Thu05132021

Last updateWed, 12 May 2021 11pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Ramazanske teme Ramazanske blagodati i ibadeti

Ramazanske blagodati i ibadeti

U ovoj zbirci tekstova – hrestomatiji vam nudimo na čitanje interesantne i poučne tekstove o mubarek ramazanu, postu, Bedru, Lejletul-kadru i bajramu iz pera poznatih bosanskih autora. Tekstovi su prethodno objavljeni u islamskim časopisima: Novi horizonti, Preporod i Semerkand. Autori tekstova su: Aljo Cikotić, hfz. Mevludin Dizdarević, dr. Fuad Sedić, dr. Senad Agić, Ishak Sedić, Seid Silajdžić, Šefko Sulejmanović, Abdulkadir Indžić i hfz. Halil Mehtić. Kompletnu knjigu možete downloadovati ovdje. (pdf, 1 MB)

 

SADRŽAJ


DOBRODOŠLICA RAMAZANU - Aljo Cikotić 


DOČEKAJMO RAMAZAN KAO DA NAM JE POSLJEDNJI! - Aljo Cikotić 

MJESEC KADA SU KAPIJE NEBESA ŠIROM OTVORENE - hfz. Mevludin Dizdarević 

PREPUSTIMO SE RAMAZANU! - hfz. Mevludin Dizdarević 

RAMAZAN NAM DONOSI S M I R A J DUŠE - hfz. Mevludin Dizdarević 

MJESEC ISLAMSKOG POSTA JE P R O L J E ĆE LJUDSKIH DUŠA -Nezir Halilović 

MJ E S E C ALLAHOVE DŽ. Š. M I L O S T I - dr. Fuad Sedić 

RAMAZAN MJESEC POSTA I RADOSTI - dr. Senad Agić 

KOME I ZAŠTO JE PROPISAN RAMAZANSKI POST?! - hfz. Mustafa Efendić 

B I T K A NA BEDRU - Seid Silajdžić

RAMAZANSKO PODSJEĆANJE NA UČESNIKE BEDRA I NAŠE BOSANSKE ŠEHIDE I GAZIJE - Šefko Sulejmanović 

ZADNJA TREĆIN A RAMAZANA - Ishak Sedić

RAMAZAN KAO PRILIKA JAČANJA MEĐULJUDSKIH ODNOSA - Abdulkadir Indžić

VRIJEDNOST RAMAZANSKOG UDJELJIVANJA I NOĆI LEJLETUL-KADR - Abdulkadir Indžić

BAJRAMSKE POČASTI MU'MINIMA - dr. Halil Mehtić

 

DOBRODOŠLICA RAMAZANU

Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 98, oktobar 2007. god.


Zar ne znaš da u godini ima doba koje je plodnije od ostalih, doba u kome lista drveće i cvijeće cvjeta, doba kada je zemlja pogodnija za obradu, kada se sjeme lakše prima i daje dvostruke ili višestruke plodove? To je proljeće koje poljoprivrednici rado čekaju da zasade i posiju ono šte žele. Tako je i s ramazanom - on je proljeće za duše.


Piše: Aljo Cikotić
Prođe još jedna godina... Ramazan je opet tu... Nama bi suđeno da ga dočekamo, doživimo i zdušnije se predamo ibadetu, da živimo njegove prelijepe dane i presvijetle noći. Šta misliš, da li ćemo živjeti još toliko da ga ponovo dočekamo, ili će nas u ovom kratkom vremenskom rastojanju smrt preteći pa se više, možda, nećemo ni sresti?
Ima li neko kome Allah garantuje da će mu produžiti život te da će i iduće godine dočekati ramazan? Ko je u to siguran neka odgodi ponešto od svojih poslova. Ali, kako je sudbina nepoznata i skrivena, tako i smrt dođe u trenu i suđeni čas nastupi iznenada!? Tako mi Allaha, zaista je glupo prodati budućnost za sadašnjost, istinsko ubjeđenje zamijeniti sumnjom.

"Šta ti misliš, ako im Mi dopuštamo da godinama uživaju, i naposljetku ih snađe ono čime im se prijeti, zar će imati šta od slatkog života koji su provodili?" (Eš-Šu'ara, 205-207)

"I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koje će riječi, ako ne u Kur 'an, vjerovati?" (El-E'araf, 185)

Potrebno je čvrsto se odlučiti i dati sve od sebe da se ramazan iskoristi kao jedinstvena, izvanredna prilika. Zar ne znaš da u godini ima doba koje je plodnije od ostalih, doba u kome lista drveće i cvijeće cvjeta, doba kada je zemlja pogodnija za obradu, kada se sjeme lakše prima i daje dvostruke ili višestruke plodove? To je proljeće koje poljoprivrednici rado čekaju da zasade i posiju on što žele. Tako je i s ramazanom - on je proljeće za duše.
Svako dobro i korisno djelo koje čovjek učini u ovom mjesecu raste i razvija se bujnije. Njegov post, namaz, razni oblici dobročinstva donose mnogostruku nagradu. Dosta je samo da je u njemu Noć Kadr.
"A šta ti misliš šta je Noć kadr? Noć kadr je bolja od hiljadu mjeseci."
(El-Kadr, 2-3)
Među nama ima i onih koji su do sada propuštali ove prilike, pa je pravo vrijeme da se uključe u redove klanjača, prije nego što posve izgube put.
"O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili." (El-Bekare, 183)
"U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanja dobra od zla." (El-Bekare, 185)

Potvrđeno je da je Poslanik, s.a.v.s., obveseljavao ashabe s dolaskom ramazana. Obavijestio ih je da je to mjesec u kojem se otvaraju vrata milosti i Dženneta a zatvaraju vrata Džehennema i okuju se šejtani. Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: "Kada nastupi prva noć ramazana, okivaju se šejtani i džinni odmetnici, i zatvaraju se vrata Džehennema, tako da se nijedna više ne otvore, a otvore se vrata Dženneta, tako da se nijedna više ne zatvore, a glasnik poviče: 'O ti koji želiš dobro, pristupi! A ti koji želiš zlo, odstupi!' I Allah tada oslobađa svoje robove iz vatre i to svaku noć." (Tirmizi, Ibn Madže)

To je mjesec koji je došao ljudima da im kaže: "Milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine." (El-E'araf, 56)

Mjesec je to koji je došao da opere prljavštinu grijeha čistom vodom pokajanja. Došao je da očisti duše i srca, da ujedini muslimane na pravom putu. Došao je da pruži priliku za pokajanje i vraćanje Allahu, dž.š. "Reci: 'O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv'." (Ez-Zumer, 53)

Dakle, započnimo svoju akciju u ovom blagoslovljenom mjesecu pokajanjem, napuštanjem svega što ne valja i izbjegavanjem svakog grijeha: "I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite." (En-Nur, 31) Gospodaru naš, oprosti nam! Gospodaru naš, sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni!

Allah, dž.š., u ovom mjesecu izliva svoju milost i ispunjava molbe: "A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli." (El-Bekare, 186)

Nakon što ispraznimo svoja srca od mraka strasti, moramo ih napuniti svjetlom mudrosti. Ramazan je mjesec upute i milosti... Upute i milosti koji obuhvataju nebesa i Zemlju, upute i milosti koji su poslani s Neba. Onaj ko napusti pravi put živjet će težak život i na ovom i na budućem sviietu. Kaže Uzvišeni: "A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem dann ćemo ga slijepim oživjeti. - Gospodaru moj, - reći će - zašto si me slijepa oživio kad sam vid imao? - Eto zašto - reći će On: - Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen." (Ta-ha, 124-126)

U ovom blagoslovljenom mjesecu Božije kuće, džamije, pune su klanjača, učača, upućivača, i onih koji traže, i onih koji žele uputu... U njemu su srca vjernika prepuna milosti, topline i dobročinstva prema siromahu i siročetu.
Da bismo postigli takav osjećaj moramo izbjegavati lažan govor, prevare, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, nedolično odijevanje i druženje s nevaljalim osobama. Donesimo iskrenu odluku da ćemo ove mubarek dane provesti u dobročinstvu, da ćemo izbjegavati besposličarenje i gubljenje dragocjenog vremena. Učimo puno Kur'an, istigfar (traženje oprosta), zikr (spominjanje Allaha), dove (molbe u kojima tražimo od Uzvišenog Gospodara ono što nam je potrebno). Nastojmo da sve propisane namaze obavljamo na vrijeme vodeći računa da budemo skrušeni i svojim mislima prisutni u namazu. Nastojmo da, pored propisanih namaza, klanjamo i nafile - dobrovoljne namaze. Cilj propisivanja posta u ramazanu je postizanje bogobojaznosti i ustrajnosti na pravom putu. Uzvišeni kaže: "O vjernici, propisan vam je post kao što je bio propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili." (El-Bekare, 183)

Ramazan je dragocjena prilika da zaslužimo Allahovu milost i oprost, da spoznamo put sreće i spasa. Puno je omladine, a i starijih, koji ne znaju za taj put. A kako i da ga upoznaju kada se druže samo sa osobama koje imaju loš govor i loše ponašanje!? Takve osobe nemaju dodira s onima koji klanjaju, poste, čine dobra djela. Oni nisu izabrali put spasa i sreće, ali će se kajati... Ljepotu vjere može znati samo onaj ko je u vjeri, kao što ljepotu sretnog braka može znati samo onaj ko živi u takvom braku.
Brate i sestro!
Vratite se Allahu i pokajte se! Čuvajte namaze, obavljajte ih na vrijeme! Prvo za što ćemo biti pitani na Sudnjem danu je namaz. Namaz je stub vjere. Dođite u džamiju odazivajući se Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s. Koju šansu poslije ove mislimo iskoristiti? Vallahi, doći će dan kada nam kajanje neće biti od koristi, na dan smrti, a svaki dan čujemo da je neko preselio, danas jedna dženaza a sutra druga. Kaže Uzvišeni:
"Kad nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: - Gospodaru moj, povrati me, da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio! - Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti , - pred njima će prepreka biti sve do dana kada će oživljeni biti." (El-Mu'minun, 99-100)

Pored onosvjetskih, ahiretskih sevapa i nagrada, post ima neosporne i ovosvjetske, dunjalučke koristi. Post je zdrav. Postoje klinike koje liječe neke kategorije bolesnika metodom uzdržavanja od hrane. Mi muslimani na ramazanski post gledamo sa šerijatskog aspekta - da je to Allahova naredba, ibadetska samokontrola i izgrađivanje osjećaja blizine Allaha, dž.š., i Njegovog konstantnog praćenja, što čovjeka čini odgovornim da kontroliše svoje postupke i bude koristan član zajednice. U hadisu Džibrila, a.s., na pitanje o ihsanu, Poslanik, s.a.v.s., odgovara: "Da Allaha obožavaš kao da Ga vidiš, pa iako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi." Postač se približava sferama ihsana i doista, njega ne može niko kontrolisati osim Allaha, dž.š. Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Kada zapostiš, neka poste uši tvoje, i oči tvoje, i tvoj jezik neka posti od laži i onog što je zabranjeno, i ne uznemiravanje! Neka se na tebi ogledaju post i smirenost. Učini da ti dan posta ne bude kao dan kada se mrsiš!"

