VOLJETI I BITI VOLJEN
 

Biti voljen spada u suštinske potrebe čovjeka.
 

Živimo život koji ima svoje probleme i izazove, a ono što otklanja i omekšava životne teškoće jeste upravo voljeti i biti voljen. To pomaže čovjeku da lakše prebrodi težinu susreta sa zbiljom.

Nemoguće je zamisliti da jedno druženje ili okupljanje neke skupine, počevši od porodice pa šire, nema odnosa međusobne ljubavi. Ako u skupini ne bi bilo međusobne ljubavi, da jedni vole druge, onda ima nešto zajedničko što svi vole i zbog čega su se okupili na jednom mjestu. Nemoguće je da nađemo skup ljudi među kojima ne postoji ljubavi niti dodirna tačaka koja ih međusobno povezuje.

U načelu ne postoji čovjek koji nema ljubavi, jer Gospodar Uzvišeni stvorio je kreaciju takvom da je svaki njezin atom ispunjen ljubavlju. Ljubav ima stupnjeve jačine i kvaliteta.  Kod ljudi oni su izraženi višom ili manjom mjerom. Nailazimo na neke ljude za koje pomislimo da nikoga ne vole, a oni možda ne vole ono što mi volimo i sigurno postoji nešto što vole.  

Ukoliko pretpostavimo postojanje čovjeka bez imanja ikakve ljubavi u sebi uvjerenje je da je to hodajući mrtvac.
 

O ljubavi Sadi kaže: „Najdostojniji od onih koji bi mogao nekom prigovoriti je onaj koji započinje s ljubavlju.“ U ljubavi niko ne prigovora, jer „ja tebe volim“.
 

Kada je riječ o ulozi ljubavi u porodici i društvu u predajama se daje prvenstvo porodici zato što je ljubav u njezinom okrilju učinkovitija i kao takva lakše se prenosi na druge dijelove društva. Mnogo veći nedostaci i štete za ljude je uskraćenost ljubavi u porodici nego u društvu.

Kada Kur’an govori o ljubavi upućuje na to da na njoj počivaju temelji porodice. U 21. ajetu sura Ar-Rum stoji: ... i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju. Bog Uzvišeni je od ljudi stvorio parove da bi na taj način čovjek postigao smirenost, a između njih je uspostavio ljubav i milost kao neraskidivu vezu. Zato su muž i žena u međusobnim odnosima spremni da se suoče s problemima kako bi gradili i održavali postojanost porodice. Objava nam ukazuje da su ljubav i milost najjača veza među ljudima. Najjači i najpostojaniji odnosi između Boga i Njegovog bliskog roba utemeljen je na ljubavi. Ovo odgovara stanju savršenog čovjeka. Naprimjer, žena tokom trudnoće i poroda podnosi teškoće i bol koji su za nju slatki a sve je to tako zbog cilja i naravi na kojoj se izgrađuje porodica.

U predajama se čovjek upućuje da riječima iskazuje svoju ljubav onom prema kome je osjeća. To je potrebno činiti s vremena na vrijeme u krugu porodice, između supružnika i prema drugima u društvu. Voljenje je djelovanje srca i to stanje obično prepoznajemo po vanjskim tragovima na čovjeku. Ljubav čovjeka prema drugom prelazi granice njegove porodice i ona se pokazuje i u društvu.

Poslanik, s.a.v.a., podučava čovjeka: „Riječi muža: volim te, kazane njegovoj ženi nikada ne izlaze iz srca te žene.“ Mnogi problemi koji se javljaju u porodici, braku, društvu i prijateljstvu nastali su zbog nedostatka ljubavi i njezinog iskazivanja u međusobnim odnosima. Pokazivanje ljubavi drugom riječima čini nam život ugodnim. Čovjek koji svoju ljubav ne pokazuje prema onom koga voli sebe dovodi u teškoće i zatvara se prema drugom.
 

Iskazivanje ljubavi treba da bude u skladu sa izvornom prirodom čovjeka. Nisu riječi uvjek te kojima čovjek iskazuje ljubav prema drugom. Nekada je to osmijeh, a nekada su to različiti postupci, pružena potrebna pomoć, razumijevanje, strpljivost i lijep način nadvladavanja međusobnog neslaganja. Međutim, međusobni razgovor i riječi ljubavi su vrlo značajni.
 

U hadisu se kaže: „Gledanje muža u lice svoje žene je ibadet i nadoknada za njegove grijehe.“

Čovjek koji sebe sputava i lišava ljubavi za drugog veliki je gubitnik, a onaj koji gaji ljubav za drugog i pokazuje mu je time spaja obzore svijeta dva života. U odnosu između dvoje riječ je o različitostima raznih vrsta, pa kada dođe do mogućih razmirica onda iskazivanje ljubavi potire granice među njima. Dvoje, osim toga što jedno drugo pomaže, nailazi na niz prepreka koje jedno drugom prave tokom nastojanja zadovoljavanja vlastitih prohtjeva. Postavlja se pitanje: Zašto čovjek najčešće u ovom području pravi greške i biva gubitnikom?

