Mon12062021

Last updateFri, 11 Jun 2021 3pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI VJERA I NAUKA NISU ODVOJENI

VJERA I NAUKA NISU ODVOJENI

Uzvišeni Allah u mnogobrojnim ajetima Kur'an-i Kerima naređuje tefekkur – razmišljanje. U 191. ajetu sure Ali Imran ovako se pohvaljuju oni koji razmišljajući o Allahovim stvorenjima uzimaju pouku: "Oni koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvorenjima nebesa i Zemlje razmišljaju: "Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio!"
Kroz kur`ansku objavu, na oko 800 mjesta se spominje, naređuje, prpeoručuje ili ukazuje na vriejdnost znanja. Kroz te riječi ljudima se savjetovalo da uče, izučavaju, naučavaju, proučavaju zbog svog blagostanja i sreće na ovome i onome svijetu. Islam ne podstiče svoje sljedbenike da uče samo religijske nauke, kako to neki uporno tvrde, nego ih podstiče da steknu svaku vrstu korisna znanja. Sticanje znanja u svim važnim naukama i tehnologiji obvezno je za svakoga u muslimanskoj zajednici, osim ako, ili sve dok se ne odškoluju stručnjaci na tim poljima i sve dok zajednica ne postane samodovoljna. Dakle, sve dok u našoj zajednici ne bude dovoljno doktora za neku oblast obaveza je na svima nama (farz) da ispunimo taj nedostatak a samim tim i grehota što ih nemamo. 
Obučavati i slati daije širom zemlje koji će ženama govoriti da ne smiju ići muškom ginekologu na pregled a pri tom prvo ne proizvesti dovoljan broj žena ginekologa koje mogu zadovoljiti potrebe naših žena za ovom profesijom je pogrešno i neprimjereno islamskoj prirodi. Takvi postupci proizvode osjećaj nelogičnosti i konfuzije u našoj vjeri i onaj ko takvo što čini misleći pri tom da dobro vjeri čini u sigurnoj je zabludi. Isto tako je i sa ostalim granama nauke. Svako muslimansko društvo je cjelina koja ima nužne potrebe za određenim znalcima u svom društvu kako bi moglo funkcionisati. Ne radi se tu samo o vjerskim znalcima. Ne znam da je i jedan svršenik „obične“ vjerske škole u stanju porjektovati i sagraditi džamiju, most, bolnicu itd... No, ja i dalje znalca vjere stavljam na prvo mjesto nužnosti u muslimanskom društvu. Znalca vjere koji će ukazivati upravo na ovakvu vrstu potrebe i snagom vjere organizirati društvo da uzmogne sebi obezbijediti potrebne kadrove, i kvalitete za normalno funkcionisanje života.

O ovoj temi govore mnogi hadisi Muhammeda, a.s. u kojima časni Poslanik ne ograničava znanje na bilo koje specifično polje, kao što je religija, Kur’an i sl.. 

U prilog ovoj tvrdnji prisjetimo se hadisa: “Tražite znanje, pa makar to bilo u Kini.” 

Veoma je teško i naporno bilo u vrijeme života Poslanika, a.s., putovati iz Medine (u današnjoj Saudijskoj Arabiji) u Kinu. Vjerojatno je takvo putovanje trajalo godinu dana. Osim toga, u Kini nije bilo ni traga od vjerskog znanja i islamske nauke. Samo su se drevne vjere i svjetovno znanje tamo naučavali.
Nije li to jedan od najboljih dokaza da je islam religija znanja i mudrosti koja podstiče sticanje svakog korisnog znanja i nije li, kao takav, vjera istine? 
Da je islam lažna religija, izbjegavao bi znanje i intelekt, jer svaka laž izbjegava istinu kako tajne njene obmane ne bi izašle na vidjelo. Osobina manjkavih nauka, znanja kao i manjkavih ljudi jeste da nastoje ostaviti sljedbenike u mraku kako pod prisustvom svjetla (znanja) ne bi shvatili i uvidjeli nedostatke.

U časnom Kur’anu postavljeno je pitanje: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?” (Kur’an, Skupovi, 39:9). 

Drugim riječima, oni koji poznaju sadržaj Kur’ana nisu jednaki sa onima koji ga ne poznaju. Slično tome, onaj ko posjeduje znanje iz oblasti medicine ne može biti jednak onome ko ne poznaje medicinsku nauku, a vrhunski matematičar nije jednak onome koji ne zna ništa otome. Isto tako se može vršiti poređenje u oblasti nauke o atomima, istorije, politike, ekonomije, itd

Poslanik, a.s., je rekao jedne prilike: „Kome Allah želi dobro da mu vjeru da razumije, i nadahne ga razboritošću.“ (Zbirka Kebir, Et-Taberi, Muttefekun `alejhi)

Jedne prilike rekao je Muhammed, a.s.,: „Ko krene putem na kom traži nauku, Allah će mu njime olakšati put u Džennet.“ (Rijadus- salihin, skraćeno izdanje, Travnik, 1994: 175 str.)
Od Ebu Umame r.a. se prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao: „Prednost (vrijednost) učenog nad pobožnim je kao prednost mene u odnosu na najnižeg od vas.“ (Rijadus- salihin, skraćeno izdanje, Travnik, 1994: 175 str. )

U današnjem vremenu ne možemo da ne primjetimo kako je muslimansko društvo manje-više podbacilo u odgovoru i ispunenju sovjih obaveza spram znanjem. Niko danas ne može negirati dostignuća koja je Zapadna civilizacija ostvarila, jer su ona vidljiva. Krenuvši od aviona, odlične administracije, informatičke i biološke revolucije, svemirskih istraživanja i drugoga. Sve su to napori koji su se isplatili i koji su dali pomaka.