Ebu Hurejre, r.a., prenosi Poslanikovo, s.a.v.s. , kazivanje: "Uzvišeni Allah je rekao: 'Svako čovjekovo djelo pripada njemu, osim posta; post je Moj i Ja ću za njega posebnu nagradu dati. Post je štit, pa kada neko od vas posti neka ne govori bestidne riječi i neka ne viče... Ako ga neko opsuje ili napadne, neka kaže: 'Ja postim'... Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedov život, zadah iz usta postača je kod Allaha vredniji od mirisa miska... Postač se sreće s dvije radosti: kada iftari obraduje se, a kad umre i sretne se sa svojim Gospodarem obraduje se svom postu..." (Muslim, Ahmed, Nesai)

Uzvišeni Allah obećava posebnu nagradu postačima, pripremio je za njih i posebna vrata u Džennetu po imenu Rejjan. Poslanik, s.a.v.s. kaže: "U Džennetu su vrata Rejjan kroz koja će ući samo postači na Sudnjem dann. Reći će se: - Gdje su postači? Ustat će i samo će oni ući. Kada uđu, zatvorit će se i niko više neće ući."

Nagrada slijedi i odmah nakon ramazana, prema riječima Poslanika, s.a.v.s.: "Ko isposti ramazan s imanom, iskreno tražeći i želeći Allahovo zadovoljstvo i nagradu, Allah, dž.š., će mu oprostit prijašnje grijehe." (Muttefekun alejhi)

"Allah, dž.š., propisao vam je ramazanski post kao strogu obavezu, a noćno klanjanje vam je sunnet. Ko ga isposti i isklanja s imanom, iskreno tražeći i želeći Allahovo zadovoljstvo i nagradu, izaći će iz ramazana čist od grijeha kao na dan kada ga je majka rodila."

Nadam se da će ove riječi pronaći uši koje će ih čuti i budna srca koja će ih razumjeti i prihvatiti. Gospodaru naš, učini nas dostojnim Svoje milosti i nadahni nas da slijedimo Tvoju uputu!


Ramazan je mjesec rahmeta - Allahove milosti, magfireta -Allahova oprosta i oslobađanja od džehennemske vatre. Iskoristimo zato ramazanske dane!

 

DOČEKAJMO RAMAZAN KAO DA NAM JE POSLJEDNJI

Piše: Aljo Cikotić

Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 96/97, septembar 2007. god.

Kada čovjek obavlja neki posao, ili posjećuje određeno mjesto, ili se sastane s određenom osobom i pomisli da to neće imati priliku drugi put učiniti, to mu pojačava osjećaj da se tom prilikom treba što bolje iskoristiti jer se ona neće ponoviti. Kada su ashabi slušali Poslanikov, s.a.v.s., savjet od kojeg su im oči suzile i srca podrhtavala, kazali su mu: - Kao da je to oproštajni, posljednji savjet onoga koji odlazi i neće se više vratiti!? (Tirmizi) Na Oprosnom hadždžu Poslanik, s.a.v.s., je okupljenim muslimanima uputio riječi upute i savjete koji su bili sažetak dugogodišnjeg poslanstva. Iz navedenog shvatamo i tajnu njegova savjeta koji je uputio jednom od ashaba kada mu je rekao: «Kada ustaneš da namaz obaviš, klanjaj ga kao da ti je posljednji u životu!» (Ibn Madže)

Zamislimo čovjeka koji iskreno klanja određeni broj rekata znajući da su mu posljednji koje će obaviti na dunjaluku... Potrudit će se da ih upotpuni, da bude skrušen, iskren u dovama!? Poslanik, s.a.v.s., nas upućuje i savjetuje, a samo Allah zna kako ćemo se osloboditi zamke transformacije ibadeta u adetobičaj.

Zašto i mi ne bismo nastojali da u sve naše ibadete unesemo sebe, da ih obavljamo na način kao da su nam posljednji koje činimo?! Svakako smo na putu bez povratka. Nije naš namaz jedino što je je izloženo opasnosti da se transformiše iz ibadeta u adet.
Ramazan nam je najdraži gost. On će nas oplemeniti ako prema njemu budemo plemeniti. S njegovim dolaskom osjećamo dolazak berićeta i raznovrsnih dobara. On je gost kojeg treba lijepo dočekati. Možda će ga neko od nas dočekati posljednji put u životu. Zato, ugostimo lijepo dragoga gosta! Iskoristimo se trenucima koje imamo priliku provesti s njim!
Zamisli, dragi brate, da dočekuješ veoma dragog gosta, a znaš da ćete se za nekoliko dana rastati i da ga više nikada nećeš vidjeti! Kako bi ga dočekao i ugostio?! Da li bi se potrudio da ga što bolje ugostiš, da mu što više pažnje posvetiš i dobročinstva ukažeš?

Poštovani i dragi čitaoče ovih redaka, hajde da skupa pokušamo zamisliti i dokučiti osjećanja koja ima onaj koji se s nekim voljenim trajno rastaje - da bismo tako ojačali naše vjerovanje i proveli ovaj mubarek mjesec toliko brižno kao da nam je posljednji u životu.

Pokušajmo skupa analizirati sljedeće stavke kako naš post ne bi bio samo puki običaj već istinski ibadet - pokornost Allahu, dž.š., protkan istinskom ljubavlju i zadovoljstvom:
Mi postimo svake godine ramazan ali, u slučaju većine nas, činimo to da obavimo dug i ono što nam je farz - stroga obaveza. Neka ovogodišnji post bude sa željom da ostvarimo i postignemo suštinsku blagodat posta, da to činimo čvrsto vjerujući i nadajući se Allahovoj nagradi i oprostu grijeha, a njih imamo puno.
Nastojimo da svake godine po nekoliko puta proučimo hatmu -cio Kur'an - u toku ovog mubarek mjeseca. Neka nam ove godine cilj bude da jednu hatmu proučimo u namjeri da dubinski shvatimo i zanijjetimo izvršavati sve kur'anske propise, a ne da samo vodimo računa o ispravnom izgovoru harfova.

Obilazimo u toku ramazana džamije kako bismo klanjali za imamom koji ima lijep glas. Neka ove godine naša težišna briga bude da pronađemo mjesta gdje se klanja što potpuniji i ispravniji namaz.
Vodimo brigu da od početka ramazana sve namaze obavljamo u džematu. Neka ove godine naša pažnja bude usmjerena na to da svaki namaz klanjamo na vrijeme, ne kasneći na početni tekbir.

Svake godine nastojimo priuštiti sebi i ukućanima lijepu hranu i dunjalučke blagodati. Ove godine nastojmo da svojim ukućanima ponudimo, pored ovosvjetske, i duhovnu hranu koja će obogatiti i osnažiti njihovu dušu.
Kada uspijemo obveseliti svoju porodicu i unijeti u nju lijepo raspoloženje i osjećaje, nastojmo da ta osjećanja proširimo i na druge porodice.

Svake godine udjeljujemo sadaku u namjeri da pomognemo onima kojima je potrebna naša pomoć. Neka naša ovogodišnja sadaka bude sa nijjetom da njome pomognemo sebe, svoje duše, da ih Allah, dž.š., očisti od grijeha i da se tom sadakom ugasi Allahova srdžba.

Ko je u mogućnosti nastoji da uz ramazan obavi i 'umru radi njene izuzetne vrijednosti. Ukoliko neko od nas, s Allahovom dozvolom, ove godine bude u prilici obaviti 'umru, neka to bude s nijjetom da se njom očisti od prethodno počinjenih grijeha. Kada bude obavljao posljednji tavaf oko Kabe, neka se toga sjeti i to zaželi.
U toku ramazana nastojimo činiti dobra djela. Nastojmo dobro prenijeti i na druge tako što ćemo im pokloniti knjigu ili uputiti koristan savjet.

Od dova koje učimo mi imamo korist. Milionima muslimana su potrebne naše dove, posebno u ovom blagoslovljenom mjesecu. A meleki će govoriti: amin!

Plemenitost je pohvalna osobina koja dolazi do izražaja posebno u toku mubarek ramazana, u manjem ili većem obimu. Nastoj da popraviš odnos s onim s kim ti odnosi nisu na zavidnom nivou, te da popraviš i obnoviš rodbinske veze s onima s kojima su te veze prekinute.

U toku ramazana izolujemo se od ljudi u i'tikafu. Nastojmo ove godine odvojiti se sami sa sobom u namjeri da preispitamo svoju dušu i svedemo račune sa sobom. Može se dogoditi da nas iznenada zadesi smrtni čas i da u kaburu budemo ispitivani prije nego smo na dunjaluku preispitali sebe šta smo propustili od obaveza prema Uzvišenom Allahu.

Drago nam je organizovati iftare postačima, ali ima onih koji to čine da bi se pokazali pred drugima i da bi dobili pohvale. Za takvo djelo nema sevaba. Neka naši nijjeti budu čisti od rijaluka (želje da se drugima prikazujemo) i neka budu iskreni u ime Allaha, dž.š. Neka se na našim iftarima obavezno nađe i po koji siromah.

Nahraniti gladne postače je lijepo i pohvalno djelo, ali je duhovnošću nahraniti izgladnjela srca - stroga obaveza. Nastojmo uložiti maksimum napora i na jednom i na drugom planu!

Približi se u safu onima koje ne poznaješ! Upoznaj se s njima na način da se međusobno zbližite. Poravnavanje safova u namazu iza imama je s ciljem uvezivanja i ujedinjenja muslimanskih srca u vjeri, na pravom putu.
I ja i ti imamo neprijatelje. Zaštitimo se od njih dovom. Mnogo je slučajeva da se neprijatelj preobrazi u prijatelja sebebom dove.

