Dr. Muhammed Hamidullah rođen je 1908. god. u Hajderabadu. Poslije završenih univerzitetskih studija u rodnom mjestu doktorirao je filozofiju u bonnu, a zatim književnost u Parizu. Objavio je na desetina većih djela, koja su prevođena na više od 20 jezika. Bio je predavač na najeminentnijim svjetskim univerztetima. Preselio je na Ahiret 17. decembra 2002. god. u 95. godini života u Jacksonvillu, Florida – USA. Na bosanski jezik su prevedena 2 kapitalna djela dr. Hamidullaha: «Muhammed a.s., život i djelo» I i II dio i «Uvod u islam», knjiga koja je doživjela više izdanja. Djelo je vrlo sažeta, ali i iscrpna informacija o islamskoj ideologiji, kulturi i istoriji. Ono je prava mala enciklopedija o islamu i kao takvo vrlo prikladno za svakog ko želi da dobije sažetu ali obuhvatnu predstavu o svim aspektima islamske misli. Pisana lijepim i jednostavnim jezikom, čvrsto zasnovana na islamskim izvorima i iscrpno potkrepljena citatima iz Kur'ana i hadisa, ova knjiga predstavlja dragocjenu lektiru, kako za obrazovanog čitaoca, tako i za šire slojeve.

Islamska koncepcija života (Autor: dr. Muhamed Hamidullah) Poglavlje iz knjige »UVOD U ISLAM» Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 1989. god. Životna sposobnost jednog društva, jednog naroda, jedne civilizacije, zavisi u velikoj mjeri od filozofije koju to društvo, taj narod, primjenjuje u životu i od načina na koji je primjenjuje. U primitivnom društvu, animalni čovjek će misliti samo na sebe i svoje bliske rođake. Ali u svakom dobu istorije, koje je čovjeku poznato, susreću se ljudske grupacije koje se razlikuju od drugih. Poznati su već tragovi dvadesetak civilizacija, i moguće je da se sada nalazimo pred otkrićem jedne nove. S druge strane, civilizacija jedne izvjesne grupacije ne znači da se ostatak čovječanstva nalazi u primitivnom stanju divljaštva. Tu se radi, u najboljem slučaju, o jednoj relativnoj prednosti u odnosu na druge grupacije, koje su, zavisno od svog stupnja, raspoređene na ljestvici civilizacije. U vrijeme Feničana, na primjer, druge zemlje su bile približno jednako civilizirane, i nedostajala im je samo prilika, područje djelovanja. U arapsko-islamskoj epohi, Grci, Rimljani, Kinezi, Indijci i drugi, posjedovali su sve osobine civiliziranih naroda, ali ne u tolikoj mjeri da se smatraju nosiocem tadašnje civilizacije. Također u današnje doba, iako Sjedinjene Države i Rusija predvode u nuklearnoj moći, Englezi, Francuzi, Nijemci ne zaostaju mnogo iza njih. Ipak, i u drugoj polovini dvadesetog vijeka, postoji čitava jedna skala civilizovanosti koja se postepeno spušta do stanja divljaštva, pa čak možda i do izdvojenih ljudožderskih plemena. Postavlja se pitanje: zašto je napredak jednih brz, a drugih spor? Zašto je u vrijeme kada je Grčka imala najbolju civilizaciju - Zapadna Evropa bila barbarska? Zašto je Rusija barbarska u doba arapske raskoši? Zašto je to tako u svim zemljama i u svim vremenima? Radi li se isključivo i jednostavno o slučajnosti, o prilikama, ili o djelovanju izrazitih i plemenitih pojedinaca koji se rađaju u jednoj, a nedostaju u drugoj grupaciji? Postoje svakako i druga moguća objašnjenja, složenija, koja zavise od niza istovremenih razloga, i koja prouzrokuju uspjeh jednih, a neuspjeh ili čak uništenje drugih. Postoji još jedno pitanje u uskoj vezi sa prethodnim: zašto jedan narod, poslije naglog uspona pada u relativno bijedno, ako ne i skoro barbarsko stanje? Namjeravamo proučiti to pitanje u vezi sa stanjern savremenog islama, da bi, ako je moguće, ukazali na šanse njegovog prevazilaženja. Po mišljenju Ibn Halduna, biološki zakon bi bio glavni uzrok