Mon06012020

Last updateThu, 28 May 2020 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Ostanimo kod kuće (1)

Ostanimo kod kuće (1)

Cijeli svoj život čovjek konstantno prolazi kroz nove situacije, okolnosti i kušnje u kojima raste, razvija se, sazrijeva. One nam daruju emocije, sjećanja, nekada lijepa, nekada teška, uče nas i usmjeravaju. Daruju nam iskustvo, koje nas obilježava i izgrađuje našu narav i karakter i formira našu ličnost.

Danas  cijeli svijet - izuzev svega nekoliko država - osjeća isti problem. Koronavirus se širi svijetom. Više od 650.000 ljudi je oboljelo, a preko 30.000 je već umrlo. Sve više se širi i našom domovinom. Svakoga dana je bliži nama, sve češće čujemo za nama poznate ljude da su inficirani, neki su već umrli.

Ova pandemija je usporila život čovječanstva, a neke segmente ljudskog djelovanja potpuno zaustavila. Ekonomija je na koljenima, mnoge firme su obustavile rad, mnogi radnici su već dobili otkaz. Sve ovo je promijenilo naš način života.

Muslimani i muslimanke su odvojeni od džamije. Iako su zdravi i nemaju neodgodivih obaveza, ne idu u džamiju. Nemali broj muslimana nikada u životu nije propustio džumu namaz, pa čak ni u ratnim okolnostima. Džuma se uvijek klanjala. A ono što je mnoge zapanjilo i što im je posebno teško palo jeste da je obustavljen i tavaf, opustjeli su haremi Meke i Medine. Zaustavljen je tavaf koji je činjen stoljećima. Mijenjali su se kraljevi, sultani i emiri, nastajale i propadale države i civilizacije, ali tavaf nikada nije dovođen u pitanje. Čak i u džahilijetu (periodu prije objave Kur'ana) obavljan je tavaf. A onda je odjednom zaustavljen.

Poslije svega ovoga što vidimo i čujemo ne možemo ostati mirni, sve nas ovo čini zbunjenim i izgubljenim. U nas se uvlače bojazan i strah, koji mnoge od nas paraliziraju. Osjećamo kako nam niz kičmu silaze i donose nam slabost i mučninu. Neminovno nakon ovoga sebi postavljamo pitanje da li je kraj svijeta, predznak Sudnjega dana, zar ćemo na ovaj način skončati, zar će moćna ljudska civilizacija s najsavremenijim naoružanjem biti uništena virusom?!

Ljudski je da se plašimo, posebno onoga čije negativne posljedice ne možemo jasno sagledati. Danas se, međutim, čovjek plaši i onoga što mu se nikako ne može dogoditi jer je strah iracionalan, posebno u savremenoj civilizaciji gdje je život više obilježen strahom, nego nadom. U ovoj situaciji, ipak, strah je opravdan, zaraza koronavirusom se može desiti svakome od nas!

Šta onda da činimo? Kako se ponašati da bismo ovo stanje što lakše prevazišli i preživjeli? Kako se spremiti za život poslije korone?

Naš opravdan strah trebamo pretvarati u strogu discipliniranost i odgovornost. Moramo se upotpunosti pridržavati svih uputa koje nam prenose nadležni organi i dosljedno ih primjenjivati, svjesni da naš nemar, naprimjer, u nošenju rukavica ili zaštitne maske može nekome ugroziti život! 

Bez obzira na sve kulturološke, ideološke, profesionalne i druge razlike, zajednički stav i jedinstvena poruka svih medicinskih radnika, organa sigurnosti, predstavnika kriznih štabova i vjerskih zajednica ne samo unutar Bosne i Hercegovine nego širom svijeta jeste: "Ostanimo kod kuće!"

Šta ta poruka za nas muslimane i muslimanke danas znači?