Svake godine slušamo o velikim vrijednostima mubarek ramazana. Učini da ti ove godine najveća briga bude da iskoristiš sve blagodati s kojima dolazi ovaj mubarek mjesec!
Vrijednost ramazana se povećava u Noći kadr. Da li si razmišljao o tome da si možda proteklih godina propuštao njene prilike i vrijednosti? Iskoristi se time ove godine i provedi što više vremena u ibadetu, zikru i dobročinstvu, jer možda je više nećeš doživjeti!

Kada ramazan prođe, zamoli Allaha, dž.š., da ti ukabuli ono što si učinio i da ta djela ne budu uzalud, jer ne znaš da li ćeš ga više ikada dočekati.

Ako sljedeće godine doživiš ramazan, a Allaha, dž.š., molimo da dočekamo i taj i još mnoge ramazane, onda ga opet iskoristi kao da ti je posljednji u životu!

Ovo su neke napomene koje mogu biti korisne, koje nam mogupomoći da ovaj mubarek mjesec iskoristimo na što bolji način, da donesemo čvrstu odluku da ćemo krenuti iznova, uz iskreno pokajanje i povratak Allahu, dž. š.

Allahu dragi, blagoslovi nam ramazan! Pomozi nas da ga ispostimo na ispravan način i da sve namaze u njemu na vakat obavimo! Učini da na njegovom kraju budemo u skupini onih koje si oslobodio džehennemske vatre!

Neka je neizmjerna hvala Ahlahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova s čijom blagodati se upotpunjuju dobra djela.

 

MJESEC KADA SU KAPIJE NEBESA ŠIROM OTVORENE

Piše: hfz. Mevludin Dizdarević

Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 96/97, septembar 2007. god.

 

U jednoj hikaji kaže se kako je Musa, a.s., nakon razgovora s Allahom, dž.š., dobio naredbu da, kada se probudi, prvo što vidi -pojede, drugo - da zakopa, a da od trećeg glavu okrene. Zbilja, kada se Musa, a.s., probudio, začudio se jer je ugledao brdo pred sobom. No, Allahova naredba mora se ispoštovati i on odluči da ga u komadićima počne gutati. Kada je rukom posegnuo ka brdu, Allahovom voljom, ono se pretvori u jednu smokvu i on je stavi u usta. Novo čudo bilo je u tome što ništa slađe i ukusnije u životu nije progutao.
Kada je dalje krenuo, ugledao je hrpu zlata i dragulja. Sjeti se da mu je naređeno da to zakopa i on počne zemlju navlačiti na blago, ali što ga je više prekrivao, hrpa se povećavala. Pošto se uvjeri da taj dio posla ne može završiti, on krenu dalje svojim putem.

Treće što je ugledao bila je lešina koja je širila neugodni smrad. Rečeno mi je da okrenem glavu, pomisli Musa, i on to učini. Pošto je bio radoznao, jedva je čekao da upita Allaha koja je mudrost u ovim naredbama. Kada je Allahu saopćio da je obavio svoju zadaću, Allah mu reče: »Jesi li vidio koliko veliko je ono brdo»? «Jesam», odgovori Musa. «Ono brdo je tvoja srdžba. Kada je progutaš, postaje ukusna. Ono zlato i dragulji su tvoja dobra djela. Što ih više budeš skrivao od ljudi, ona za mene imaju sve veću vrijednost. A uginuli pas, to je slika dunjaluka. Ako mu se budeš posvetio, da znaš šta voliš».

Ova hikaja se vjekovima prepričava po tekijama i derviškim halkama i kazuje da je jedna od suštinskih odlika iskrenih Allahovih robova samokontrola, tj. ovladavanje samim sobom. Za uspjeh u bilo kojem segmentu života, bilo da se radi o duhovnom rastu, intelektualnom, poslovnom ili sportskom, uslov svih uslova je upravo taj, da čovjek bude kadar sebi reći NE. Ustvari, čovjek čovjekom postaje upravo onda kada u sebi sakupi snagu da pobijedi svoj nefs, ali ne na način da ga uništi, što i nije i nemoguće. Već, da on bude gospodar nefsu, a ne da nefs bude gospodar njemu. Nefs je nužan za život čovjeka i on služi da od nas odbije ono što nam šteti i da pribavi sve što je potrebno našem tijelu, kao što su hrana i piće. Nefs je dobar kada je sluga, ali je loš kada postane gospodar, tada čovjek gubi svoje ljudsko lice i postaje čak i gori od životinje. Težnja ka zauzdavanju svojih prohtjeva i ograničavanju želja temeljna je nakana i ramazana, blagoslovljenog mjeseca u kojem se i sada nalazimo. Islamski mislioci vole kazati da je ovaj mjesec karakterističan po najintenzivnijoj komunikaciji između Neba i zemlje, po tome što su u ovim danima i noćima «kapije nebesa širom otvorene», kako to veli S.H. Nasr.

Treba podsjetiti da se komunikacija između Stvoritelja i stvorenog odvija u dvije relacije i svaka ima svoje metode. Allah, dž.š, sa svojim robovima komunicira putem objave kojom On šalje svoju živu riječ i naputak za djelovanje. Drugi obzir ove relacije je stvaranje svijeta, tj. postavljanjem znakova u cjelokupnoj prirodi kojima nam Allah govori o sebi i šalje poruke «onima koji su razumom obdareni». Drugi smjer a isti pravac ovog odnosa je relacija stvorenje-Stvoritelj, koja se realizira namazom, učenjem Kur'ana, dovama, dakle, onim  tanahnim drhtajima duše koji se tako živo osjećaju u ramazanu. Da je ovo tačno, posvjedočuje i činjenica da u časnoj Knjizi, netom nakon ajeta o postu i ramazanu, slijedi veličanstveni ajet o dovi: «A kada te robovi Moji za mene upitaju, Ja sam sigurno blizu: odazivam se molbi molitelja kada me zamoli. Zato, neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu» (Al-Baqara 186).

Ovu tezu o mjesecu ramazanu kao živoj i neprekinutoj komunikaciji između Stvoritelja i čovjeka potkrepljuje i hadis Muhammeda, a.s., koji veli da je u ovom mjesecu «disanje postača tespih a spavanje ibadet». Dakle, ova veza ostaje živa i kada utonemo u san i prividni gaflet. K tome, gotovo sve objave koje je Allah, dž.š., slao preko svojih poslanika svoje ozbiljenje su doživjele upravo u ramazanu, počevši od suhufa Ibrahimovih, a.s., do Kur'ana i Muhammeda, a.s. Posljednja objava počela je stizati u neparnim noćima zadnje trećine ramazana koju Milostivi imenuje Lejletul-kadrom. Ovo je nesumnjivo najznačajnija noć u godini, koja je toliko značajna da je sam Allah, dž.š., upoređuje sa «hiljadu mjeseci» (Al-Kadr, 3.). Kada tumači Kur'ana komentarišu ove stavke, vole kazati da se ovdje ne radi o doslovnoj komparaciji već da hiljadu označava nebrojeno, nešto što se ne da usporediti i samjeriti. Te noći se Milostivi Allah posljednji put u ljudskoj povijesti čovjeku obratio u formi riječi, u obliku Knjige. Noć kadr je jedina noć koju Allah, eksplicite, imenuje mubarek (blagoslovljenom) noći i nju je, kao malo šta drugo, Allah, dž.š., direktno atributirao tim časnim nazivom. To, samo po sebi, rječito kazuje o veličini i značaju koji ona donosi.


Riječ mubarek u Kur'anu

Kur'an je jedina knjiga koja je sačuvana od svake dvojbe. To je knjiga koja u sebi sabire i sukusira mudrost svih ranijih poslanika i svih ranijih objava. Kur'an je toliko savršen da nijedna riječ, nijedno slovo u njemu nije bez smisla, bez razloga. Nešto drugo je - da li mi taj razlog razumijemo i da li smo kadri da ga pojmimo svojim intelektualnim i naučnim kapacitetima i mogućnostima. Podsjećamo da je trebalo da prođu vjekovi da ajeti o dva mora koja se dodiruju ali se ne miješaju postanu malo jasniji. Zanimljivo je da Kur'an nekoliko važnih pojmova oslovljava terminom mubarek, što jamačno potcrtava njihov značaj i specifičnu težinu. Riječ mubarek, u svojoj osnovi, znači razvijanje, povećavanje, sreća, blagodat, blagostanje. Iz istog korijena je i riječ tebrik i tebareke. Prvo znači - dova za povećanje i sreću, a drugo je lijepo Allahovo ime, smatrati svetim, uzvišenim.3 Imenovati nešto mubarekom znači posvjedočiti da se u tome nalazi Allahov blagoslov, da je to, Allahovom voljom, drugačije od ostalog. Mubarek je ono što sa malo daje puno. Ša'ravi kaže da je «bereket onda kada nam nešto daje više nego što očekujemo».4 Vidimo da riječ mubarek ima daleko šire značenje od riječi blagoslovljen/a, kako je najčešće prevodimo.

Šta, dakle, Allah imenuje mubarekom?

Drvo masline Allah, dž.š., imenuje mubarek drvetom. U Ajetu-nur Allah, dž.š., veli «...koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim» (An-Nur, 35.). O značaju masline kazuje podatak da se Allah, dž.š., kune maslinom: »Tako mi smokve i masline i Sinajske gore i grada ovog bezbjednog» (At-Tin, 1-3.). Čak je i Poslanik, a.s., preporučio upotrebu maslinovog ulja: »Jedite ulje i mažite se njime. Ono potiče od blagoslovljenog drveta». Stanovnici ostrva Krit su bili poznati po tome što konzumiraju dosta ulja. Zahvaljujući i tome procenat oboljelih od srčanih bolesti i raka na ovom ostrvu je najmanji u svijetu. Naučnici su utvrdili da se radi o tome što oni koriste uglavnom maslinovo ulje koje smanjuje holesterol u krvi ali samo onaj štetni dok na korisni holesterol ne utječe 

Kjabu je Allah učinio mubarekom. «Prvi hram sagrađen za ljude jeste onaj u Bekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima».

Isau, a.s., dat je atribut mubarek: «I učinio me je mubarekom gdje god bio» (Merjem, 31). Za Isa'a a.s. Gejlani veli da je od njegova bereketa i «pojavljivanje ploda osušene palme njegovoj iskrenoj majci Merjem, alejhasselam, te izviranje vode ispod njega»7 kada su je porođajni bolovi obuzeli.

