Džamija danas

stara džamija srušena u agresiji

džamija prije 70 godina

Džematski odbor Glavatičevo obuhvata veliki broj sela (Vidi prvu stranicu – fus nota). U ovom džematu džamija je napravljena veoma davno. Neki ljetopisci koji su prolazili ovim krajevima krajem pretprošlog stoljeća (oko 1782. godine) zabilježili su da je u Glavatičevu bila mala džamija. U arhivi Medžlisa IZ-e Konjic nalazi se podatak da je sagrađena 1658. godine ali nije naveden izvor iz kojeg je taj podatak uzet. Ova džamija je nekoliko puta popravljana i proširivana. Za vrijeme ustanka protiv Austro-Ugarske 1882. godine ova džamija je bila zapaljena zajedno sa drvenom munarom. Nakon toga ponovo je izgrađena i umjesto drvene munare izrađena mala zidana munara. 1967  je prilozima Kašić Kade i Emine te ostalih mještana podignuta veća  munara od sedre. Pored ove džamije je pred sami rat uređeno dvorište i veoma lijep mekteb sa abdesthanom. U ratnim razaranjima džamija je prvo nekoliko puta pogađana, pri čemu je munara bila pri vrhu srušena a kasnije i zapaljena tenkovskim projektilom. Ulaskom agresorskih snaga na ovo područje ostaci džamije su minirani. Donacijom Visokog Saudijskog komiteta na mjestu ove stare džamije podignuta je nova i ljepša džamija pored koje je podignuta i munara. Imam u ovoj džamiji već duži niz godina je Salih ef. Ćesir.Od imama koji su prije njega obavljali imammsku službu u Glavatičevu potrebno je posebno spomenuti hodžu Hasan ef. Razića iz sela Razići koji je 60 godina bio imam u Glavatičevu. Inače je rođen 1878. Osamnaet godina se školovao u medresama u konjicu i Mostaru. Poznavao je arapski, turski i perzijskiu jezik. Umro je 1968.godine.  Pored džamije u Glavatičevu u okviru ovog džamijskog odbora nalaze se još mekteb u Kašićima  te dva u Grušči.

Što se tiče istorije ovoga kraja mnogobrojni izvori potvrđuju da je područje Glavatičeva i okoline od XII stoljeća pa do dolaska Turaka bilo veoma važno kako u vojnom , tako i u privrednom i kulturnom pogledu. Centar tog razvijenog  kraja bio je grad Kom, čije su ruševine i sada očuvane na teško prohodnom vrhu planinskog grebena iznad sela Kašići. Prema Komu čitavo područje današnjeg Glavatičeva prozvano je Komska Župa ili samo Župa.

Od XII do početka XIV stoljeća brojni su dokumenti o velikaškoj porodici Stanković, čije je sjedište bilo u Biskupu, nedaleko od Glavatičeva. Pored zemljoradnje i stočarstva u Župi je bilo veoma razvijeno rudarstvo. Rudokopi su se nalazili na Kuli, te u Razićima i Dudlama. Pojedina sela imala su zadatak da Stankoviće snabdijevaju pojedinim prehrabrenim proizvodima pa su neka po tome dobila i ime, npr. selo Ribari čiji su mještani ribom snabdijevali ovu porodicu.

Po jednoj legendi i Glavatičevo je dobilo naziv po ribi Glavatici, koje je u to doba bilo u Neretvi.

Međutim, dr Pavao Anđelić u svojoj knjizi “Spomenici Konjica i okoline” tvrdi da je Glavatičevo dobilo sadašnji naziv po vlastitom imenu Glavat, Glavatec, Naime, područje današnjeg Glavatičeva nalazilo se u posjedu nekih Glavata ili Glavateca, kojih je bilo u susjednom Nevesinju. Budislav Glavatec “iz Nevesinja” spominje se 16. septembra 1330. godine, Tog dana on je u Dubrovniku kupio neke stvari za Ženu velikaša Poznana Purčića. Anđelić izvodi zaključak da je ovo mjesto dobilo ime po svom vlasniku što je po njemu moglo biti u XiV ili XV stoljeću.

