suprotnim polovima. Oni, također, zaboravljaju da svaki narod ima svoje osobenosti koje izgrađuje njegova vjera kao i svoju koncepciju svemira, a i cjelokupnog postojanja, zatim svoje vrijednosti, tradiciju i običaje. I nedopustivo je da jedna zajednica preuzme oblik i stil života druge zajednice.

Drugu kategoriju čine oni koji ženi nameću istočne običaje. Ti običaji u dosta slučajeva zaodjenuti su u ruho vjere, jer ih tako razumijevaju oni koji ih prihvataju i to razumijevanje odgovara njihovom mišljenju o ženi, lošem mišljenju o njezinoj vjeri, umu i ponašanju. Takvo mišljenje uvijek ostaje ljudsko, podložno ljudskoj pogrešci. Njemu se suprotstavljaju druga mišljenja koja svoju argumentaciju crpe iz jasnog teksta Kur'ana uzvišenog i sunneta Vjerovjesnika plemenitog te mišljenja ashaba i najboljih generacija. Želim ovdje istaći da je termin "miješanje ", u smislu odnosa (komuniciranja) između muškarca i žene, unesen u islamski rječnik. Naša bogata tradicija nije poznavala ovaj termin tokom prošlih stoljeća, i on nije bio poznat osim u ovom vremenu. Možda je on prijevod strane riječi u ovom značenju. Njezin smisao nije primjeren osjećanjima čovjeka muslimana. Možda je adekvatniji termin "susret" (lika) ili "sastanak" (mukabela) ili udruživanje (mušareka) muškaraca i žena od termina "miješanje ".

U svakom slučaju islam nema opći propis o ovom pitanju, ali gleda na njega u svjetlu krajnje svrhe, ishoda, ili opće koristi koju ustanovljava, štete koje se pribojava, forme koju uspostavlja i uvjeta koje njeguje itd.
Onaj ko posmatra njihove postupke vidi da žena nije bila zatvorena i izolirana kao što se to dogodalo u stoljećima zaostalosti muslimana.

Žena je prisustvovala u džematu i na džuma-namazu u Poslanikovoj džamiji, i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao ih je da zauzmu posljednja mjesta, iza muškaraca. Što god je saf bio udaljeniji od njih, bilo je bolje, i to iz bojazni da se ne bi primijetilo nešto od sramotnih mjesta kod muškarca, a između muškaraca i žena nije bilo nikakve pregrade od drveta ili platna ili nečeg drugog. U prvo vrijeme muškarci i žene su ulazili su u džamiju na ista vrata, pa se pravila gužva pri ulasku i izlasku. Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kad biste ova vrata ostavili za žene ?" Tako su i učinili, i do dana današnjeg ta vrata nose naziv "vrata za žene (babun-­nisa). U Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, doba žene su prisustvovale džuma-namazu, slušale su hutbu tako da je jedna od njih zapamtila suru "Kaf" dugo je slušajući od Poslanika s mimbera petkom.

Žene su također prisustvovale klanjanju oba bajram-namaza. One su sudjelovale u ovim velikim islamskim blagodatima koji okupljaju i stare i mlade, muškarce i žene i to pod vedrim nebom, gdje su uzvisivali i veličali Boga Uzvišenog.

Muslim bilježi da je Umu Atijje izjavila: "Naređivao nam je da izađemo na oba bajrama, i punoljetnima i mlađima od nas." A u drugom predanju kaže: "Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio nam je da izvedemo na Ramazanski i Kurban-bajram i one kojima se približila punoljetnost, i one koje su u hajzu, i one koje nose veo. One u hajzu izdvojile su se za vrijeme namaza i prisustvovale su hutbi, vazu i dr. Rekla sam: 'O Božiji Poslaniče, jedna od nas nema ogrtač', a on mi reče: 'Neka je njezina sestra zaogrne svojim ogrtačem." ¹⁰

Ovo je sunnet koji su zapostavili muslimani u većini zemalja, ili čak u svim zemljama. Njega sada ponovo oživljava islamska osviješćena omladina (es-sahva el-islamijja), koja oživljava od sunneta sve ono što je bilo zaboravljeno, kao što je i'tikaf u posljednjoj trećini ramazana i praksa prisustva žene na bajram­ namazu. Žene su s muškarcima prisustvovale kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dok bi ih on poučavao, i pitale ga o vjeri takva pitanja od kojih bi se danas većina ustručavala pitati. Tako je Aiša, radijallahu anha, pohvalila žene ensarija što se nisu stidjele da se obrazuju u vjeri, a one su pitale o obrednoj nečistoći, poluciji, kupanju (gusulu), hajzu, istihazi i dr. A kada to nije moglo zadovoljiti njihovo interesovanje, jer je s muškarcima bila velika gužva, i oni su htjeli da imaju prednost kod Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tražile su da on odredi jedan poseban dan za njih kako ih muškarci ne bi potiskivali u stranu i pravili im gužvu. One su otvoreno kazale: "O Božiji Poslaniče, kod tebe je veliki broj muškaraca, pa za nas odredi poseban dan." I on im je obećao dan, i susretao se u njemu s njima, držao im vaz i iznosio propise. ¹¹