Voda je u Allahovom govoru također mubarek: «Mi s neba spuštamo blagoslovljenu vodu» (Kaf, 9.). Sve što postoji nastalo je od vode i iz vode. Život bez vode nezamisliv je i nemoguć. Kada naučnici šalju sonde u kosmos da ispituju postojanje života na drugoj planeti jedini im je zadatak da otkriju ima li tragova vode, jer gdje ima vode ima i života.

Voda je Allahov dar nad darovima. Procjenjuje se da 70 posto planete pokriva voda. Međutim, u najvećoj mjeri radi se o vodi koja nije za piće. To je slana voda, neupotrebljiva kada je u tom stanju. Samo 5 posto ukupne količine vode na planeti je slatka i upotrebljiva voda. No, kada se u procesu kruženja vode ti ogromni okeani i mora isparavaju, oni u pari ne nose so i štetne materije već se voda vraća na zemlju u formi kiše koja je slatka, zdrava i korisna za život. Sve to dešava se mimo čovjeka i njegove volje. Čovjek ne zna kako da napravi vodu, on samo zna kako da je potroši i zagadi. Također milost Allahova je da voda pada svima i svi je mogu uhvatiti i naći koliko im je potrebno. «Voda predstavlja nafaku za čitav svijet - za vjernika i nevjernika, dobrog i griješnog».8 Bilo bi nam uistinu teško da je ljudima data vlast da raspolažu ovim darovima.

Kao što imućan svoju zahvalnost manifestuje davanjem, a siromašan strpljenjem, tako se i zahvalnost za vodu kao dar pokazuje brigom o svakoj kapi koja se potroši i sviješću o vodi kao Allahovom daru.

Za planinu Sinaj, gdje se Musa, a.s., susreo sa Svoriteljem svjetova i gdje je primio Tevrat kaže se da je mubarek: «A kada dođe do vatre, neko ga zovnu s desne strane doline, iz stabla u blagoslovljenom kraju.» (Al-Qasas, 30.)
I za islamski pozdrav, kao univerzalni pozdrav svih Allahovih poslanika, kaže se da je mubarek: «A kada ulazite u kuće vi ukućane pozdravite pozdravom od Allaha propisanim, blagoslovljenim i uljudnim.» (An-Nur, 61.)


Mubarek Kur'an

Mubarek se kaže i za noć u kojoj je počelo objavljivanje Kur'ana: »Mi smo počeli u blagoslovljenoj noći da je objavljujemo.» (Ad-Duhan, 3). Povrh toga što je Noć kadr blagoslovljena i sam Kur'an se na četiri mjesta imenuje istim terminom. »A ova Knjiga, koj u objavljujemo, blagoslovljena je.» Ova činjenica dovoljna je sama za sebe da potvrdi grandioznost Kur'ana i noći u kojoj je objavljen. Doista, pojava Kur'ana je, nesumnjivo, najveći blagoslov i svakako najdramatičniji događaj u povijesti ljudskog roda. Dovoljno je samo baciti pogled na geopolitičku kartu onovremenog svijeta pa da se dobije jasna slika o tektonskim promjenama koje će Kur'an donijeti. Sjetimo se samo drevnih hiljadugodišnjih carstava - Perzije i moćnog Bizanta. Ta cartsva vladala su svijetom, a islam će ih u sebe inkorporirati. Od krucijalnog je značaja pojmiti da je kršćanski svijet prije islama bio koncentrisan oko Sredozemnog mora a Evropa se smatrala barbarskom i negostoljubivom. Islam je izgurao kršćanstvo s obala «maternice svijeta», kako se imenuje Sredozemno more, te je ono našlo svoju postojbinu na dalekom i negostoljubivom sjeveru. Vjekovima kasnije more će, kao žila kucavica tada poznatog svijeta, biti «unutrašnje jezero» moćnog islamskog carstva. Paradoksalno je, ali tačno, da je islam od Evrope načinio kršćanski kontinent.

No, sve ove i mnoge druge posljedice jesu direktni plod i rezultat epohalnog susreta u pećini Hira kada je Muhammed, a.s., u mrkloj noći začuo nepoznati glas «Ikre'». Dok su svi spokojno spavali samo jedan je čovjek bio budan. To je bila ona grudva s vrha brda koja se pretvorila u lavinu i tako promijenila svijet. Ako se to desilo jednom, može i drugi put, samo valja ponovo čuti «Ikre'»

 

PREPUSTIMO SE RAMAZANU

Piše: hfz. Mevludin Dizdarević

Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 98, oktobar 2007. god.

 

U nekom davno prošlom vaktu i zemanu bijaše izvjesni čovjek koji je imao odveć neposlušna sina. Sin je svome ocu velike brige zadavao i počesto ga, svojim ružnim djelima, stavljao na muke. Nakon silnog zlopaćenja i trpljenja sinovljeve zlobe otac bi, počesto, kazao da njegov sin nikada čovjek neće postati. Nakon što je jedan od velikih pasjaluka svome ocu napravio, sin je odlučio da ode u svijet ne bi li tamo našao glavi selameta.
Idući putovima bjelosvjetskim, naišao je na vojsku koja se bila utaborila i, s obzirom da je bio željan životnih izazova, on im se priključi. Godine su prolazile i mnogo vode je proteklo. U međuvremenu se mladić isticao svojom hrabrošću i vještinom pa su mu ljudi davali sve veće i značajnije položaje da bi, na koncu, završio s najvećom počasti koju je jedan čovjek mogao svojim znanjem i sposobnošću ostvariti - postao je veliki vezir.
Kada je na jednom od svojih putovanja prolazio podno rodnog sela, on se sjeti svojih korijena i starog oca te posla svoje emisare da mu ga dovedu. Kada je otac došao pred svoga sina, sada velikog i moćnog vezira, sin ga upita: "Da li znaš ko sam ja?" Otac odmahnu glavom i reče da ne zna, da je on daleko od njegova sjaja i raskoši, te da i ne treba da zna. Na razumljivo očevo čuđenje, on reče da je njegov odbjegli sin te mu ukratko ispriča šta se s njim desilo. Dok je otac stajao pred velikim vezirom, zapita ga osioni vladar: "Deder mi reci, da li ti je jasno da si pogriješio kada si rekao da ja neću biti niko i ništa, a evo me pred tobom, ja veliki vezir!?" Otac mu smireno odgovori: "Ja nikada nisam rekao da ti nećeš biti veliki vezir, nego da čovjek nikada nećeš biti, a tu sam bio upravu. Da si bio imalo čovjek, ti bi došao do moje kuće, a ne da ja, star i bolestan, tebi na noge da dolazim. " To reče i napusti sobu bivšeg sina i velikog vezira.

Jamačno, mnogo šta mudrog i korisnog kazuje nam ova narodna pripovijest koja stoji zapisana na listovima požutjelim od trajanja. Narodni pripovjedač kao da nam hoće poručiti da je najteže od svega i, svakako, najčasnije - čovjek biti. Biti čovjek znači biti oboružan moralom kao najvrednijom popudbinom koju čovjek može da posjeduje. Ustvari, moral i jeste čovjekova differencia specifica, ono što ga odjeljuje od ostalih stvorenja koja su na svijet došla Božijim naumom. Sve životinje i sva druga bića se u svome životu samjeravaju instinktima, koji njima gospodare. Čovjek, na drugoj strani, da bi to bio u punom kapacitetu, mora gospodariti instinktima, ili nije čovjek. Čovjek je biće koje stoji na sredokrači između onoga što ne može biti, a to je melek, i onoga što ne smije biti, a to je životinja. I tu je ishodište cjelokupne drame ljudske egzistencije, sva složenost života i njegova zanimljivost.
Ova epska drama koja se odvija u svakom od nas svoje ozbiljenje ostvaruje u duši. Onaj ko nije svjestan te činjenice nije kadar ni da iziđe nakraj s ovim odveć golemim teretom. Osvrnemo li se u povijest, vidjet ćemo da mnogi umni ljudi nisu do kraja bili svjesni da valja voditi brigu o duši, te da su, uprkos svojoj umnosti, bivali poraženi pred običnim životnim izazovima. Tako se za čuvenog filozofa Aristotela tvrdi da se zaljubio u izvjesnu atensku prostitutku po imenu Hetera, koja je toliko ovladala njim da joj se u potpunosti potčinio. Tako mu je jednom zapovjedila da puzi pred njim na sve četiri noge. On je dopustio da ga pravi budalom i poslušao, krotko se spustio na pod i poslužio svojoj gospodarici kao jahaća mazga. Ovakvih primjera ima i danas, samo nisu toliko transparentni. Koliko smo puta slušali da neki univerzitetski profesori zaviruju pod suknje svojim studenticama, ili da su neki intelektualci spremni za novac prodati svoje intelektualno poštenje. Odista, ako iko ima dilemu kako je moguće da neki veliki i umni ljudi poskliznu u kaljužu grijeha i nemorala, unatoč visokim akademskim zvanjima, odgovor počiva u jednostavnoj ali teško dohvatljivoj činjenici da su u revnosnoj brizi za izobrazbu svoga intelekta potpuno zaboravili da čovjek nije jednodimenzionalno biće, te da, samim tim, i njegova duša ima svoje potrebe. Ukoliko se te potrebe ne zadovolje, u čovjeku se stvara rupa koja postaje sve dublja i, u krajnjoj konsekvenci, smjera da ga proguta. Zato izvjesni profesori sa zavirivanja pod suknje prelaze na naplaćivanje ocjena seksualnim putem, ili svoje naučno i objektivno mišljenje sve više samjeravaju dnevnim promjenama po principu ko da više.

