SEONICA I OKOLINA
Seonica je udaljena od željezničke stanice u Ostrošcu 12 km. i s njim
preko Buturović polja povezana asfaltnim putem.
Smještena je u kanjonu riječice Seončice i sastoji se od mahala:Donje,
Gornje i Poretka. Ranije je ovdje postojala i mahala Šašići čiji su
stanovnici poslije 1945. godine otišli.
Seonica je u 15 stoljeću bila rezidencija bogumilskih gostova koji su
bili viši funkcioneri u hijerarhiji bosanske crkve. Ovdje je 1422.
godine živio gost Radin Butković koji je u to doba bio najbogatiji
bogumil u Bosni. Njegov testament čuva se u historijskom arhivu u
Dubrovniku i veoma je važan izvor za izučavanje bogumilskih pitanja kod
nas. Svojim nasljednicima ostavio je u Seonici i okolini veliki pokretni
imetak. Među njima se naručito ističe gost Radin Seničanin koji je
doživio pad bosanske samostalnosti i dolazak Turske. 1]
Uspomena na bogumile bila je u Seonici do nazad 70 godina veoma živa.
Priča se da je na mjestu donjomahalske džamije bila u predtursko doba
bogumilska crkva čije je zvono navodno zakopano negdje u haremu oko
džamije.Priča se također da su bogumili prvi počeli saditi kesten u ovim
krajevima. Uspomenu na njih čuvaju brojne nekropole stećaka, imena sela
(Gostovići, Dobrigošće i Ugošće), lokaliteta (Gostovljak) i prezimena (Potur,
Goastevčić i Pataronović 2])
U Seonici se od islamskih spomenika nalaze dvije džamije i mekteb, a
ranije je ovdje radila i jedna tekija i bilo više konaka.
U Seonici postoje , kao što rekoh, dvije džamije. Jedna u Gornjoj i
jedna u Donjoj mahali.
Kada je u ljeto 1936. godine srušena stara džamija u Donjoj mahali
nađena je u zidu iznad ulaznih vrata jedna velika ploča sa natpisom :
“Ja fettah sene 1073”, što znači:O veliki osvajaču godine 1073
(1662/63). Do ove godine je po svoj prilici završena islamizacija
bogumila u ovim krajevima koji te godine ruše svoju bogumilsku crkvu i
na njenom mjestu, vjerovatno od istog materijala prave džamiju. Ta je
džamija bila malih dimenzija, građena od stećaka i lomljenog kamena,
pokrivena četverostrešnim krovom pod pločom i imala malu drvenu munaru.
Na njenim temeljima džematlije su 1936 godine sagradile novu, veću
džamiju sa oko 15 metara visokom munarom koja je do džamijskog krova
građena od kamena a odatle do alema od drveta. Od stare džamije je ostao
samo prednji zid dok su ostala tri porušena.Godine 1961, džematlije su
ponovo porušile staru munaru i podigle novu od kamena. Dijelom je ova
nova munara ozidana od kamena munare u Ostrošcu koja je akumulacijom
Jablaničkog jezera potopljena. Priča se da je staru džamiju sagradio, uz
pripomoć mještana, Šaban Numan ef. Malkoč i da su oni bili prva
muslimanska porodica koja se doselila nakon islamizacije.
Derviš Buturović, rođeni Seoničanin napisao je na temelju turskih izvora
nekoliko radova o seonici i njenim porodicama. On je na temelju berata
(dekreta) sultana Mehmeda IV od 7 Muharrema 1066 (6. novembra 1655)
utvrdio da su donjomahalsku džamiju pravili neki Malkočevići. Berat je
izdan povodom smrti Mehmeda, imama i hatiba ove džamije i postavljanja
na njegovo mjesto sina mu Ahmeda. U drugom beratu stoji da je ovu
džamiju podigao neki Ferhat hodžas Buturović zvani Malkočević i da je on
bio njen prvi imam 3].
Neki Nuh bio je 1127 (1715) hatib, a neki Muharem ef. 1254 (1838) godine
ima ove džamije 4]. Smrću mula Alije popstavljen je 21, ševvala 1258 (35
novemar 1842) privremeno na njegovo mjesto neki Muharrem iz Seonice 5].