Mi ćemo kroz mnoge islamske tekstove današnjice naći kako je glavna boljka Zapada u tome što je znanost odvojena od vjere, što je cijeli sistem uspostavljen na sekularistički osnova i što ne priznaje Boga, nego Ga odbacuje. Možemo se donekle složiti s ovim međutim, zabrinjavajuće je što većina naših tekstova spram ove tematike staje ovdje pa kad se dublje sagleda, ovo rezonovanje ispada kao najobičniji pokušaj pravdanja, ono, eto, mi nemamo tehnologiju al imamo vjeru a oni imaju tehnologiju al nemaju vjeru.


Možemo, uslovno, primjetiti da njihovoj znanosti i tehnologiji ne treba naša vjera jer evo vidimo ona se i dalje razvija no ne bi li mi sebi trebali postaviti pitanje treba li i može li naša vjera dosegnuti potpunost okoliko ostanemo nijemi na znanost. Kakvo je to opravdanje u suočavanju sa Zapadom primjetiti da je zanemario Boga i zadovoljit se time. Ja lično mislim da je većina muslimanskog društva jednako zanemarila Boga kada je zapostavila put razvoja, nauke, učenosti, znanja, ljudskog napretka.

Mi se spram Boga na određeni način ponašamo kao neposlušna djeca današnjic espram asvojih roditelja. Znaju naša djecako su im roditelji, piše im u ličnim dokumentima ali kakve to veze ima ako ne slušaju i ne poštuju te roditelje.

I mi vjerujemo u Boga ali ne vodimo dovoljno računa o Njegovim savjetima, uputama, potencijalima koje nam je dao na raspolaganje.


U časnom Kur’anu objavljeni su ajeti koji obuhvataju sve sfere ljudskog življenja bez obzira na vrijeme. Pa tako, primejra radi, imamo i ajet o osvajanju svemira. Taj ajet glasi:“O družine džina i ljudi,ako možete da preko granica nebesa i Zemlje prodrete, prodrite, moći ćete prodrijeti jedino uz veliku moć!”(Korkut prijevod sure Milostivi, 33). 

Dakle, neminovno je da je čovjek prodro van granica Zemlje i vinuo se u nebo i nebeska prostranstva, Kur'an nije kazao da je to nemoguće, kazao je da je moguće i da za to treba velika snaga, sila, moć....

U našim vjerskim knjigama da bi se zaštitili od premoći Zapada pišemo-primjer: „Zapad u materijalnom pogledu veoma mnogo napreduje, a gdje je tu sreća!? Kada onog drugog dijela nema (vjere), nema ni sreće. Mnogi su primjeri koji o tome govore, a neke možemo i napomenuti, poput nuklearne bombe, ili različitih oružja za masovno uništenje, ili kloniranja koja su aktuelna trenutno, ili različitih medicinskih poduhvata koji ne vode nigdje, ili istraživanja u kosmosu.“

Mislimo li da smo ovim definicijama riješili stvar? Mislimo li da ćemo ovim jednostavnim rečenicama um naše omladine vezati za sebe i spasiti iskušenja dunjalučkog života.

Ja imam na kraju ove 2014. godine veliku potrebu da upitam najiskrenije ovakve naše alime i vođe: Gdje naša sreća?
Gdje sreća muslimanskog društva? Kako je moguće da pored svih prirodnih bogastava koje je Bog dao na području gdje žive muslimani mi danas svjedočimo velikoj nesreći tih ljudi. Nesreći koja je u najvećoj mjeri izazvana našom neukosti, neznanjem.

Hoćemo li zažmiriti oči razuma i tvrditi da su muslimani u Siriji danas sretni? U Iraku? U Sudanu? U Libiji? U Afganistanu? Hoćemo li tražiti da i mi ovdje u Bosni i Hercegovini srežemo sve norme razumskog sagledavanja i kažemo: Da sretni smo! Da, sretan sam, primio sam platu u ovom mjesecu, to što hiljade drugih nije nema veze sa mnom i mojom vjerom. Elhamdulillah, ja sam, Boga mi, sretan. Moju kuću nije zahvatila majksa poplava, elhamdulillah, sretan sam. Da... al noćas najavljuju minuse od dvadeset stepeni, mogu li biti sretan ako znam da ljudi jednaki meni spavaju bez krova nad glavom, ili u memljivim vlažnim domovima, bez ikakve plate, već mjesecima ili godinama???

Ne mogu reći: Šta ću im ja! Možda ne mogu pomoći da im budem bolje al' ne mogu biti ni ravnodušan, a samim tim ne mogu reći ni da sam sretan i zadovoljan osim u činjenici da je općenito sreća što u meni ima dovoljno ljudskosti da saosjećam... Bez saosjećanja govoriti o čovjeku i vjeri u njemu je nemoguće...

Zapadni čovjek se okrenuo Božijim znakovima u prostranstvima nebeskim i oko nas, molim Boga da sagledavši i one znakove u nama samima nađe put potpunosti i osvjedočenja da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji rob i poslanik. Molim Boga da i muslimani današnjice na krilima ovog svjedočenja posegnu za darovanim prostranstvima kako bi sebi i drugima oko sebe podarili hajr-dobro i napredak umjesto nazadovanja, dobro umjesto lošeg, osmijeh umjesto suza, imanje umjesto nemanja, mir umjesto rata, snagu umjesto slabosti, blagostanje umjesto oskudice, pravednost umjesto nepravde... Amin!

Esad Bajić, Tekst za radio emisiju SVIJETLI PUTEVI ISLAMA Medžlisa IZ Konjic