Jamačno, savremena nauka, utemeljena na pozitivističkim principima, odbija da prizna postojanje duše i, samim tim, nije u mogućnosti da podari modernom čovjeku blagotvoran lijek za sreću. U nedostatku pravog lijeka, ljudi, u nevolji, posežu za kvazi ljekarima i raznim prodavcima magle koji im nude instant-sreću upakovanu u primamljivi celofan od sačinjen od droge i alkohola, tehno muzike i svakovrsne zabave.
Ako čovjek svoje tjelesne potrebe zadovoljava onim što potječe iz zemlje, onda je sasvim razumljivo zašto svoje duhovne potrebe zadovoljava onim što dolazi s neba. Ovdje dolazimo do ramazana koji kao izazov stoji pred svima nama. Ramazan je, ustvari, duhovna hrana par exellance. U njemu su sukusirani najrazličitiji sadržaji, počevši od posta kao vrhunskog izraza ljudskosti i otklona od animalnog, preko duhovnih gozbi u vidu mukabela koje uče hafizi, te dersova koje učeni ljudi kazuju. Kada tome dodamo obavezno izdvajanje iz imetka u vidu zekata i sadekatul-fitra, čime se čovjek bori protiv urođene škrtosti i pohlepe, slika ramazana bit će potpuna. Ramazan je idealna prilika da čovjek ostane u ravnoteži i da, bar za jedan mjesec, ostvari prevagu u borbi sa svim onim što utječe na njega kako ne bi postao životinja koja se rukovodi instinktima i drevnim zakonima džungle. Sve druge beneficije ramazana, koje su izuzetno velike, kao što su zdravstvene koristi u vidu odmaranja organizma od hrane; socijalni aspekti kroz iskustvo gladi, čime svakome biva jasnije šta glad ustvari jest; ispravno vrednovanje blagodati koje nas svakodnevno okružuju, ali nam izmiče svijest o njihovom značaju jer su nam svakodnevno nadohvat ruke; svi ovi segmenti jesu značajni, ali su, nesumnjivo, drugorazredni u usporedbi s ovom, prvorazrednom svrhom posta.

Ramazan je mjesec u kojem se nebo i zemlja najintimnije dodiruju, kada su kapije nebesa, iz kojih se prosipa Allahova milost, širom otvorene. "Nesretan je samo onaj kome bude uskraćen Allahov oprost," veli Muhamed, a.s. To su oni koje je njihova oholos t i šejtanska podvala da su oni „dobri u duši" i da „nikome zlo ne misle", kako za sebe vole reći, dovela do pogrešne svijesti da za čistotu njihove duše nije potreban ni namaz ni post. Kao što čovjek počinje učiti tek onda kada mu budu kristalno jasni razmjeri njegova neznanja, tako se može i popravljati tek onda kada prihvati činjenicu da je grešan, te da mu se s tom činjenicom valja uhvatiti u koštac. Veliki učitelj Ibn Ata je rekao: "Bolje ti je drugovati s neznalicom koji je nezadovoljan svojom dušom, nego s učenim čovjekom koji je zadovoljan. Kakvo je to znanje učenog koji je zadovoljan svojom dušom, i kakvo je to neznanje onog koji nije zadovoljan svojom dušom?"
Mnogo prašine po našim dušama padne. Zato, prepustimo se ramazanu koji će nas, zasigurno, učiniti boljim vjernicima i čestitijim ljudima.

 

RAMAZAN NAM DONOSI SMIRAJ DUŠE

Piše: hfz. Mevludin Dizdarević

Tako je jednom zabilježeno da je izvjesni pobožnjak namjerio da se u cijelosti posveti robovanju svome Stvoritelju te je napustio rodno selo i otišao u planinu gdje je tražio smiraj svoje duše. No kako je vrijeme prolazilo on je uvidio da mu se odijelo isprljalo te je bilo potrebno da g a opere, ali kako nije imao viška odjeće trebao je ostati g o što svakako nije bilo pristojno. Siđe on u selo i zamoli seljane da mu dadnu još jedno odijelo kako bi se imao u šta presvući. Vrijeme je prolazilo i on primijeti da malehni miš grize ono odijelo koje je u rezervi i on ne časeći ni časa siđe u selo da zatraži mačku koja bi miševe lovila i tako spasila ono odijelo od štetočine. Mačku je dobio ali kada je mačka ulovila sve miševe bila je gladna te je on morao da ponovo siđe u selo da zatraži kravu koja bi davala mlijeko za mačku. Mještani su mu draga srca dali i kravu ali je uvidio da mu ona oduzima previše vremena te je našao jednog siromaška da se brine o kravi te da mlijeko uzima za sebe i mačku. Kada je siromašak malo snagu zadobio on je pobožnjaku pristupio i rekao mu da je on običan čovjek te je njemu potrebna žena pa je zatražio dozvolu da se oženi. Zbilja, pomisli pobožnjak, ako ja nemam potrebe za ženom ne mogu je uskratiti drugome i dozvoli on da se siromašak oženi. I tako dan za danom je prolazio i namjesto da pobožnjak napusti selo, selo je došlo njemu u brda.

Ova pripovijest tako jezgrovito iskazuje onu temeljnu egzistencijalnu istinu, da čovjek ma koliko se trudio od ovog se svijeta odijeliti ne može. Stvoritelj svjetova je u svojoj svemudrosti uspostavio takav red u svijetu da sin Ademov ne može da živi bez ičega, na ledini. Šta više on je upućen na svijet oko sebe i na njegova uzdarja. Dovoljno je samo podsjetiti na činjenicu da jedino čovjekov porod da bi mogao da opstane zahtijeva umotavanje u odjeću, u pelene. Unatoč tome, čovjek ima nešto što nijedno drugo Allahovo stvorenje nema a to su duhovne potrebe koje izviru iz same srijede čovjeka, iz njegove duše. Sada će biti jasno zašto je Dževad Karahasan u jednom svom eseju čovjeka označio kao «biće prirodnog diskontinuiteta». Želio je kazati da stvaranje čovjeka predstavlja svojevrsni kosmički incident i otklon od svega onoga što je Dragi Bog do tada stvarao. Povrh toga, čovjek je sabiralište svih najrazličitijih svojstava od onih stvorenja koja su mu prethodila u stvaranju. U čovjeku su sabrana svojstva i meleka i džina i životinja i to sve na tako malom prostoru. Zato čovjek može sve, i da čini najveća dobra poput meleka ali i najveća zla «poput životinja ili gore» kako veli sam Kur'an. Evo mogućeg odgovora zašto su sva prethodna stvorenja bila pozvana da se sedždom poklone ovom novom stvorenju, vrhuncu stvaranja. Drama ljudske egzistencije i počiva na ovoj činjenici, čovjekove raspolućenosti između svih ovih oprečnosti koje su sabrane na jednom mjestu. Sreća čovjekova i bit našeg postojanja nije ništa drugo nego dovesti sve ove oprečne elemente u sklad, u jednu ravnotežu u kojoj bi svi ti konstitutivni elementi mogli egzistirati jedan pored drugog i tako obogaćivati jedan drugog. Na drugoj strani, sva zadaća šejtana kao neprijatelja ljudskog roda mogla bi se iskazati u tome da čovjeka izbaci iz ravnoteže ili da ga odvede u bilo koju krajnost gdje čovjek prestaje biti čovjekom. Zanimljivo je da je šejtan u Džennetu bajao čovjeku da on treba da postane melek i da okusi plodove zabranjenog voća. Kada je došao na zemlje isti kaziva čovjeku da je životinja koja je nastala od majmuna. U oba slučaja čovjeka želi izvesti iz njegove prirode i odvesti ga u jednu krajnost.

«Allah ne voli pretjeranosti» riječi su iz Knjige koje zorno potvrđuju pogubnost poskliznuća u težnji za «dobrima» Ovog svijeta ili Ahireta svejedno. Krajnost je pogrešna neovisno na koju stranu da stremi. Ovu istinu na, razotkriva i ljudsko tijelo koje je također spoj najrazličitijih materija; željeza, vode, šećera i kalcija, mag n ezija i mnogo čega drugog. Zdravlje je skladna ravnoteža ovih elemenata a bolest nije ništa drugo do li debalans ili promjena ravnoteže, tj. višak ili manjak određene materije u organizmu. L i ječenje, na drugoj strani je tek dodavanje onoga što fali čovjeku.
Zbilja ako bismo iz nekog razloga imali potrebu da jednom riječju opišemo islam, ali da ta riječ u sebi sažima i suštinu značenja i svu kompleksnost koju islam sa sobom nosi, onda bi to bila riječ ravnoteža. Odista, sveukupnost islamskog učenja i življenja koje iz njega proizlazi bi se mogla upravo iskazati samo ovom složenicom. Ravnoteža između neba i zemlje, tijela i duše, materijalnog i duhovnog, Dunjaluka i Ahireta, melekskog i animalnog u našoj biti je zaglavni kamen islamskog nauka. Neumjerenost u bilo kom smjeru znači nepotrebno krnjenje od cjeline življenja. Duša i tijelo, duhovno i materijalno, Dunjaluk i Ahiret ne postoje kao odvojeni entiteti koji e g z i stiraju sami za sebe. Takovrsno shvatanje baštine tek one persone koje su razrokog pogleda, koji ne uviđaju da su sve to tek različiti polovi jedne te iste stvarnosti. Kako drugačije da mislimo svekolike duhovne, ekološke, političke i ine krize homo economikusa već kao nepostojanje tako žuđene ravnoteže u smaom čovjeku.
Život u bilo kojoj krajnosti jeste krađa od vlastite ljudskosti, zato je krunski cilj našeg postojanja uspostavljanje ravnoteže. Sva islamska praksa i ortopraksa stremi ka tom uzvišenom cilju koji jedino vodi ka ostvarenju i realizaciji čovjeka u njegovoj iskonsko naravi. "Ne držite svoju ruku stisnutu ali ni previše otvorenu" riječi su iz Knjige Plemenite. "A kada namaz završite raširite se po zemlji i tražite Allahove blagodati." Zar Poslanik rije jasno kazao da je "najbolji onaj ko ne krade od dunjaluka zu ahiret, niti od ahireta zu duajaluk, i onaj ko nije na teretu drugim ljudima." Iz istog razloga Jusuf Kardavi briljantno pronjecuje da se zekjat ne može udijeliti onome ko se posvetio bogoslužju/ibadetu ali se zato preporučuje davanje zekjata onome, ko je svoje življenje posvetio produbljivanju svoga znanja. Bogoslužje, naime, ima samo eshatološlcu svrhu te koristi samo onome ko ga upražnjava, a znanje ima i ovosvjetski smisao te koristi svima.