pada civilizacije. Na kraju određene generacije, rasa se istroši, i da bi se obnovila, potrebna je promjena, barem upravljača. Ta teorija, koja se bazira na rasi, može uzbuditi etničke civilizacije i religije koje ne prihvataju nove pristalice. S tog stanovišta, islam može izbjeći proces dekadencije; on ima pristaše u svim rasama, i nastavlja da napreduje, manje ili više, svuda u svijetu. Šta više, islam je, po opštem priznanju, uspio da zbriše, gotovo potpuno, rasne predrasude unutar svoje zajednice, što mu dozvoljava da i u vođenju njega samog prihvati bez oklijevanja bilo koju rasu. Sistematska emancipacija robova, koju nalaže Kur'an, daje nam o tome jasan primjer: poznate su u islamskoj istoriji generacije kraljeva, koje potječu od tek oslobođenih robova. Život ili smrt jedne civilizacije može isto tako zavisiti od karaktera njenog osnovnog učenja. Ako ono poziva svoje pripadnike da se odreknu svijeta, duhovnost će učiniti sigurno ogroman napredak, ali drugi (fizički) elementi čovjeka, njegovo tijelo, njegove intelektualne sposobnosti, itd. neće izvršiti nikada svoje prirodne funkcije i propašće prije nego što se razviju. Ako civilizacija stavlja akcenat jedino na materijalni aspekat, čovjek će učiniti napredak u izvjesnim domenima, na štetu drugih sektora, a civilizacija će se možda čak pretvoriti u bumerang i prouzrokovati svoju sopstvenu smrt. Jer materijalizam najčešće prouzrokuje egoizam, nedostatak poštovanja za prava drugih. On stvara neprijatelje koji samo čekaju svoju šansu; rezultat je međusobno satiranje. Poznata je priča o dva razbojnika koji su bili zaplijenili neko blago: jedan od njih se vratio u grad da kupi hranu, a drugi je sakupljao drva da načini ognjište, ali svaki potajno odluči da se oslobodi drugoga, da bi sam koristio svo ukradeno blago; onaj koji je išao na pijacu, zatrovao je hranu, njegov drug napravi zasjedu i na povratku ga ubi; ali kada je on probao hranu, nije mnogo kasnio da mu se pridruži na onome svijetu. Još jedan nedostatak može imati upliva na civilizaciju: ako ona uopšte ne posjeduje sposobnost za razvoj i prilagođavanje prilikama, njeno učenje, ma kako savršeno bilo u jednom istorijskom kontekstu, neće biti tako i u drugom, i teško onima koji su tu zarobljenici! Evo jednog usputnog primjera: u doba kada nije bilo električnog osvjetljenja, ponuditi svijeću sigurno je bilo djelo pobožnosti u bogomolji gdje se molitva obavlja noću. Nema razloga da se ne vjeruje da jedan takav akt pabožnosti, učinjen od strane jednog pokajnika, može da briše grijeh učinjen prema Bogu ili prema čovjeku. Ali, u naše vrijeme još uvijek nastavljati sa paljenjem jedne male svijeće na mjestu koje je blještavo osvjetljeno elekričnim sijalicama, nije li to suvišno razbacivanje? Proučimo sada islam u vezi sa ovim različitim zahtjevima. Islamska ideologija Poznato je da je deviza islama, dobrobit na ovom svijetu i dobrobit u vječnosti (kur'anska formula). Ova deviza vrlo jasno odbacuje ekstremne i oprečne koncepcije ultra-spiritualista ((koji žele potpuno odbaciti svijet) i ultra-materijalista. Ovu formulu može primijeniti ogromna većina čovječanstva, koja nastoji istovremeno razvijati i tijelo i duh, stvarajući jednu skladnu ravnotežu, potpuno ljudsku. Islam je insistirao ne samo na ta dva vida egzistencije, nego i na njihovom uzajamnom dopunjavanju, tako da jedan ne bude žrtvovan u korist drugoga. Kada on nalaže duhovne zadatke i način života, on ukazuje i na materijalne prednosti; kada hvali jedno djelo zemaljske vrijednosti, on pokazuje kako to djelo može isto tako biti izvor duhovnog razvoja. Nekoliko primjera: Cilj duhovnog