Služba imameta i hatibeta s koljena na koljeno sve do XIX stoljeća
prenosila se od ranije spomenutog Muharrema do Muharrem age Alikadića
njegovog potomka. Od konca prošlog stoljeća do danas imami i hatibi ove
džamije bili su:Muharem ef. Begeta, Šaćir ef. ]ota, Vejsil ef. Uzunović,
Ibrahim ef. Bajraktarević, Ragib ef. Lukšija, Osman ef. Buturović, hafiz
Mustafa beg Buturović, Ahmed ef. Uzunović, Hasan ef. Macanović, Ahmed
ef. Buturović , Muhamed ef. Dermalja.
Islam sin Mehmedov iz zaseoka Raotići uvakufio je 6000 akči srebrenog
novca i svojom vakufnamom od 1 rebia 1089 (23.4.1678) odredio sljedeće:
-Da mutevelija daje svake godine ovaj iznos na interes (priplod tako da
svakih deset akči donosi godišnje 11 akči i dvije pule.
-Da mutevelija njegova vakufa bude Ahmed ef. imam džamije u Seonici i da
mu za vršenje ove dužnosti daje godišnje 210 akči. Poslije njegove smrti
ovu će dužnost vršiti potomci s koljena na koljeno. Kad oni izumru onda
će mutevelija biti onaj koji bude imam džamije. Mutevelije su dužne
svaki dan proučiti za vakifovu dušu poglavlje “Mulk” i svako uoči petka
i ponedjeljka jedan odlomak (ašere) iz Kur’ana 6].
Vakif, po svoj prilici potiče iz stare porodice Zatega koji i danas žive
u ovom mjestu. 7]
U Gornjoj mahali nalazi se džamija s drvenom munarom. Sagrađena je oko
1880. godine a zadužbina je Bege (Begajete) Begeta kćeri Omer – begove a
udove Muharema Buturovića. Za izdržavanje džamije uvakufila je čiftluk
Bjelovčine kod Konjica i Podine u Seonici. Za ovo uvakufljenje napisala
je vakufnamu koja se nije sačuvala.Prvi mutevelija njenog vakufa bio je
njen brat Osman Nuri a prvi imam džamije bratić Muhammed ef. Poslije
njega imami su bili : Osman –beg Buturović i sin mu šejh Ahmed –beg.
Džamija je definitivno zatvorena 1920. godine. Džamija se nalazi u
ruševnom stanju.
Tekija u Seonici
Pored dviju džamija u Seonici je postojala i tekija u koj se je do 1912.
godine zikr činio. Zadužbina je Šejh Osman Nuri Begete koji je rođen u
Seonici u prvoj polovini prošlog stoljeća gdje je pred svojim ocem Omer
– begom stekao temeljno obrazovanje.Kasnije je nekoliko godina učio u u
medresi u Fojnici pred muderisom Arif Sidki ef. Kurdom (zelejnkom),
poznatim nakšibendijskim prvakom. Polovinom prošlog stoljeća išao je u
Istanbul i tamo dobio idžazet (diplomu) da može vršiti dužnost šejha. Po
povratku iz Istanbula živio je do smrti u Seonici.
Oko 1883. godine sagradio je kod svoje kuće tekiju koja je bila
nakšibendijskog reda. Sastojala se od dvije prostorijeod kojih je veća
imala mihrab. Svako uoči petka i uoči ponedjeljka klanjala se džematile
jacija u tekiji i iza jacije bi se proučio zikr na koji su dolazile i
žene. Šejh Osman Nuri je bio prvi šejh ove tekije i tu je dužnost do
smrti vršio. Umro je oko 1890 godine i pokopan u malom mezarju pred
predvorjem tekije. Ovaj Šejh je vršio i imamsko muallimsku dužnost u
Seonici. Pripovjedalo se da je znao perzijski i da je dobro poznavao
perzijsku književnost i filozofiju. Osim toga znao je još arapski i
turski jezik. Ostavio je iza sebe tri sina: Numana, Muhameda i
Abdullaha. Numan i Muhamed su učili u Sarajevu i pred Prvi svjetski rat
su odselili u Tursku i tamo umrli. Abdulah je umro 1937. u 83-ćoj godini
života i sahranjen u mezarju pred tekijom.