Upravo u ovom kontekstu tj. ostvarenja tako žuđene ravnoteže trebamo misliti i ramazan. Dragi Bog iz svoje milosti nije odredio da ramazan traje cijelu godinu niti dan ili dva. Kada bi se obaveze ramazana odvijale cijelu godinu onda bi se islam pretvorio u askezu a opet da je kraće od mjeseca ne bi ostvario svoju svrhu, da vrati čovjeka u ravnotežu. Podsjećamo da sama riječ savm koja se prevodi kao post u sebi sažima čitav spektar najrazličitijih značenja. Jedno od njih je i ravnoteža jer se veli samun-nehâru za onaj dio dana kada sunce dođe do svog vrhunca, kada za tren zastane da bi nastavilo sa svojim putem nebeskim svodom. Zato je samo u ramazanu zabranjeno ono što je drugim danima dozvoljeno, kada se inače spava mi se budimo da jedemo, kada smo obično siti postači su gladni. Ovo je tendenciozni šok koji treba da oživi uspavana srca kao što strujni udar reanimira ono fizičko srce. Tokom cijele godine trenuci, posvećeni Dragom Bogu su relativno rijetki a naša predanost dražima ovog svijeta je dominantna. U mjesecu ramazanu težnja ka Vječnom ima dominantnu ulogu što je posvjedočeno i time da je postaču čak i spavanje ibadet tj. djelo koje ima viši smisao. Želimo kazati da tokom blagoslovljenog mjeseca posta svaki trenutak ima iznimno veliki duhovni značaj, e kako bismo supstituirali ono što smo propustili tokom godine. Samo ramazan može dovesti u red unutarnje nesporazume i uskladiti sve oprečnosti koji nas čine tako velikim ali nekada i tako nesretnim.

 

MJESEC ISLAMSKOG POSTA JE PRO L J E ĆE LJUDSKIH DUŠA

Piše: Nezir Halilović

Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 98, oktobar 2007. god.

 

Često smo imali priliku da slušamo kako drug i kazuju o tome da se ramazan osjeti u zraku, da je to mjesec kada smo svi drugačiji i kada se svi osjeća m o l a k še, ljepše i sretnije! ? Posebno je uživanje i zadovoljstvo gledati prepune džamije vjernika koji revnosno ustrajavaju na obavljanju 33 rekata jacije i teravih namaza. Tu su, vrlo često, i mnogi koje imamo priliku vidjeti u džamiji samo u toku ramazana.
Jasno je da je u pitanju nešto veliko, nešto neobično i lahko je zaključiti da je ramazan mjesec sveopće Božije milosti koja, ustvari, uz ramazan u okrilje džamije uvodi sve one koji u srcu imaju i trunku zdravog vjerovanja. Ramazan je najveći dokaz da svako od nas može učiniti i mnogo toga če g a nije ni svjestan.


Šta su navike?

Nećemo pretjerati ako ustvrdimo da je većina svakodnevnog ljudskog života regulisana navikama. Navike pokrivaju sva polja naših ličnosti, pa čak i naš moral, naše ponašanje, naše odnose i relacije s drugim ljudima. Brojni su elementi našeg života koje možemo opisati samo jednom riječju: navika.

Postoje brojne definicije pojma navika. Jedna od najčešćih kaže: »Navika je sve ono na što se čovjek navikao stalnim ponavljanjem jedne radnje.» Danas je općepoznato da se navike izgrađuju, održavaju i odbacuju, tj. od njih se odvikava. Međutim, neke se lakše usvajaju i odbacuju, a neke teže. O mijenjanju navika govori i Uzvišeni Allah u časnom Kur'anu: "Uzvišeni Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda, dok taj narod ne izmijeni sebe." (Er-Ra'd, 11.)

U jednoj drevnoj predaji kaže se: «Nema znanja bez učenja, niti blagosti bez vježbanja.» Blagost kao pohvalno svojstvo postiže se stalnim uvježbavanjem, sve dok ne postane stalno svojstvo duše i njena neodvojiva navika.

Što se tiče javljanja i razvijanja navika, poznato je da čovjek navike usvaja iz bliže i dalje sredine u kojoj živi, a najviše od roditelja i uzora za kojima se povodi.

Najčudnije u cjelokupnom govoru o navikama je upravo to da se često čovjek navikne na nešto, a da uopće to i ne primijeti. Čak, često nesvjesno usvoji i navike koje uopće ne želi, što se, u pravilu, događa zbog nekog izuzetno jakog utjecaja na njega, ili zbog dugog boravka u određenom okruženju, ili zbog slabe snage ličnosti te osobe.

Zanimljive su i brojne izreke koje odbacuju mogućnost izmjene i odbacivanja navika. Tako se kaže: «Ko odraste u nečemu, osijedit će u tome!», zbog čega se veliki broj ljudi i ne pokušava osloboditi svojih navika. U vezi s tim važno je znati da je islam vjera koja uvažava postojanje navika, ali isto tako i zauzima stav da čovjek čvrste volje može izmijeniti sebe i svoje navike. Historija islama svjedoči da su prvi muslimani živjeli u okruženju koje je bilo naviknuto na ono što je najgnusnije na ovom svijetu. Čak je bila raširena i navika zakopavanja žive ženske djece. Tu su još bile i navika konzumiranja alkohola, te uživanje u raskalašnoj muzici i trbušnim plesovima. Islam je od onih koji su ga prihvatili otklonio sve te loše navike i usmjerio ih na dobročinstvo, plemenitost i druga dobra djela.

Sve navedeno za nas je posebno važno kako bismo dobili odgovor na pitanje: Zašto nam je ponekad tako teško nešto raditi, bilo da je to pohvalno ili zabranjeno?! Odgovor je lahak: Samo zato što se nismo naviknuli na to.
Osim toga, važno je znati da se neke navike međusobno isključuju, zato je izuzetno važno koje ćemo navike usvojiti, a koje izostaviti. Tako, npr., ko se navikne na iskrenost, vrlo teško će mu biti da govori neistinu, ko se navikne na odgovornost i pouzdanost, teško će sebi dopustiti neodgovornost i pronevjere, itd.

Danas se vrlo često dešava da vidimo čovjeka koji uopće ne vjeruje u Boga, ali je vrlo iskren, odgovoran, uredan i ima brojne druge pohvalne osobine. S druge strane, vidimo i muslimana koji vjeruje u Boga, ali počesto slaže, neodgovoran je, nepouzdan itd. Ljude obično zbunjuje ta situacija, mada je sve vrlo jednostavno. Nevjernik, o kojem je riječ je u sebi izgradio i razvio pohvalne navike, dok je musliman to izostavio.


Islam i navike

U i z g r a đivanju pozitivnih navika posebnu ulogu ima vjera. Vjera je moćan faktor odgoja. Tu se stiču moralne spoznaje, uvjerenja, stavovi i navike koji oblikuju pozitivna ljudska svojstva. Vjera održava dimenziju življenja bez koje čovjek ne bi bio potpun."2 Vrlo je zanimljivo analizirati uputu Allahovog poslanika, s.a.v.s., kada savjetuje roditelje u pogledu navikavanja njihove djece na redovno obavljanje namaza. O tome kada roditelji treba da počnu s podukom i navikavanjem svoje djece na obavljanje namaza ulema je dala jasan odgovor: "Kada se počne razvijati dječija svijest i kada dijete počne razlikovati desnu ruku od lijeve treba ga početi navikavati na obavljanje namaza." To pravilo zasnovano je na hadisu koji Taberani bilježi od Abdullaha ibn Hubejba, da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Kada dječak znadne razlikovati desnicu od ljevice, naređujte mu da klanja namaz."

Pored ovog hadisa koji općenito govori o namazu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je precizno ukazao i na vrijeme u kojem roditelji treba da počnu podučavati svoje dijete osnovama namaza. Navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Naređujte svome djetetu da klanja namaz sa sedam godina, a kada napuni deset, i udarite ga zbog namaza."


Važno je istaći da u navedenom hadisu dozvola o fizičkom kažnjavanju - udaranju djeteta zbog propuštenog namaza nije došla na prvom mjestu, kao što neki u praksi čine. Naime, čekaju da dijete napuni deset godina, a onda postupe po sunnetu i počnu tući dijete ako ne klanja.

Jasno je da dijete treba početi navikavati na redovno obavljanje namaza kada bude imalo sedam godina. Ako analiziramo opću situaciju, vidjet ćemo da je upravo to period kada većina roditelja insistira da njihova djeca jedu špinat, da redovno piju mlijeko, da ne gledaju previše televiziju, da redovno rade zadaće, itd. Očigledno je da se radi o periodu kada dijete polazi u školu i kada usvaja mnoštvo novih navika za život. Zbog toga je i određeno da se dijete baš tada počne navikavati, pripremati i vježbati za redovno obavljanje namaza. Što se tiče kažnjavanja desetogodišnjeg djeteta koje ne bude htjelo klanjati, to ima smisla samo u slučaju da ga roditelji od sedme godine aktivno pokušavaju naučiti redovnom obavljanju namaza. Ako za tri godine rada s djetetom roditelji u njemu nisu uspjeli razviti tu naviku, definitivno će kasnije s njim imati znatno veće probleme. Božija milost je to da oni, na primjeru neposlušnosti svoga djeteta u vezi s obavljanjem namaza, na vrijeme, uvide i spriječe mnoštvo kasnijih problema koji će, nesumnjivo, proizaći u slučaju takvog djeteta.

Divnu oporuku roditeljima ostavio je ugledni ashab Abdullah ibn Mes'ud, na., kada je rekao: "Pazite da vaša djeca redovno i pravilno obavljaju namaz, i navikavajte ih na dobro, jer je dobro navika."4
U vezi s tim značajno je spomenuti posebnu praksu naših dobrih predaka koji su na ramazanski post navikavali čak i bebe, tako što su ih za sehur hvatali blago za nos i budili, kako bi u njima razvijali naviku da se bude i ustaju u svako doba dana i noći. Činili su to kako bi sutradan, kada odrastu i sazriju, budu muslimani koji su spremni za aktivno uključivanje u sve ono što ih čeka u životu.
Šerijat navike dijeli na: pohvalne i tražene, loše i zabranjene, mubah - dozvoljne, bez posebne preporuke i zabrane za njihovo činjenje.

I haram je navika

Ukazujući na Svoju pravdenost i plemenitost u govoru o vrednovanju ljudskih djela i postupaka, U z v i šeni Allah kaže: "Ko uradi dobro djelo, bit će deseterostruko nagrađen, a ko uradi hrđavo djelo, bit će samo prema zasluzi kažnjen, i neće mu biti učinjena nepravda."
(El-En'am, 160.)