Naravno, prije svega u konkretnoj situaciji misli se da maksimalno ograničimo kretanje, da ne izlazimo iz prostora u kojem živimo, da ne dolazimo u kontakt ni s kim osim sa članovima porodice s kojom živimo, ali to znači i mnogo više.

Kuća nije samo zgrada koja ima zidove i krov i koja služi za stanovanje i nije samo ustanova ili firma, pa kažemo da neko radi u izdavačkoj, a neko u robnoj kući. Kuća podrazumijeva i nama najdraže ljude s kojima dijelimo život i koji nas razumiju. Podrazumijeva našu porodicu zbog čega kažemo da je neko iz dobre kuće, a neko, nažalost, nije. Kuća podrazumijeva najljepše emocije, razumijevanje i ljubav, red i disciplinu, a za ona društva, kolektive i porodice gdje toga nema kažemo "luda kuća". Kuća u konačnici podrazumijeva i sigurnost i opskrbljenost svime što je čovjeku potrebno i tada govorimo o "domaćinskoj kući". Kada želimo jednom riječju iskazati ono što je oličenje dobra i što nam je drago i blisko mi kažemo kuća, a  djeca širom svijeta uvijek među prvim crtežima crtaju kuću. 

Muslimani i muslimanke grade tokom cijelog života kuće gdje se svojim mislima, idejama, emocijama, sklonostima, cijelim svojim bićem pokorava samo Bogu, a ljudi se poštuju i uvažavaju, gdje se istina govori, a pravda zastupa, gdje se laž prezire, a nepravda izbjegava, gdje se Kur'an uči i primjenjuje i poštuje znanje, red, rad i disciplina. Zbog toga kada se ulazi u takvu kuću skida se obuća, naziva se selam (širi se mir i sigurnost na sve prisutne) i stupa na šareni ćilim koji nas prelijepim različitim bojama, skladno poredanim i satkanim, podsjeća na neophodnost da različita ljudska bića, dobro organizirano i udruženo, rade na onome što je u interesu čovjeka, posebno da se tako ponaša porodica.   

I uvijek se kroz našu povijest pomagalo mladom bračnom paru da sagradi kuću, svako je davao ono što je mogao, zajednički bi učestvovali u težim poslovima, a na kraju i u veselju nakon postavljenog krova. Majstori koji su sagradili takvu kuću bi posebno bili darovani, a oni bi se gromoglasno na darovima zahvaljivali i darove postavljali po krovu kako bi ih svi vidjeli.   

Ovo vrijeme samoizolacije trebali bismo iskoristiti da propitamo kakve su naše kuće, dokle smo stigli u njihovoj izgradnji, po čemu su one prepoznatljive i kakvi iz njih izlazimo!  

Ako ovo vrijeme iskoristimo na način da uočimo moguća mjesta poboljšanja u našim odnosima s drugima, članovima porodice, ali i kolegama i ljudima s kojima se srećemo i koje poznajemo i krenemo da ih činimo kvalitetnijim i humanijim sa više uvažavanja i razumijevanja onda ono nije zalud provedeno.

A ako povrh toga uspijemo razmisliti i o nama samima, našim životnim ciljevima, prioritetima u životu i sistemu vrijednosti po kojem živimo, pa poslije svega ovoga počnemo na pravilan način redati naše prioritete dajući prednost duhovnim i moralnim vrijednostima, nad materijalnim, onda čak možemo reći da smo se okoristili ovim vremenom.

Svi nam govore da ostanemo kod kuće (odnosno, da istrajavamo na vrijednostima koje stječemo u kući), pa ako to poslušamo, ne samo da ćemo, ako Bog da, prebroditi ovo iskušenje pandemije, nego ćemo ponuditi novu viziju života umornom, usamljenom, izgubljenom i otuđenom čovjeku današnjice.

Allah, dž.š., često nagrađuje kad mislimo da smo kažnjeni!

Piše: Prof. dr. Zuhdija Hasanović

izvor: www.preporod.info