Poslije smrti Šejh Osman Nurije za šejha ove tekije postavljen je Šejh
Ahmed-beg Buturović koji je ovu dužnost vršio do njenog zatvaranja
1912.godine. Poslije smrti oca mu Osman-bega bio je i imam
gornjomahalske džamije sve do njenog zatvaranja 1920.godine.
Šejh Ahmed-beg je kod svoje kuće, oko dvije stotine metara zapadno od
tekije imao prostran konak s prizemljem i spratom. U prizemlju su se
vezali konji a na spratu su bile tri prostorije i velika divanhana gdje
su dolazili musafiri.
Mekteb
Pored dviju džamija u Seonici je radio i jedan mekteb. Stari mekteb se
nalazio pri vrhu Donje mahale. Ne zna se kad je napušten i nedaleko od
njega napravljen novi mekteb. I “novi” mekteb je srušen i na istom
mjestu sagrađen “novi”.
Konaci (ahari)
U Seonici je za Turske uprave otvoreno i radilo više konaka u koji je
svaki putnik-namjernik mogao odsjesti i ostati koliko želi. Polovinom
prošlog stoljeća na vrhu Gornje mahale radio je konak Kadri-bega Begete,
Bio je građen na dva sprata i imao je s dvije suprotne strane kamene
basamake, uz jedne su ulazili musafiri a uz druge im se unosila hrana.
Više konaka nalazila se sofa do koje je s vrela Mandinovca bila dovedena
voda. Ovaj vodovod je bio dug oko 800 metara i proveden kroz zemlja
čunjkove promjera oko 10 sm. Buturovići su imali četiri konaka:
Avdibegov, Ibrahimbegov, Adembegov, i Šejh Adembegov. Ovdje je postojao
i bio na glasu i konak Mehmed bega Hasagića koji je radio do kraja
prošlog stoljeća. U prošlom stoljeću radili su ovdje još konaci; Halil
bega Begete, dva u Alikadića: Avdagin i Sabitagin i po jedan u
Alibegovića, Beg-imamovića, Delića, Pašalića i Šećibovića. Ovdje je još
krajem prošlog stoljeća radilo sedam dućana, tri kafane i jedna
pekara.Seonica je dala veliki broj uleme: kadija, muallima, imama,
hatiba, šejhova i prepisivača. Husein sin Muhamedov iz Seonice učio je
1846 godine u medresi na Bentbaši u sarajevu i tamo prepisao jednu
zbirku iz islamskog pravaŠ8]. Seonica je dala dosta kadija. Porodica
Alikadić i Hamidkadić dobile su su svoja prezimena po svom rodonačelniku
koji je bio kadija. U Seonici je ponekad sjedio naib neretvanskog kadije
i ona je za turske uprave bila adminiastrativni i trgovački centar
nahije Neretve.
--------------------------------------
1] Dr ]iro Truhelka, Testament gosta radina Butkovića, i još nešto o
gostu Rainu, Glasnik Zemaljskog muzeja, sarajevo 1911. i 1913. str;374.
2] Ovo je prezime izumrlo
Š3] Derviš Buturović, Povodom jedne vakufname, Glasnik VIS-a Sarajevo
,1952, br.1-4, str.57.
4] Dokument broj XIX u kolekciji turskih dokumenata Hifzije Hasandedića
5] Dokument broj 3009 u Gazi husrevbegovoj biblioteci
6] Isto kao fus nota 21 str 6o
7] U ovom selu su ranije živjele i Šilje koji su izumrli. Na njih danas
podsjećaju lokaliteti Šiljići, između Raotića i Jukića. Šiljino guvno i
Šiljino groblje koje je davno napušteno i u kome se do danas sačuvalo
nekoliko nišana bez natpisa.
8] Kasim Dobrača, Katalog Arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Gazi
husrevbegove biblioteke. sv.2, sarajevo, 1979, str 647-648