Odgovor bi bio navedeni ajet sure Ar-Rum: ...i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost... Za stvaranje ljubavi potrebna je duševna i tjelesna sigurnost. Ljubav je davanje drugom i primanje od drugog. Onaj ko voli uvijek očekuje da bude voljen. A kada se čovjek počinje uspinjati ljestvama ljubavi i dosegne visok stupanj onda se u takvom čovjeku rađa samilost  kada on više ne gleda sebe i ne traži ništa za uzvrat.

Prvo što čovjek treba da pokazuje drugom jeste ljubav. Ovo nije iznova dosadno ponavljanje. Poslanik, s.a.v.a., ukazuje čovjeku da je pokazivanje ljubavi ibadet i povod za oprost grijeha. Čovjek, zapravo, ne shvaća značaj i ulogu riječi u iskazivanju svoje ljubavi drugom. On ne vjeruje da je ovaj nedostatak uzrok izgubljenosti njegovog života. Ovu tvrdnju lahko možemo dokazati. Ako pogledamo statističke podatke vidjet ćemo da je u velikom broju uzrok razvoda brakova upravo ovaj nemar međusobnog iskazivanja ljubavi supružnika. Čak se i dugogodišnja prijateljstva raspadaju zbog međusobnog nepokazivanja naklonosti i prisnosti.

Čovjek je danas suočen sa opasnošću padanja u provaliju tehnokulture i postmodernizma kada nastoji sebe apsolutno individualizirati, te tako sebe sputati u potrebi iskazivanja ljubavi prema drugom. Ovo je već došlo do krajnosti kada čovjek ne pokazuje svoju ljubav niti prema roditeljima, ni prema vlastitoj djeci. Kroz različite znanstvene studije i analize ovakav način života želi se opravdati. 

Izjavljivanje ljubavi voljenoj osobi obično izostaje zbog dva osnovna razloga: nepoznavanja velike štete ako tu ljubav ne iskažemo i ogromne koristi ako je pokažemo.

Jedan od činilaca zbog kojeg čovjek ne izjavljuje ljubav drugom jeste nemar (ar. gaflet). Tako, naprimjer, muž i žena previde činjenicu da su oni jedno zarad drugog a ne zbog kuće, automobila, novaca i sl. Međutim, često je u čovjekovom životu obrnuto pa su muž i žena zajedno zbog svega navedenog osim da su jedno zarad drugog. Zbog onog što je sastavni dio života a ne njegova osnova, kao što su karijera, stjecanje imetka, obrazovanje djece itd., čovjek zaboravlja sebe, svog bračnog druga, djecu, roditelje, rodbinu, prijatelje, komšije... On je život koji je po svojoj naravi ispunjen ljubavlju i slašću pretvorio u gorčinu i nemir. Prijateljstvo koje je zasnovano na koristoljublju, a ne na višestrukoj upućenosti jednih na druge zarad postizanja dobra, često se preobražava u vatru.

Čovjek je izgubio svijest o sebi i vlastitoj sreći, a zbog čega je sav njegov napor i činjenje u Ovome svijetu. Danas smo toliko okrenuti stjecanju materijalnog imetka da smo izgubili vrijeme za ljubav i porodicu, jer smo postali robovi Ovoga svijeta. Ljubav koja postoji na početku stupanja u brak nakon nekog vremena iščezne ili je odbacimo od sebe. Zapravo, naša karijera, odgoj djece i stjecanje imetka ovise od nas i našeg odnosa sa supružnikom i porodicom. U stanju kada zaboravimo šta je cilj a šta sredstvo, i šta je bitno a šta nebitno, ispostavi se često da je bolje da mi uopće ne odgajamo svoju djecu. Odgajamo ih onako sa strane ili nikako tako da je bolje da se sami odgojaju pod nekim zdravim društvenim utjecajem. Zaboravljamo da život društva ovisi od stanja u porodici, a zbivanja van porodice nisu ta koja nju izgrađuju. Nesređenosti i narušene veze u porodici odražavaju se na stanje u jednom društvu koje potom zapada u različite probleme i nemoral, a što onda nanosi štetu svim članovima društva. Kako pravilno da ostvarimo svoj život? Trebalo bi imati temeljne ispravne upute i truditi se da ih se stalno pridržavamo, jer svako je drugo činjenje mimo njih sporedno.Trebali bi dnevno, nedjeljno, mjesečno i godišnje da preispitujemo svoje djelovanje i da pravimo potrebne preobrazbe svoga stanja. Čovjek treba da spozna ko je on, zašto je u Ovome svijetu i šta mu je cilj, a ne da sebe uspoređuje s drugima i da tako izgubi sebe. Vrijeme neumitno teče i sve prilike koje nam se ukažu, ako ih ne iskoristimo, nepovratne su poput proteklog vremena.

