Kruščica se nalazi na sjevernoj periferiji konjičke opštine oko sahat hoda južno romantičnih sjenikosa Blazina. Priča kaže da je ovo mjesto veoma staro i da je prvi ovdje naselio Habib Erđugli, starenik porodice Habibija. Kada je sultan Mehmed drugi Fatih 1463. godine zauzeo Bosnu s njim je tada iz Anadolije došlo više paša, vezira i drugih visokih dostojastvenika. S ovima je došao i jedan paša iz Erđuglije, imenom Habib Erđugli, kome sultan podjeli visoke posjede u Kruščici i okolini i dade mu berat na njih ( U turskoj enciklopediji Kamusul-alam od Šemsudin Samije ovo nije spomenuto te se ne može tvrditi puna istinitost ove priče). Kaže se dalje da je Habib sa sobom poveo i svog ličnog terziju koji se također ovdje naselio i čiji su potomci prozvani Terzići.

U Kruščici se od islamskih spomenika danas nalaze dvije džamije i mekteb. Habibijina džamija je situirana u naselju Habibije a sagrađena je kako vidimo iz natpisa na njoj godine 1888 (1306). Po sjećanju starijih ljudi postojala je do 1888 oko dbadesetak metara sjeverozapadno od ove, jedna starija džamija koja je bila zadužbina Habibija ali niko ne zna kada je sagrađena. Dijelom je kako sjećanje kaže bila sagrađena od kamena donešenog od srušene džamije u Crnom Vrhu. Pošto je bila dotrajala srušio ju je Salih Habibija i od njenog materijala sagradio uz pomoć mještana niže nje novu džamiju s drvenom munarom. Džematlije ove džamije su 1987.godine, sagradile umjesto drvene novu kamenu munaru.

Godine 1965. Sagrađena je u Kruščici u naselju Mustafići, još jedna džamija uz koju je 1968 podignuta drvena munara okovana pocinčanim limom. Uz ove podatke bilo bi interesantno napomenuti i još neke zanimljivosti koje nisu vezane za naslov naše teme ali će čitaocima biti svakako interesantne. Naime, za turske uprave i sve do prolaska željeznice dolinom Neretve 1891.godine, kroz Kruščicu je prolazio put (džada) koji je išao od Sarajeva preko Ivan planine, Repovaca , Seonice i Solakove Kule u Prozor i dalje. Ovdje je za turske uprave postojala Habibijina kula u kojoj su nekada stanovali stražari koji su čuvali spomenutu džaduŠ1Ć Između Kruščice i Solakove Kule nalazio se za vrijeme turske uprave han, na mjestu Hanovi, koji je bio vlasniđštvo livanjskih begova Atlagića. Kada je Mijat harambaša (Mihovil Tomić) polovinom 17 stoljeća sa svojom družinom ovuda hajdukovao, zapalio je ovaj han koji se tada nalazio u posjedu Habibija. Priča se da je kuća Abdullaha Habibije sagrađena od materijala koji je donešen do porušenog hana. U njoj je uzidana ploča na kojoj piše da je sagrađena 1781/2 (1196). Za Mijata harambašu se kaže da je logorovao na Blazinama više Kruščice. Kada su stanovnicima dojadila Mijatova nasilja potuže se ono paši u Travniku. Paša se tada spremi i pođe s vojskom put Blazina. Prešavši Zec planinu i popevši se na gorje nedaleko od kojeg izvire Vrbas, zastao je s vojskom i tu se sa njom posavjetovao (divan učinio). Zato je ovo gorje koje je duko nekoliko kilometara prozvano Divanom. Paša je od Divana pošao prema Blazinama na koje je pred mrak srigao, kod vrela čadore razapeo i tu s vojskom prenoćio. Zato je ovo vrelo prozvano Pašino vrelo ili Pašine vode, Pašinac. Rano ujutro pošao je paša prema Mijatovoj Glavi na kojoj ga je čekala utaborena harambašina vojska. Mijatovom glavom zove se jedan brežuljak koji je od Pašina vrela udaljen jedno kilometar. Spram Mijatove glave nalazi se Balina kosa koja je ovaj naziv dobila po tome što je Mijat harambaša za vrijeme borbe vikao pašinoj vojsci koja je s Baline kose napadala : Udri balija ne šali se! Između Mijatove glave i Baline kose nalazi se mjesto Popala dobilo naziv po tome što su se tu vojske sudarile i izginule (popadale). Mijatova glava najverovatnije dobila je ime na osnovu toga što mu je tu i ostala. Imamsku dužnost u ovoj džamiji vršili su: Habib hodža oko 1817. godine, Šejh Sulejman Mustafić u drugoj polovini prošlog stoljeća, Ibrahim ef. Terzić, Sulejman ef. Mustafić, Mehmed ef. Kozić, Vehbi ef. Radmanić, Mustafa ef. Zlomušica, Mesud ef. Ćosić, Agan ef. Memić i današnji imam Azem ef. Čomor.
 

SOLAKOVA KULA


Solakova kula nalazi se jedan kilometar južno od Kruščice. Prošlost ovog naselja vezana je za ličnost nekog Solaka (leksičko značenje riječi solak je “ljevak”. U prošla vremena se pod ovim imenom podrazumjevao izvježban strijelac koji je bio vješt rukovati lukom i strijelom s obje ruke. Spahija Solak Skender i sin mu Hasan posjedovali si 1574.godine, čifluk (posjed) u Goranima a u to doba su stanovali na Selu,oko pet kilometara sjeverno od Gorana, gdje je neki njihov pred polovinom 18 stoljeća sagradio kulu od pet spratova, pa ovo mjesto od tada umjesto Selo nosi naziv Solakova Kula. Prema narodnom predanju kula je podignuta oko 1578.godine, a Solak koji ju je gradio imao je u ovom kraju velike posjede i neograničenu vlast.

Priča se da su padine ispod njegove kule pa sve do Neretvice nekada bile zasađene vinovom lozom. Ne zna se tačno kako je završio svoj život Solak graditelj kule ali se pretpostavlja da nije umro u ovim krajevima jer bi se spomen na njega vjerovatno očuvao. Predaja kaže da iza sebe nije ostavio muških potomaka pa su njegov ogromni imetak naslijedile njegove kćeri. Veliki dio njegove imovine danas se nalazi u posjedu Dura pa se može zaključiti ili, da su bili rod , ili da se neko od Dura oženio Solakovom kćerima.Kula je bila građena od tesanog i lomljenog kamena i za bazu je imala pravougaonik sa stranicama 5,5 x 5 metara.U prizemlju kule nalazila se je tamnica koja je dobrim djelom bila smještena u zemlji. Na kuli su se nalazila samo jedna vrata i to na prvom spratu južnog zida. Bila su građena na ćemer i bila visoka 1, 65 metara. Svaki boj (sprat) je bio visok po 1, 90 m pa je kula s prizemljem bila visoka 11, 40 metara. Solak je doveo vodu do svoje kule iz daljine od dva i po sahata hoda sa Hodina, najboljeg vrela u ovom kraju.Ne zna se kako je Solak skončao svoj život ali najvjerovatnije je da je umro daleko od ovih krajeva čim nema nikakve predaje niti biljega o tome.