Bogobojaznost, vjera i ahlak
se moraju vidjeti u našim djelima
HUTBA: Podhum 08.12.2006.hg.
Hvala Uzvišenom Allahu na milosti koju nam je
ukazao dajući nam da se rodimo u islamu i živimo u islamskoj pordici.
Hvala mu za nebrojene blagodati kojih smo svejsni ili nesvjesni a
svakodnevno, svakog trena se spuštaju na nas iz milosti Njegove.
Neka je salavat i selam na Poslanika islama,
njegovu časnu porodicu i časen ashabe.
U skladu sa trenutnim dešavanjima unutar naše
zajednice odlučio sam se na današnjoj hutbi govoriti o potrebi
samosagledavanja, preispitivanja i jačanja našeg morala, naše iskrenosti,
naše samosvijesti i naravno prije svega našeg zdravog razuma.
Nijedan zakon neće dati ploda osim uz pomoć
uvjerenja, vjerovanja (imana), a jamac očuvanja vjerovanja je moral, a
morala je tevhid. Dakle, tevhid je temelj i korijen na kojem se razvija drvo
ljudske sreće, čije su grane i lišće plemeniti moral koje opet daje vrijedne
polodove za ljudski rod. Uzvišeni o tome kaže:
أَلَمْ تَرَ كَيْفَ ضَرَبَ اللّهُ مَثَلاً كَلِمَةً طَيِّبَةً كَشَجَرةٍ
طَيِّبَةٍ أَصْلُهَا ثَابِتٌ وَفَرْعُهَا فِي السَّمَاء تُؤْتِي أُكُلَهَا
كُلَّ حِينٍ بِإِذْنِ رَبِّهَا وَيَضْرِبُ اللّهُ الأَمْثَالَ لِلنَّاسِ
لَعَلَّهُمْ يَتَذَكَّرُونَ وَمَثلُ كَلِمَةٍ خَبِيثَةٍ كَشَجَرَةٍ خَبِيثَةٍ
اجْتُثَّتْ مِن فَوْقِ الأَرْضِ مَا لَهَا مِن قَرَارٍ
Zar ne vidiš kako Allah navodi
primjer - lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a
grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba kada Gospodar dozvoli-, a
Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao
ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka. (Ibrahim,
24-26)
U drugom ajetu o lijepoj (čistoj)
riječi Časni Kur'an kaže:
إِلَيْهِ يَصْعَدُ الْكَلِمُ الطَّيِّبُ وَالْعَمَلُ الصَّالِحُ يَرْفَعُهُ
K Njemu se diže lijepa (čista) riječ,
a dobro djelo ga uzdiže. (Fatir, 10)
Sreća i uzdizanje ka Uzvišenom jedino
je pripisano lijepoj riječi koja jeste istinski iman, a odgovarajuće i
dostojno dobro djelo je to koje ga uzdiže i pomaže na tom putu.
Svi znamo da se ljudsko savršenstvo
ne upotpunjava osim u zajednici gdje jedni druge pomažu u ostvarenju svojih
potreba. Brojnost poslova je tolika da ne dozvolja pojedincu da sam provede
život.
Upravo ova potreba i nužda je ta koja
je čovjeka natjerala na formiranje zajednice i da se pokori običajima,
propisima i zakonima koji uspostavljaju red, a otklanjaju nered. Jedino pod
okriljem zakona čovjek sa drugim ljudima razmjenuje dobra, zadovoljava svoje
potrebe i spriječava se nepravda jačega spram slabijeg.
Koliko god da zakoni budu pravedni, a
kazneni zakon bude oštar, i pored svega toga oni se neće provoditi u društvu
na način kako bi trebalo osim ako na pročelju te zajednice ne budu ljudi
koje krase moralne vrline i ukoliko sami podanici ne budu kod sebe
istrajavali na izgradnji moralnih vrlina. Vjernike treba da krasi
bogobojaznosta vjerska
bogobojaznost se ostvaruje jednim od troje:
drugim rječima, Uzvišeni Bog
se robuje iz jedna od tri razloga: straha, nade i ljubavi. Sve ovo je sažeto
u ajetu:
وَفِي الْآخِرَةِ عَذَابٌ شَدِيدٌ وَمَغْفِرَةٌ مِّنَ اللَّهِ وَرِضْوَانٌ
وَمَا الْحَيَاةُ الدُّنْيَا إِلَّا مَتَاعُ الْغُرُورِ
A na onom svijetu je teška patnja i
Allahov oprost i zadovoljstvo; a život na ovom svijetu je samo varljivo
naslađivanje. (Hadid, 20)
Naravno, ljudska priroda po sebi
sklona je jednom od ova tri puta. Većina ljudi iz straha od Božije kazne i
srdžbe uzdržava se od grijeha i kršenja zakona. Kod drugi opet želja i
pohlepa preovladava tako da oni koliko god Božije obećanje bude veće i
obilnije više se pridržavaju zahtjevima bogobojaznosti i čine dobra djela.