Ova aktivnost žena obuhvatala je čak i sudjelovanje u ratnim pohodima, gdje su služile ratnike i vojsku u svemu onome što su mogle raditi, od liječenja, saniteta i njege ranjenika do pripremanja hrane, donošenja vode i drugih neophodnih civilnih poslova. Umu Atijje kaže: "Išla sam s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u sedam vojni. Bila sam u pozadini, pripremala im hranu, liječila ranjene i njegovala bolesne. " ¹²
Muslim bilježi hadis koji prenosi Enes: "Aiša i Umu Sulejm bile su brze (uslužne), nosile su sude za vodu na leđima, zatim napajale narod, i ponovo se vraćale i punile ga." ¹³

Prisustvo Aiše, radijallahu anha, ovdje, a bila je u drugoj etapi svoga života, daje odgovor onima koji tvrde da je učešće u borbi i na bojištu bilo dozvoljeno samo starijim ženaina u poodmaklim godinama, što nije tačno, jer šta vrijede starice na ovakvim mjestima i u situacijama koje iziskuju i fizičku i psihičku snagu zajedno. Imam Ahmed bilježi da je bilo šest žena muslimanki s vojskom koja je opsjedala Hajber. Donosile su strijele, pripremale hranu, liječile ranjenike, skladale stihove, i tako pomagale na Božijem putu. Poslanik im je dodijelio dio plijena. Tačno je da su žene nekih ashaba učestvovale u pojedinim bitkama i na bojnim poljima sa oružjem, kad bi im se ukazala prilika. Poznato je kako se jednom prilikom borila Umu Ammare Nesiba bint K'ab, tako da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za nju rekao: "Njen je ugled veći od ugleda tog i tog."

Tako isto, Umu Sulejm uzela je mač u Bici na Hunejnu, sijekući svakog ko bi joj se približio. Muslim bilježi od Enesa, njenog sina, da je Umu Sulejm vidio njen muž Ebu Talha, pa je rekao: "Božiji Poslaniče, Umu Sulejm drži mač!" Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je: "Šta to znači ?" Ona je odgovorila: "Uzela sam ga, ako mi se približi ijedan mušrik, da mu rasporim trbuh." Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nasmijao se na to. ¹⁴ Buhari u svome Sahihu posvećuje posebno poglavlje o ženama u ratnim pohodima i borbama.

Ali ambicija muslimanke u doba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba, nije se zaustavila samo na učešću u borbama čija su ratišta bila blizu, kao npr. Hajber i Hunejn. One su nastojale zaploviti morima, te dati doprinos u oslobađanju udaljenih teritorija radi širenja islamske misije. Buhari i Muslim u Sahihu bilježe od Enesa da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednog dana boravio kod Umm Hiram bint Milhan, a ona je bila Enesova tetka, pa se, kada se probudio, nasmijao. Ona je upitala: "Zašto se smiješ, Božiji poslaniče?" On je odgovorio: "Pokazani su mi ljudi iz moga umeta, borci na Allahovom putu koji plove morskom pučinom, kao kraljevi na prijestoljima ili poput kraljeva na prijestoljima." Ona kaže da je rekla: "Božiji Poslaniče, zamoli Allaha da me svrsta među njih ", pa je on za nju molio. ¹⁵ Umu Hiram plovila je morem u vrijeme Osmana, radijallahu anhu, sa svojim mužem Ubadom bin Samitom na Kipar. Tamo je pala sa svoje jahaće životinje i umrla, pa je tamo i ukopana, kako navode biografi i historičari.

U društvenom životu žena je učestvovala pozivajući u dobro naredujući činjenje onoga što je dobro i zabranjujući činjenje zla, kao što Uzvišeni Allah kaže: "I vjernici i vjernice jedni drugima su prijatelji, naređuju dobro, a zabranjuju loše...” ¹⁶

Onaj ko poima Kur'an časni i njegov govor o ženi u raznim vremenima, ko promatra život poslanika i vjerovjesnika ne može naći one čelične ograde koje su postavili neki ljudi između muškarca i žene. Zadržavanje žene u kući i njeno zadržavanje među četiri zida, odakle joj se ne dozvoljava da izađe, Kur'an je uzeo u jednoj etapi postepenog šerijatskog normiranja prije objave o sankciji za preljubu, kao određenu kaznu za onu muslimanku koja učini preljubu. O ovome Uzvišeni kaže u suri En-Nisa: "Kada neka od žena vaših blud počini, zatražite da to protiv njih četverica od vas posvjedoče, pa ako posvjedoče, držite ih u kućama sve dok ih smrt ne umori ili dok im Allah ne nađe izlaz neki.” ¹⁷

Allah je za njih poslije odredio pravac kada je propisao kaznu, a to je određena šerijatska kazna koja se sastoji u bičevanju neoženjenog (neudane), što je Kur'anom propisano, a u kamenovanju oženjenog (udate), što je sunnetom određeno. Kako bi logika Kur'ana i islama mogla dozvoliti da dosljedna i čestita muslimanka bude stalno zatvorena u kući ?! Time bi je ona kaznila vječnom kaznom za grijeh koji ona nije počinila."

