HUTBA, 29.12.2006.G. DŽEMAT GRABOVCI,

MEDŽLIS KONJIC

IMAM: ESAD BAJIĆ

TEMA: K U R B A N

O kurbanu se u Kur'anu ne govori često ako uzmemo u obzir sam izraz «kurban», no žrtvovanje imetka, vlastitog života u ime Uzvišenog Allaha teme su koje nalazimo u brojnim ajetima Časne Knjige.

Iz Kur'ana se posve jasno vidi da je kurban bio propisan prvom čovjeku na Zemlji Ademu a.s. i njegovoj porodici. U suri Maide, 27 ajet čitamo riječi Gospodara našega: «Istinski im ispričaj događaj dvojice sinova Ademovih. Obojica su kurban žrtvovali i poklonili. Od jednog je kurban bio primljen a od drugog nije. Tada onaj reče drugom: «Tebe ću ubiti!», a ovaj odgovori: «Žrtve Allah prima samo od dobrih i bogobojaznih!»

Ovaj  običaj klanja kurbana potvrđen je  objavljivanjem Kur'ana direktnom Ismailovom potomku, Resulullahu, Muhammedu a.s. tako da kurban ostaje kao propisana forma žrtve u islamu sve do Sudnjeg Dana. Također je Kur'anom propisano da se meso koristi za ishranu određenih kategorija ljudi, tako da žrtvovanje kurbana nema samo karakter ličnog odnosa između Allaha i roba koji kolje kurban, već ono sada poprima širi društveni i socijalni kontekst.

"A kamile smo vam učinili jednim od Allahovih obreda hadža i vi od njih imate koristi; zato spominjite Allahovo Ime kad budu u redove poredane; a kad padnu na zemlju, jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prosi, a i onoga koji prosi; Tako smo vam ih podčinili da biste zahvalni bili. Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša; Tako vam ih je podčinio da biste Allaha veličali, zato što vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela čine."[1]

No, bez obzira na to što kurban sada poprima i širi socijalni karakter, njegova suština i dalje ostaje, po našem mišljenju, strogo u relacijama između Rabba i roba zato što do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela. Prema tome pitanje žrtve je uvijek vezano za lični odnos roba prema Allahu i za njegov lični nijet.  Stoga za potpuno shvatanje institucije kurbana trebamo posvetiti truda pokušaju dosezanja unutarnje dimenzije same žrtve u islamu.

Naravno ako želimo da  još dublje proniknemo u unutrašnju dimenzije žrtve u islamu potrebno je da svom umu, emocijama, svim našim unutarnjim čulima podastremo  slučaj Ibrahima a.s.:

Možemo li pojmiti bol i borbu njegovu, kada je poslije sna koji je sanjao razabrao šta mu se naređuje. Možemo li sebi predstaviti dijalog između oca i sina, dijalog kakvog do tada historija nije zabilježila.

Za istinsko shvatanje uloge kurbana i same suštine ovog obreda neophodno je da shvatimo ovu bitnu povezanost dijela  nijeta. U jednom rivajetu se prenosi da je jedan čovjek sa prijateljima utanačio odlazak na hadž nekom karavanom, ali je u posljednjem trenutku odustao. Kad su se prijatelji vratili rekoše mu: "Što nas prevari, kad si već išao zašto nisi htio ići s nama." On im odgovori: "Pa ja uopće nisam išao." Oni će na to: "Kako nisi kad smo te i mi i drugi vidjeli tamo." Riješili su svi skupa otići njihovu imamu da razriješe ovaj nesporazum. Imam ga je upitao za razlog zbog kojeg je u zadnjem trenutku promijenio mišljenje o odlasku. Čovjek reče: "Prije svog polaska sam sreo ženu koja je u ruci nosila crknutu kokoš. Pitao sam je zašto će joj ta kokoš. Ona mi nije htjela odgovoriti ali nakon mog insistiranja ipak je rekla da njome kani prehraniti bolesnog muža Sejida i njihovu djecu, te da misli da, s obzirom da nemaju drugog izlaza, njima nije haram jesti crkotinu. Ja sam se malo zamislio stavio ruku u džep i dao joj novac namijenjen za hadž da prehrani svoju porodicu." "Eto zašto su te tvoji prijatelji vidjeli na hadžu iako ti i ne znaš da si bio tamo. Allah dž.š. je poslao meleka u tvom obliku  da svake godine do Sudnjeg Dana obavlja hadž za tebe.", reče mu imam .