Kosače su Župom upravljale sve do druge polovine 1465. godine. Dvije godine ranije, 1463. poslije pohoda tuskog sultana Mehmeda fatiha osvojen je Konjički kraj, pa i Kom. Postoji podatak da se turska vojska 22 juna 1463. godine nalazila u Nevesinju. Zapovjednik joj je bio Mahmut-paša Anđelović, koji je za nekoliko dana osvojio Kom. Ali od početka jula pa do septembra iste godine herceg Stjepan Vukčić i njegovi sinovi krenuli su u protivakciju i ponovo povratili Kom i okolinu. Tako je ostalo dvije godine. Sredinom 1465. godine turska vojska pod zapovjedništvom Ish-bega Ishakobića provalila je u zemlju herceg Stjepana i potpuno je zauzela. Tada je pao i Kom.

Komska Župa je postala nahija i pripala je Kadiluku Blagaj. To se vidi iz popisa bosanskih sandžaka iz 1469. godine. Po dolasku Turaka, neko prije neko poslije, sve stanovništvo je prešlo na islam.U ovom mjestu je bilo dosta bogumila od kojih su neki dugo ostali u svojoj vjeri prije nego što su prešli na islam.

“Neki Lazo bogumil prešao je na islam, ali se nećkala njegova žena Mara (Marija). Često su je pitali:”Da li si Marija razi?” (misli se na prelazak na islam). Po tome su je nazvali Raza , Razija a njene potomke Razići kao i naselje u kom je stanovala. od porodice Razići nastalo je više drugih: Ćesiri, HodŽići, Husići...Dedići vode porijeklo od Miloševića, potomaka bogumilskih rukovodilaca. Tabakovići potiču od Batinića a Hebibovići od Bjelojevića.”Š1]

Hršćansko stanovništvo je kasnije naseljeno na područje Glavatičeva. Za vrijeme turske vladavine Glavatičevo je prestavljalo važan saobraćajni čvor. U početku se preko Neretve prelazilo u mjestu Lađanica uzvodno iznad Glavatičeva (Lađanica je po lađarima i dobila takav naziv). Kameni most u GlavatičevuŠ2] je izgrađen odmah iza Karađozbegova mosta u Konjicu. Kada je hadži Bali iz Mostara 1612. godine popravio ovaj onjički most on je sagradio sličan u Glavatičevu. Kada je ovaj vremenom dotrajao nalazimo u fermanu sultana Mehmeda IV, početkom aprila 1686. g. naređenje hercegovačkom mutesarrifu Husejnu da “popravi most u Glavatičevu koji je podigao hadži Bali iz mostara”Š3]. I s jedne i s druge strane mosta bili su izrađeni hanovi u kojima su noćevali putnici za Sarajevo, Bjelimiće, Konjic ili Nevesinje. Pred kraj Turske vladavine ovaj kraj je u administrativnim knjigama vođen kao Džemat Župa kako je ostalo sve do dolaska Austro-Ugarske.

Ovaj kraj je pružio veoma jak otpor Austro-Ugarskim trupama. Borbe su se nakon Vrapča vodile na desnoj obali Neretve a jedan od velikih okršaja vođen je u selu Ribari ispod Bajića glavice. Š4]

Zanimljivo je da se ovdje desio još jedan veliki boj sa Austro-Ugarskom prilikom hercegovačkog ustanka 1882. godine kada je 150 ustanika porazilo u prvoj borbi Austro-Ugarsku vojsku kod mosta u Glavatičevu. Ustanike je vodio Sulejman beg Šurković iz Bjelimića.

(opširnije o glavatičevu www.glavaticevo.com


--------------------------------------------

Š1] Šefik Pašić: “Porijeklo porodica”, Oslobođenje “ 14.I 1972.g.

Š2] Na mostu u Glavatičevu postojao je i natpis kojeg je M. Mujezinović uslikao i preveo. U prevodu ovaj natpis je glasio:”Pisao Emin, Ahmed,alemdar,Mehmed, Alemdar, Salih- baša, mula Šišman, Ali baša, mula Mehmed, dovršena gradnja godine 1255 (1839)”

U ovom kronogramu su nabrojane ličnosti koje su pomogle obnavaljanje mosta i godina kada je on obnovljen.

Š3] Arhiv hercegovačke franjevačke provincije, AT Vi/294

Š4] Bajići su kako se pretpostavlja nastali od Bjelogrlića iz Gacka. Prvo su doselili u Raziće a odatle kasnije prešli u Ribare i na Bajića Brdo