Međutim, za razliku od dobrih djela čija vrijednost se umnožava, u slučaju grijeha javlja se drugi fenomen, a to je da jedan grijeh rađa drugi. O tome Ibn-Kajjim, r.h., kaže: «Grijesi proizvode nove grijehe, shodno njihovom broju, sve dok čovjeku ne postane vrlo teško pobjeći od njih i ostaviti ih... Na taj način pokornost i nepokornost postaju navike duboko usađene u ljudske duše i proizvode svojstva kojih se, samo uz veliki napor, možemo osloboditi. »

Ljudi iz reda selefa običavali su govoriti: «Kazne za loša djela na ovom svijetu su druga loša djela koja ih slijede, baš kao što su i nagrade za dobra djela, dobra djela koja ih slijede.»

 

Tri grupe ljudi

U pogledu navika ljude možemo podijeliti u tri grupe:
- ljudi naviknuti na činjenje dobra,
- ljudi naviknuti na činjenje grijeha,
- ljudi naviknuti na činjenje i dobra i zla.

Svako se može pronaći u jednoj od ovih skupina. Velika je razlika između nas i muslimana iz vremena Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada su svi muslimani bili naviknuti n a činjenje dobra, svi nevjernici bili su naviknuti na činjenje zla, a munafici su, po potrebi, radili dobro i uživali u zlu. Nažalost, današnje muslimane možemo naći u sve tri navedene grupe. Zbog toga se, najčešće, nemuslimani koje nešto privuče ka islamu i razvije u njima interes za islam, razočaraju misleći da je islam kriv za takvo stanje, što uopće nije tačno.

Lahko je napraviti kratku anketu i ustanoviti koliki je utjecaj navika na svakodnevni život. Tako, npr., kada biste nekog od onih koji su se navikli na redovno obavljanje namaza u džamiji upitali: «Zašto ne klanjaš namaz kod kuće?», vjerovatni odgovor bio bi: «Ne mogu jer osjećam nelagodu i nemir u duši.» Isto tako, mogli biste postaviti mnoštvo pitanja ljudima koji su naviknuti na činjenje dobra i, uglavnom, uvijek bi dobijali iste odgovore, samo zato što su oni već naviknuti na činjenje dobra i zato što bi svako propuštanje prilike da se učini dobro za njih predstavljalo nelagodnost.

S druge strane, kada biste tražili od onih koji su se navikli na slušanje bučne i druge neinventivne i nerezonske muzike i gledanje razvratnih filmova da se klone toga, ne biste uspjeli samo zbog osjećaja nelagode i nemira koji se u njima javlja ako ne praktikuju ono na što su se navikli. Na isti način mogao bi biti postavljen i niz pitanja osobi koja uživa u konzumiranju opojnih pića, ili ženama koje su otkrivene, i uvijek biste dobijali iste ili slične odgovore.

Dvadeset i jedan dan


Pedagozi i psiholozi kažu da kada čovjek želi da se navikne na nešto, svejedno da li se radi o pohvalnim ili pokuđenim navikama, dovoljno je samo 21 dan stalnog praktikovanja i navika će biti usvojena, tako da će, čak i ono što nam je u početku bilo izuzetno teško, postati lahko i, s Allahovom dozvolom, čak i ugodno. Nakon tog perioda čvor lijenosti, mrzovolje i slabe volje bit će raspleten. U početku je to vrlo teško i naporno, ali, na kraju, nekadašnji teškoća i napor prerastaju u naviku i užitak. Isto pravilo važi i za ostavljanje loših navika. Dovoljan je 21 dan ustrajnosti i izostavljanja naučenih radnji i te loše navike bit će otklonjene iz naše svakodnevice. Jasno je da je u pitanju žestoka borba sa samim sobom, što je vrsta džihada, a o džihadu u Božije ime Uzvišeni kaže: "One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine!" ( E l -Ankebut, 69.)

Vidimo da Uzvišeni obećava Svoju pomoć svima koji se istinski trude u borbi sa svojim lošim strastima i navikama, a ramazan je prvorazredna prilika za usvajanje i učvršćivanje pozitivnih navika, jer u tih 29, odnosno 30 dana, vrlo lahko i s mnogo zadovoljstva činimo mnogo toga što ne bismo mogli ni zamisliti van ramazana.

Jeste li ikada čuli da je bilo ko od nas van ramazana klanjao dvadeset rekata noćnog namaza nekoliko dana uzastopno?! Zasigurno da niste, a sve to svojevrsni je pokazatelj mogućnosti kojih ni izbliza nismo svjesni.


Divan p r i m j e r

I m a m Gazali navodi u I h j a u divno kazivanje: "Rekao je Sehl ibn Abdullah et-Tusteri: "I m a o sam samo tri godine kada sam se budio u snu i gledao kako moj daidža Muhammed ibn Suvar ustaje i klanjanoćni namaz. Jednog dana on mi reče: "Zar ti ne slaviš Gospodara koji te je stvorio?" Ja rekoh: "A kako da Ga slavim?" On reče: "Svake noći kada legneš spavati srčano izgovori: "Allah je sa mnom. Allah me gleda. Allah je svjedok svemu", tako da se tvoje usne uopće ne pomjere. Ja sam to izgovorio te noći i, kada sam to naučio napamet, daidža mi reče: "Svake noći izgovaraj to sedam puta!" Kada sam i to potpuno primijenio, daidža mi reče: "Izgovaraj to svake noći jadanaest puta!" Ja sam i to počeo praktikovati i osjetih u srcu takvu slast da se to ne može opisati. Godinu dana nakon toga daidža mi reče: "Dobro zapamti šta sam te naučio i radi to sve dok ne udeš u kabur, jer će ti to pomoći i na ovom i na onom svijetu." Ja sam to, zaista, i praktikovao tako da sam od toga u srcu uvijek osjećao tajnu slast i zadovoljstvo. Jednog dana daidža mi reče: "O Sehle, zar će biti nepokoran Allahu onaj s kim je Allah uvijek, kojeg stalno gleda i kome je svjedok? Čuvaj se lošeg ponašanja!" Ja sam to u tajnosti stalno praktikovao sve dok me nisu poslali u mekteb. Ja im rekoh: "Plašim se da mi to ne poremeti navike." Međutim, roditelji su muallima uslovili da me odmah nakon nastave šalje kući. Tako sam krenuo u mekteb, pa naučio čitati Kur'an, a zatim postao i hafiz sa šest ili sedam godina. Tako mlad ja sam postio ramazan i nafile, a za hranu sam, punih dvanaest godina, imao samo komad ječmenog hljeba."

 

MJESEC ALLAHOVE DŽ . Š. MILOSTI

Piše: prof. dr. Fuad Sedić

Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 98, oktobar 2007. god.

Ramazan je mjesec u kojem se otvaraju džennetska a zatvaraju džehennemska vrata, u njemu šejtani budu sputani tako da ne mogu da zavode ljude, kao što to čine van ovog blagoslovljenog mjeseca. Ako mjesec islamskog posta ispostimo čvrsto vjerujući u Allaha, dž.š., i nadajući se Njegovoj nagradi, bit će nam oprošteni grijesi.

Post je jedini ibadet koji je Allah, dž.š., pripisao sebi, da se radi u Njegovo ime, i za taj ibadet je obećao posebnu nagradu.

Prije nego zapostimo ustajemo na jutarnji obrok - sehur. U njemu je blagoslov i berićet, i zato ga ne treba propuštati, pa makar da popijemo samo čašu vode. Allahova, dž.š., milost prema postaču je i to da ako se ujutro, kada zauči ezan koji označava vrijeme zapaštanja, u postačevim ustima nađe posuda iz koje pije (voda, kompot, sok..., op. red.) onda on slobodno može piti onoliko koliko želi u jednom dašku, bez prekidanja.

Nelagodni i neugodni zadah iz usta postača Allahu, dž.š., je draži od najljepšeg mirisa - miska.

Post je štit koji postača čuva od džehennemske vatre, sve dok ga postač ne sagori, ne probuši i ošteti, tj. dok ga ne pokvari ogovaranjem ili gibetom. Zato smo, pored toga što se sustežemo od jela i pića, dužni da čuvamo svoj jezik od ogovaranja i pričanja o onome što nas se ne tiče. Čuvajmo se da ne budemo među onima koji od svoga posta nemaju nikakave koristi osim gladi i žedi, a od svoga klanjanja ništa osim patnju i umaranje.

Ramazan je mjesec u kojem se prevazilaze pogreške, traži se oprost i halal za prestupe i greške koje smo jedni prema drugima učinili, jer se bojimo da nam post ne bude primljen, pa zbog toga u njemu lakše praštamo i prelazimo preko tuđih pogrešaka.

To je mjesec u čijoj posljednjoj trećini je Lejletul-kadr, noć koja je bolja od hiljadu mjeseci u kojima nema te noći.
U posljednjoj noći tog mjeseca bivaju nagrađeni oni koji su postili, jer i onaj ko radi unajam nagradu dobija kada završi svoj posao.

Post je specifičan ibadet čiji je cilj, između ostalog, da u nama izgradi osobinu samokontrole i osjećaj da naša djela nadgleda Svemogući Allah.

Post će se zauzimati - šefa'at činiti za postače na Sudnjem danu. On će ih štititi od patnje u kaburu.
Postač, i kada spava čini ibadet, što nije slučaj s namazom ili bilo kojim drugim ibadetom.

Nadajmo se Allahovoj milosti i oprostu i da Bajram dočekamo čisti od grijeha, kao što nam je Poslanik, s.a.v.s., obećao.