Naspram ove dvije skupine postoji
treća skupina ljudi čiji cilj je mnogo uzvišeniji. Oni ne robuju i ne štuju
Uzvišenog niti iz straha niti iz želje za dobiti. Oni su pokorni Gospodaru
jer Njemu dostoji da se robuje i zato što On posjeduje lijepa imena i
uzvišena svojstva. U krajnjem oni su spoznali da Gospodar raspolaže i
Vlasnik je svakog dobra pa čak i njihove volje. On je taj koji sam upravlja
svim stvarima i sve se Njemu potčinjava. Sagledavajući ajet:
ذَلِكُمُ اللّهُ رَبُّكُمْ لا إِلَـهَ إِلاَّ هُوَ خَالِقُ كُلِّ شَيْءٍ
فَاعْبُدُوهُ وَهُوَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ وَكِيلٌ
To vam je Allah, Gospodar vaš, nema
drugog boga osim Njega, Stvoritelja svega; zato se Njemu klanjajte; On nad
svim bdi! (An'am, 102);
zajedno sa ajetom:
الَّذِي أَحْسَنَ كُلَّ شَيْءٍ خَلَقَهُ
Koji sve savršeno stvara... (Sedžde,
7);
može se izvesti zaključak da je
stvaranje utemeljeno na ljepoti, drugim riječima da je osovina stvaranja
ljepota. Ustvari, ovo dvoje, ljepota i stvaranje, se oslanjaju jedno na
drugo i neodvojivi su. Potom iz drugih ajeta može se shvatiti da svako
stvorenje po sebi predstavlja znak i dokaz Božijeg postojanja. Nebesa i
Zmelja su znamenja za razumom obdarene. Ukratko, u cijeloj kreaciji ne
postoji biće koje ne ukazuje na postojanje Boga i Njegovu Uzvišenost i
Ljepotu.
Iskrenost u robovanju se ne
upotpunjava i ne doseže se savršenstvo osim putem ljubavi.
Robovanje Gospodaru iz straha od
kazne čovjeka potiče na zuhd, što znači napuštanje ovosvjetskih zadovoljstva
zarad onosvjetskog spasa. Također, onoga ko žudi za nagradom taj osjećaj
njega potiče na ibadet i činjenje dobrih djela da bi time zaslužio
onosvjetske blagodati. Ukratko, strah asketu potiče na izbjegavanje, a nada
pobožnjaka potiče na činjenje. Ovo su dva metoda, dva puta koje čovjeka
potiče na iskrenost u vjeri, a ne iskrenost radi Boga Vladara i Posjednika
vjere.
Oprečno trećem put, putu ljubavi koji
čovjeka veže jedino za Boga, a oslobađa ga svake druge vezanosti, kao što je
porodica, djeca, žena, imetak, ugled i čast, društveni položaj, imetak,
ovosvjetske ljepote itd. i itd. Ova ljubav čovjekovo srce veže jedino za
Boga i za sve ono što stoji u vezi sa Bogom, kao što je vjera, donosioca
vjere, Božijeg prijatelja itd. Ljubav prema svakoj stvari ujedno znači i
ljubav prema njegovim tragovima, odnosno onoga što stoji u vezi sa time.
Prema tome, ovakva osoba voli ono što
voli Gospodar i mrzi ono što mrzi Gospodar. Radi Božijeg zadovoljstva je
zadovoljan, a radi Božije ljutnje je ljut. Ova ljubav postaje svjetlost
koja koja mu osvjetljava put djelovanja. Kao što je rečeno:
أَوَ
مَن كَانَ مَيْتًا فَأَحْيَيْنَاهُ وَجَعَلْنَا لَهُ نُورًا يَمْشِي بِهِ فِي
النَّاسِ كَمَن مَّثَلُهُ فِي الظُّلُمَاتِ لَيْسَ بِخَارِجٍ مِّنْهَا كَذَلِكَ
زُيِّنَ لِلْكَافِرِينَ مَا كَانُواْ يَعْمَلُونَ
Zar je onaj koji je bio mrtav, a
potom mu Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao
onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi? A nevjernicima se čini lijepim to
što oni rade. (An'am, 122)
Put ka trećoj skupini treba nam biti
cilj koji neće dati da se zadovoljimo postignutim ma kako ono izgledalo
veliko.
Poradimo na svom morlau , ahlaku,
prepoznajmo mu mjesto u svakodnevnom životu jer ahlak je djelo nije sama
teorija. Ahlak je voziti 80 na sat tamo gdje tako kaže zakon a ne samo tamo
gdje mislimo da ima policije i da ćemo platit kaznu. Ne koristimo se
sposobnostima razuma da bismo nametnuli svoje lične interese nego da bismo
ostvarili Božije zakone. Kad ukazuje,mo drugima na greške polazimo od sebe.
Sve u svemu radimo na svojoj
bogobojaznosti i na tome da je otjelovimo u životu. Nema ništa od priče
kako niko ne zna kolika je vjera u čijem srcu. Jasno da to samo Allah zna,
al ako je ima u srcu mora je biti i u djelima inače je to samo izreka
kojom se mnogi od nas peru i opravdavaju svoj nerad i svoje propuste. Neka
nas Uzvišeni pomogne u našim dobrim nastojanjima. Amin!