Zaključak

Komuniciranje muškarca i žene samo po sebi nije zabranjeno, štaviše, dozvoljeno je i poželjno ako je u pitanju saradnja čiji je cilj plemenit, kao što je korisna nauka ili dobro djelo, ili koristan projekt, važna borba (džihad) ili nešto drugo što traži zajedničke napore suprotnih spolova i zahtijeva saradnju, međusobno pomaganje u planiranju, rukovođenju i realizaciji.

To nikako ne znači da se granice među njima brišu i zanemaruju šerijatska pravila kada se radi o bilo kakvom susretu između ove dvije strane, makar ljudi tvrdili da su čisti meleki i da se za njih i od njih nema bojazni, želeći da nam prenesu zapadne oblike sastanaka.

Obaveza pri tome jeste udruživanje u dobru, potpomaganje u dobročinstvu i bogobojaznosti u okviru granica koje je islam zacrtao. Evo nekih od njih:

- obaveznost sustezanja pogleda od suprotne strane, ne gledati bestidnosti, ne gledati sa strašću, ne zadržavati pogled na ženi, odnosno muškarcu, bez neophodne potrebe. Uzvišeni Allah kaže: "Reci vjernicima neka obore poglede svoje... ";

- Za ženu je obaveza da se oblači šerijatski, da pokrije tijelo osim lica i šaka, ni manje ni više. Uzvišeni Allah kaže: `I neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje..." Preneseno je kao vjerodostojno od jednog broja prenosilaca da se ukras koji je otkriven odnosi na lice i ruke. Uzvišeni Allah, objašnjavajući pojam sramežljivosti, kaže:

"Tako će se najlakše prepoznati, pa neće napastvovane biti", ¹⁸ to jest ovaj izgled karakterizira čestitu, sramežljivu i ozbiljnu ženu u odnosu na koketnu i neobuzdanu. Čednu ženu niko neće izlagati neugodnostima, jer njen izgled i ponašanje svakoga ko je gleda obavezuje na poštovanje;

1. obaveza pridržavanja islamskih normi ponašanja u svemu, a posebno u komunikaciji s muškarcima;
2. u govoru: da on ne bude zavodljiv i uzbudljiv. Uzvišeni Allah kaže: "Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dode onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite! "; ¹⁹
3. u hodu: Uzvišeni kaže: "I neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju" ²⁰
4. kada se kreće da se ne uvija i prelama (zavodnički) kao one koje je hadis okarakterisao kao "One koje se uvijaju kada hodaju", da ne čini ono što je svrstava u kategoriju onih koje se gizdaju kao što se gizdalo u džahilijetu;
5. da izbjegava sve mirise i parfeme koji uzbuđuju i zavode, i ukrase koje treba koristiti u kući, a ne na ulici u susretu s drugim muškarcima;
6. opreznost: da sa ženom ne ostaje muškarac ako s njom nema bliskog rođaka (mahrem). Vjerodostojni hadisi su to zabranili i Poslanik, sallallahu ajejhi ve sellem, rekao je: "Treći je šejtan ", tj. kao što vatra i drvo ne mogu zajedno, posebno ako je s rođakom svoga muža. U vezi s tim u hadisima se kaže: "Čuvaj se ulaska ženama", a prisutni su upitali: "O Božiji Poslaniče, da li i muževog rođaka!?" Reče Poslanik: "Mužev je rođak smrt!", ili on je uzrok propasti, jer je u prilici da dugo sjedi (sijeli), a u tome je velika opasnost;
7. da susreti (muškarca i žene) budu u okviru obaveza i onoga što traži poslovnost, bez i proširivanja na druge oblasti, koje bi ženu odvelo od njene ženstvene naravi, ili je izložilo ovakvim ili onakvim govorima, ili je odvelo od njenih svetih dužnosti: nadgledanja porodice i odgoja djece.

-----------------------------------
Bilješke:

¹  Tarik Lazović: `Je li grijeh biti zaljubljen ?", Časopis Saff.
<sup>2</sup>  En-Nur, 30.
<sup>3</sup>  Mutefekun alejhi.
<sup>4</sup>  Mutefekun alejhi.
<sup>5</sup>  70 En-Nisa, 27.
<sup>6</sup>  Sura Jusuf, 23-24.
<sup>7</sup>  Sura Jusuf, 33.
<sup>8</sup>  Ahmed.
<sup>9</sup>  Abdussamed Nasuf Bušatlić: "Brak Allaha radi ", časopis Saff.
<sup>10</sup>  El-hadis fi "Saleh el-idejn" fi Sahih Muslim.
<sup>11</sup>  Revahu el-Buhari fi `Kitab el-ilm ".
¹²  Revahu Muslim, br. 1812.
¹³  Revahu Muslim, br. 1811.
¹⁴  Revahu Muslim, br. 1809.
¹⁵  Revahu Muslim, br. 1912.
¹⁶  Et-Tevbe, 71.
¹⁷  En-Nisa, 15.
¹⁸  El-Ahzab, 59.
¹⁹  El-Ahzab, 32.
²⁰  En-Nur, 31.