načina života je da nas priibliži vrhovnom Biću, našem Stvaraocu i Gospodaru, i da dobijemo Njegovu naklonost. Pokušava se »obojiti u boju Boga«, kako to kaže Kur'an, gledati Njegovim očima, govoriti Njegovim ustima, ukratko, ponašati se potpuno po Njegovoj volji, dok Mu se ne pokori, koliko god to dopušta ljudska slabost. Dakle, uzmimo za primjer pitanje posta. Vjernik treba gladovati u vrijeme koje je propisano Kur'anom; to je Božansko pravilo. Pokoravati se odredbi Gospodarevoj je već djelo pobožnosti, ali ispostavlja se da post nosi u sebi, za čovjeka, dvostruku prednost, duhovnu i materijalnu; iscrpljujući tijelo, za izvjesno vrijeme, jača se duh, oslobađa se zemaljskih želja; čovjek tada u izvjesnoj mjeri liči na duhovna bića koja ne jedu. On bolje primjećuje svoju sopstvenu nemoć, on misli na Gospodara i sve to što je On učinio za njega - i to su samo duhovni aspekti. Sa fizičke tačke gledišta, post nije ništa manje vrijedan; kiselina koju izlučuju žlijezde zbog gladi i žeđi, ubija mnoge stomačne mikrobe; post razvija, kod čovjeka, sposobnost da podnosi lišavanja u vrijeme krize, a da uz to obavlja svoje redovne dužnosti. Ako se posti iz fizičkih razloga, to nema nikakve duhovne vrijednosti, ali ako se posti u Božije zadovoljstvo, fizičke prednosti nisu nikako izgubljene. Ne ulazeći u detaljno ispitivanje, možemo naglasiti da svi drugi oblici praktikovanja islama. imaju također dvostruki značaj, duhovni i zemaljski. Tako je i kod namaza pojedinačnog ili skupnog, skrušenosti pri hodočašću Bejtullaha, kod davanja u korist siromašnih i kod drugih duhovnih i vjerskih djela, učinjenih izvan obaveznog minimuma. Drugim riječima, djelo učinjeno jedino u ime Boga ima uvijek dvostruku vrijednost: ono donosi duhovnu korist, a da ne bude izgubljeno ništa od materijalne koristi. Sa druge strane, nešto učinjeno u materijalne svrhe može postići svoj cilj, ali duhovna korist ostaje potpuno izgubljena. Sjetimo se čuvene Muhamedove a. s. izreke: »Uistinu, vrijednost ljudskog postupka je prije svega u namjerama i pabudama.« Ali šta je sa djelima čisto zemaljskim, kao što su porez ili ratna obaveza? Plaća se porez državi, ali u islamu ta »društvena obaveza« je jedan od pet temelja vjere jednako važan kao i vjerovanje, namaz, post i hodočašče. Islam ujedinjuje u jedno duhovno i zemaljsko. Plaćajući porez, vjernik ne vrši prvenstveno jedan zadatak ili obavezu; on traži prije svega Božiju naklonost. Kada je to osjećanje obaveze plaćanja poreza prihvaćeno kao jedna sveta stvar, kao dužnost prema Bogu kome ništa nije sakriveno i koji je, štaviše, u mogućnosti da nas digne iz mrtvih i traži da Mu položimo račun, lahko je shvatiti koliko pažnje i savjesnosti vjernik može pridavati izvršavanju te dužnosti. Također, rat je zabranjen u islamu, izuzev »borbe na Božijem putu«, to jest one od koje vojnik ne očekuje nikakvu materijalnu korist; u tom slučaju borac je sposobniji, da usred jedne borbe na život i smrt, ostane čovječan. Produhovljavajući zemaljske dužnosti, islam teži da učvrsti duhovne vrijednosti čovjeka koji tada ne slijedi više samo interes jednog materijalnag cilja, nego jedino teži Božijem zadovoljstvu. Veliki mističar Gazali nije ni u kom slučaju pretjerao kada je rekao da, ako neko posti i moli se zbog pokazivanja, da je to širk (politeizam), jer on obožava sebe, a ne Boga. Mogu se, isto tako, ispunjavati svoje bračne dužnosti, a da to ne bude prvenstveno iz uživanja, nego iz želje da se ispuni jedno djelo koje Bog traži, jedno pravo supruge, jedna istinska dužnost muža, i to je tada pabožnost, i taj akt pobožnosti zaslužuje naklonost i nagradu Božiju. Potvrda