Pored navedenog imamo i druge činioce zbog kojih čovjek ne izjavljuje ljubav drugom. Strah čovjeka pred mogućim odgovorom, odnosno kako će taj drugi odgovoriti na njegovu iskazanu ljubav, jedan je od njih. Slijedeći činioci su bojazan čovjeka da tako ne podstakne ja drugog na njegovu uobraženost i da ne pokaže svoju slabost i potrebitost.

Čovjekova moguća loša osobina za koju možemo reći da je porazna jeste osjećanje oholosti,  krajnje samoljublje, i strah od rušenja idealne slike o sebi. Takav čovjek misli samo na sebe i nalazi neprestana opravdanja za sebe. On misli na „ja i samo ja“ a zaboravlja na „mi“. Stoji pred ogledalom i divi se sebi, svojoj ljepoti i znanju. Zapravo, on gradi virtualni svijet o sebi i ne živi u realnosti, jer u svemu što gleda vidi samo sebe i nikoga više. Umijeće je da čovjek svijet gleda onakvim kakav on jest. Ako čovjek zna obavljati neki posao to ne znači da zna obavljati sve poslove i da je najbolji u svemu. Kada čovjek ima ovakvo razumijevanje on shvaća pravilo da je svaki čovjek po nekoj sposobnosti iznad drugog, a sve zbog raznolikih potreba ljudi za znanjem i vještinama, kako bi se međusobno okorištavali i pomagali. Sve ovo upućuje čovjeka na bliskost s drugim i na njegovo uređivanje društvenog života. Ovo je vrlo važno i uveliko priječi čovjeka da bude opijen sam sobom, lažnom slikom o sebi, jer je to jedan od načina kako da on bude prevaren u Ovome svijetu. Nažalost, ima ljudi koji do svoje smrti žive u toj prevari.

Vjera nas podučava zbilji u kojoj se prednost daje čovjeku koji prvi nazove selam, onome  koji prvi pokaže ljubav i naklonost prema drugom, onome koji se trudi da pomogne druge, nego onome koji očekuje da drugi prvo priđe njemu.

Poslanik, s.a.v.a., je jedne prilike vraćajući se iz pobjedonosne bitke rekao: „Vraćate se iz malog džihada (malog rata). Međutim, ono što vas očekuje jeste veliki džihad (veliki rat).“ Muslimani su bili začuđeni jer je bilo poginuluh i ranjenih u protekloj bitki. Zato su upitali: „Zar ima nešto veće od ovoga, od davanja naših života u borbi? Šta je veće od toga?“ Poslanik je odgovorio: „To je borba protiv jedne opasne aždahe, a to je vaš nefs. Ko njega potuče taj je pravi ratnik.“ Najbolji pokazatelj da čovjek nije dobar borac protiv svog nefsa jeste njegova oholost kada mu je teško pozdraviti drugog, priteći mu u pomoć i pokazati mu ljubav.
 

Čovjek nije svjestan činjenice da zapravo iskazivanjem ljubavi i lijepih osjećanja prema drugima on rješava vlastite probleme, te se tako odgaja. Kada pokažemo ljubav prema drugom mi tada povezujemo dva potencijala, vlastiti i onog drugog, naprimjer u prijateljstvu svoj i svog prijatelja. Ako želimo biti omiljeni i poznati među ljudima pomozimo potrebite. Želimo li puno više znanja onda se savjetujemo sa znalcima.

Hazreti Ali  kaže: „U savjetovanju čovjek znanje i razum drugog priključuje sebi.“ Isto tako, ako nekome pomažemo mi ne gubimo svoju energiju već energiju drugog priključujemo svojoj. U jednoj izreci je kazano: „Kada upućuješ ljubav i dobrotu čak i prema zmiji možeš je izmamiti vani iz njenoga legla.“

Ljubavlju se i bolesti liječe. Bolesti imamo različitih, duševnih i tjelesnih. Kada se ljubav dariva, upućuje drugom, tada čovjek sebe liječi. To je zato što svaki čovjek voli sebe i voli vlastiti uspjeh. Svaki čovjek ima veliki imetak koji se zove ljubav i mogućnost da se ona daruje drugom. A tada se ta ljubav vraća nama u vidu vlastitog uspjeha i usavršavanja.