Naša djela na ovom svijetu imaju rezultate, a njihove rezultate ćemo ubirati i na onom svijetu. Dakle, odnos djelo – rezultat djela nije samo onaj odnos koji mi na prvi pogled vidimo nego je to nešto mnogo dublje.

Kada Allah dž.š. u Kur’anu kaže da će 700 (7 klasova puta 100 zrna) puta uvećati naša dobra djela da li se to odnosi samo na naša djela ili se odnosi i na nas same?

Čovjek je taj koji uzrokuje dobro djelo i svako djelo je učinjeno od nas samih.

U suri At-Tevba se kaže:

 "Allah je od vjernika kupio duše i imetke njihove..."

Također Al-Bekare, 207:

"A među ljudima je i onaj koji je prodao sebe (svoju dušu) tražeći zadovoljstvo Allahovo..."

Ako Allah dž.š.  na ovaj način pravi transakciju sa djelom onda će sigurno praviti istu transakciju i sa čovjekom.

Onaj ko uradi dobro djelo (npr. pokloni nešto) dobija 700 puta višu nagradu ali onaj ko preda (Bogu) svoju dušu Allah mu je 700 puta uveća.

Ljudi različito ispoljavaju svoju odanost Bogu, familiji ili naciji (državi). Sekularno orjentisan um ispoljava osjećaj apsolutne odanosti naciji (i familiji) dok religiozna savjest će se usmjeriti apsolutnom osjećaju obaveze prema Bogu. Za sekularno orjentisan um, Ibrahim a.s. je bio spreman ubiti Ismaila, dok će savjestan i religiozan um to tumačiti kao spremnost da žrtvuje Ismaila. Ibrahim a.s. nas dakle upućuje da smo dužni ispoljavati apsolutnu privrženost samo Bogu, a kroz našu odanost Bogu shvatit ćemo koje pozicije zauzeti prema obitelji i naciji, nikako obratno.

Ibrahimov Ismail je bio njegov sin. Ali mi, ko je naš Ismail? Šta je to?

 

Naša diploma? Naša reputacija? Naš položaj? Naš novac? Naša kuća? Naš automobil? Naš voljeni? Naša obitelj? Naše znanje? Naše zvanje? Naša odjeća? Naša slava? Naša duša? Naša duhovnost? Naša ljepota? Naša snaga? Naša karijera?

 

Kako znati?

 

Pa, trebali bi smo sami znati.

Šta god u našim očima zauzima mjesto Ismaila u očima Ibrahima! Šta god nas slabi na putu vjere! Šta god nas zaustavlja u našem pokretu! Šta god donosi sumnje našem osjećaju odgovornosti! Šta god je zatvorilo našu slobodu!

Šta god nas tjera na kompromise i izgovore! Šta god čini naše uši gluhe na Poruku Istine! Šta god nas poziva da se zadovoljimo sobom! Šta god uzrokuje da izbjegavamo dužnosti! Ko god ili šta god nas želi zadržati samo pored njega/nje ili toga!

 To su znakovi našeg Ismaila. Potražimo ih i uništimo ih da bi se mogli približiti Allahu dž.š. i otkloniti nož sa grla potlačenih Muslimana. Mi većinu poslova radimo po navici ili po dikatatu situacije. Nije greška ako je neka naša navika proistekla iz smišljenog postupka učinjenog u ime Boga, no greška kad je čitav život provedemo kao kuglica u fliper-aparatu prepuštajući se udarcima poluga, tad i ako učinimo neko dobro to dobro nije naše jer nije nas bilo u njegovom planiranju niti je tog dobra bilo u našem nijetu. Većina muslimana danas prepustila se ovom «fliper-životu» izgubivši suštinsku povezanost sa svojom vjerom.