ove sveobuhvatne koncepcije života je činjenica da Kur'an vrlo često upotrebljava dvostruku formulu: »vjerujte i činite dobra djela«. Puko bavljenje vjerom, bez primjene i prakse, nema mnogo vrijednosti. Vršenje dobrih djela bez vjerovanja u Boga je, sa stanovišta društva, sigurno poželjnije od vršenja zla, ali, u duhovnom pogledu, jedno dobro djelo bez vjerovanja ne može donijeti spas na onome svijetu. Ako je važnost djela takva, onda je isto tako važno da razlikujemo dobro od zla. Kakav će tu biti kriterij? Na prvom mjestu to je zakon koji je Bog objavio, ali, u krajnjem slučaju, i savjest pojedinca može biti arbitar. Suočeni sa nekim problemom, možemo se neposredno obratiti na islamski zakon, ako smo za to sposobni, ili uz pomoć upućenih ili stručnjaka, ako je to potrebno. Ali, pravnik može dati odgovor samo na osnovu činjenica koje su mu iznesene; ako su mu sakrivene neke materijalne činjenice, nepravda koja nastaje kao posljedica toga ne može biti pripisana zakonu. Sjetimo se divnog kratkog Poslanikovog govora o tome, kako je rekao: »Narode, u tužbama koje dolaze preda me ja odlučujem samo na bazi činjenica koje su mi date: ako zbog netačnog ili nepotpunog obavještenja nešto dodijelim u korist onoga koji nema pravo na to, neka taj zna da sarn mu dodijelio vatru pakla.« Jedno islamsko pravno načelo divno sažima to učenje: »Upitaj svoju savjest, čak a ako su ti pravnici dali za pravo.« Misliti samo na sebe, to nije ljudski, to je životinjski; misliti i na potrebe drugih, nakon što smo zadovoljili svoje sopstvene potrebe, to je normalno, to je dozvoljeno; ali Kur'an pohvaljuje one među ljudima koji »daju prednost drugima, čak i ako su i sami potrebni« (El-Hašr, 9). Očigledno, to je samo preporuka, a ne i obaveza prosječnog čovjeka: ako se to ne čini, neće biti smatran krivcem, griješnikom. U isti red preporuka spada i čuvena Poslanikova izreka: »Najbolji među ljudima je onaj koji čini dobro drugima.» Može se smatrati karakteristikom islama ovaj poziv Kur'ana: »... a o dobročinstvima tvog Gospodara pripovjedaj.« Božiji Poslanik to objašnjava na jedan vrlo ekspresivan način: »Bog voli vidjeti na Svom robu učinak Svoga dobročinstva.« Ciljao je na jednog od svojih prijatelja, koji je, iako bogat, došao njemu u veoma bijednom stanju. Na pitanje Poslanika, čovjek je odgovorio da on to ne čini iz škrtosti, nego iz pobožnosti, jer voli više siromasima nego sebi. Muhamed a. s. mu je na to stavio primjedbu da davanje ima granicu koja ne treba prelaziti mjeru. Kur'an, sura El-Kasas, 77) nalaže: »I ne zaboravi tvoj udio na ovome svijetu« (nemoj zanemariti svoje sopstvene poslove). Islam ne dozvoljava da čovjek prestane raditi i postane parazit: naprotiv, on treba upotrijebiti sve svoje sposobnosti da ibi iskoristio to što je Bog stvorio, i treba zarađivati toliko koliko je moguće: ono što prelazi naše sopstvene potrebe, treba ići u korist onih kojima nedostaje neophodno. Poslanik je rekao bez uzdržavanja: »Bolje je da vaše bližnje ostavite u blagostanju, nego da oni budu primorani da mole pomoć drugih.» Nalažuči svakodnevnu dužnost duhovnog života, islam ne traži ni u kom slučaju umrtvljenje ni dobrovoljnu bijedu, nego, naprotiv, Kur'an osuđuje ovo posljednje, govoreći: »Reci: Ko je zabranio Božije ukrase - koje je On stvorio za Svoje robove - kao i lijepu hranu? Reci: To će biti na Sudnjem danu naročito za one koji vjeruju na ovom svijetu. Tako mi izlažemo znakove ljudima koji znaju» (El- ´Araf, 32) Ima stvari dozvoljenih po Božanskom zakonu; uskraćivati ih sebi nije uvijek pobožan akt, kao što je to suzdržavanje od stvari zabranjenih po tom zakonu.