S obzirom da je ramazan mjesec Allahove milosti, prilika je to da, uz predstavljanja Ebu Hanifinog Musneda, knjige koja je na bosanskom jeziku tek izašla iz štampe, prenesemo nekoliko hadisa koji govore o Allahovoj, dž.š., milosti, a posebno ovaj dugi hadis na koji se ne nailazi u drugim zbirkama:


Hadisi o Allahovoj, dž.š., milosti

 

Ebu Hanife prenosi od Hammada, on od Ibrahima, a ovaj od Alkame da je Abdullah ibn Mes'ud, r.a., rekao: „Neki čovjek je došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., pa je upitao: - Allahov Poslaniče, hoće li u Džehennemu ostati iko od onih koji su obožavali Allaha, Jedinog? Poslanik odgovori: - Hoće. Ostat će neki čovjek na dnu Džehennema koji će Allaha, dž.š., glasno dozivati: - O Hannanu, o Mennanu! (O Premilostivi, o Dobročinitelju!). Njega će čuti Džibril, a.s., i začudit će se tom njegovom stanju, pa će reći: - Čudnog li čuda! Džibril se neće strpiti sve dok ne dođe pred Allahov Arš i padne na sedždu. Tada će mu Uzvišeni Allah reći: - Digni glavu, o Džibrile, i reci šta si tako čudno vidio, a Allah, dž.š., najbolje zna šta je on vidio. Tada će Džibril, a.s., reći: - Gospodaru, čuo sam glas sa dna Džehennema koji doziva: - O Hannanu, o Mennanu!, pa sam se začudio tom glasu. Tada Allah, dž.š., reče Džibrilu, a.s.: - Idi Maliku ( Č uvaru Džehennema) i r e c i mu da izvede Mog roba koji doziva: - O Hannanu, o Mennanu! Džibril, a.s., će otići do jednih džehennemskih vrata i pokucati, pa će mu se odazvati Malik i izaći. Džibril će mu tada reći: - Uzvišeni Allah je naredio: -Izvedi iz Džehennema Mog roba koji doziva: - O Hannanu, o Mennanu! Tada će Malik ući da potraži tog čovjeka, ali ga neće naći, bez obzira što Malik poznaje Džehennemlije bolje nego što majka poznaje svoju djecu. Tada će Malik reći Džibrilu: - Vatra se rasplamsala pa ne mogu raspoznati kamen od željeza, niti željezo od ljudi. Tada će se Džibril vratiti i ponovo pasti n a sedždu pred Allahovim Aršom, a Uzvišeni Allah će mu reći: - Digni glavu, o Džibrile, zašto nisi doveo onog mog roba. Džibril će odgovoriti: - Gospodaru, Malik mi je, izvinjavajući se, rekao da se džehennemska vatra toliko rasplamsala da se ne pozna kamen od željeza, niti željezo od ljudi. Tada će Allah, dž.š., reći: - Reci Maliku da se Moj rob nalazi u tom i tom dnu, u skrivenom uglu. Kada je Džibril obavijestio Malika o tome, on je ušao i našao ga na navedenom mjestu. Vrh njegovog čela bio je vezan za njegova stopala, a ruke za vrat. Bio je opkoljen zmijama i akrepima (škorpionima). Malik ga je jednom povukao, pa je to ponovio, kidajući lance i okove kojima je on bio svezan. Zatim ga je izvadio iz vatre, okrijepio ga i predao Džibrlu koji ga je preuzeo. Pored koje god skupine meleka budu prolazili oni će reći: - Teško ovom robu. Kada je stigao do Allahovog Arša, pao je na sedždu. Tad će Uzvišeni Allah reći: - Digni glavu Džibrile! (kako bi svjedočio taj događaj). Onda će Allah, dž.š., reći tom čovjeku: - Moj robe, zar te nisam stvorio u najljepšem obliku, zar ti nisam poslao Poslanika, zar ti on nije pročitao Moju knjigu, zar ti nije naredio da činiš dobra i da se kloniš loših djela? Kada taj čovjek sve svoje grijehe prizna, Allah, dž.š., će ga upitati: - Zašto si uradio to i to? Čovjek će reći: - Gospodaru, ja sam prema sebi nepravdu učinio i nakon toga sam bio bačen u vatru toliko i toliko godina, ali nikada nisam izgubio nadu u Tvoju milost i izgovarao sam: - O Hannanu, o Mennanu!, pa si me Svojom dobrotom izvadio iz kuće poniženja. Molim Te da mi se smiluješ. Tada će Uzvišeni Allah reći: O meleki Moji, budite svjedoci da sam mu se smilovao." (Musned Ebu Hanifin, Fuad Sedić, str. 18, Allahova, dž.š., milost. IPF Bihać, 2007. god.)

Ebu Hanife prenosi od Muhammeda ibn Abdurrahmana et-Tusterija, od Jahjaa ibn Seida, od Abdullaha ibn Amira, od njegovog oca, koji prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kada umre neki čovjek o kojem Allah, dž.š., zna nešto loše, ali ljudi o njemu kažu dobro, onda Allah, dž.š., kaže melekima: 'Prihvatio sam pohvalna svjedočenja Mojih robova o Mom robu i oprostio sam mu ono što Ja znam od njegovih loših djela."(vo j e u skladu s kur'a nskim aj etom: „Tako smo vas učinili zajednicom sredine, kako biste bili svjedoci drugim ljudima, i kako bi Poslanik vama bio svjedok." (sura El-Bekare, 143) U hadisu koji prenosi Seleme ibn Ekve', r.a., Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Vi ste Allahovi svjedoci na Zemlji a meleki su Allahovi svjedoci na nebu." (Taberani))

Hammad ibn Ebi Hanife, prenosi od svog oca, od Ebi Malika el-Ešdže'ija koji kaže da mu je pričao Rib'i ibn Hiraš, od Huzejfe, na., koji kaže: „Bit će doveden Allahov rob na Sudnjem danu, pa će reći: -Gospodaru, onim što sam (dobra) uradio že l i o sam postići Tvoje zadovoljstvo. Ja sam onome ko nije bio u teškoj situaciji olakšavao, a ko je bio u teškoj situaciji dug sam opraštao. Tada će Allah, dž.š., reći: - Ja sam preči da to uradim. Oprostite ovom Mome robu." Ebu Mes'ud el-Ensari kaže da je  Huzejfe, r.a., čuo ovaj hadis od Allahovog Poslanika, s.a.v.s. (Musned Ebu Hanifin, Fuad Sedić, str. 20, IPF Bihać, 2007. god.)

 

RAMAZAN MJESEC POSTA I RADOSTI

Piše: dr. Senad Agić

T ekst j e o bj a vl j en u Preporodu, br. 18/836 od 15. septembra 2006. god.

 

Samo postom možemo osjetiti kako je jadnicima koji su, zbog nedostatka hrane, prisiljeni da poste i dan i noć. Samo postačevo srce može osjetiti pravo i istinsko suosjećanje sa takvima i potom, pri kraju ramazana, odriješiti kesu i udijeliti, opet samo radi Allahova dž.š. zadovoljstva (rizaluk). Slobodno možemo kazati da, kada bi svi ljudi postili, ne bi na zemlji bilo gladnih. Sit gladnu ne vjeruje, davno je naš narod kazao. Posti pa ćeš saznati šta znači glad i žed, prazan stomak, ali puno i otvoreno srce.
Upravo zbog ovih pozitivnih karakteristika posta, post je bio objavljivan i svim ranijim poslanicima i njihovim narodima. Post je, dakle, univerzalan:

"O vjernici, propisuje Vam se post, koji je bio propisivan narodima koji su Vam prethodili, da biste istinsku bogobojaznost stekli. Određeni broj dana." (Krava, 183-184)


U Mekki borba protiv neprijatelja, u Medini post (mali i veliki džihad)

Islam propisuje različite obredoslovne forme. Različite forme namijenjene su liječenju različitih duhovnih slabosti. Ove duhovne slabosti se javljaju posebno onda kada živimo u zdravlju i potpunom rahatluku. U mekanskom periodu muslimani nisu imali priliku da osjete duhovne slabosti, jer im to prilike nisu dozvoljavale. Preseljenjem u Medinu, kada se standard života znatno popravio, počela su srca obolijevati od raznih duhovnih bolesti. Tada je post propisan - kao lijek.

Ali, post, kako nas uči suvremena medicina, nije efikasan samo za duhovne bolesti. Post se pokazao kao liječnik koji operira bez noža. Dugačka je lista bolesti koje islamski post uspješno liječi.

Treba imati na umu da velika mudrost leži i u tome da je post propisan samo "određeni broj dana" u godini. Kada bismo postili tokom čitave godine, rezultati ne bi bili tako dobri, možda bismo čak i oslabili. To je slično sa većinom lijekova koje uzima m o duže vrijeme. Čim organizam postane imun na određeni lijek, on više ne pomaže. Upravo zbog ovog razloga, Poslanik a.s. svojim ashabima nije dozvoljavao da poste tokom cijele godine.

Svi članovi Ummeta moraju postiti u isto vrijeme. Tako se svakom postaču, kada zna da sva njegova braća i sestre u svijetu također poste, omogućuje da ovu dužnost lakše izvrši. Ovaj osjećaj pripadnosti Ummetu i osjećaj zajedništva našoj duhovnoj predanosti daje dodatnu slast i okus. Prvog dana ramazana mnogi naši Bošnjaci iz dijaspore pozivaju svoje u Bosni da provjere jesu li i oni zapostili i obratno.

Još se jedna važna odlika ramazana mora istaći. Ramazan je deveti mjesec lunarnoga, muslimanskog kalendara, koji se računa prema Mjesecu a ne prema Suncu. To znači da svake godine svoj post započinjemo 10 ili 11 dana ranije. Na taj način svaki dan u godini biva počašćen postom. To nam istodobno omogućuje da ne moramo postiti uvijek samo ljeti ili zimi, već tokom čitave godine.


Post - najadekvatnija forma približavanja Bogu

Vrlo je teško vjerovati u Allaha onako kako Njemu dolikuje (Ma kaderullahe Hakka kadrih). Još je teže obredima iskazati istinsku zahvalnost onako kako Njemu dolikuje. Zato je post najadekvatniji način približavanja Allahu dž.š. Nije slučajno Muhammed, a.s., baš u ramazanu dobio Prvu objavu. Musa, a.s., je na Sinaju pred dobijanje Tevrata postio 40 dana i noći. I Isa, a.s., je postio iščekujući objavu Indžila. Post je jedna od Allahovih, dž.š., osobina, koju mi tokom ramazana oponašamo. Zato Allah dž.š. upravo za vrijeme posta otvara širom vrata Svoje milosti (rahmet), oprosta (magfiret) i oslobađanja od paklene vatre ('itqun minen nar).

Naravno, prosvijetljeni postači neće postiti samo svojim stomacima. Tada bi post bio sveden na puko gladovanje i žednjenje. Oni će postiti i svojim jezicima (neće lagati), svojim očima (neće gledati u haram), svojim ušima (neće slušati haram), svojim rukama (neće prihvaćati za haram), pa čak i svojim mislima tj. cijelim svojim bićem. Poslanik, a.s., nas upozorava: "Ko ne ostavi ružan govor i loše djelo, Allahu ne treba njegovo gladovanje i žednjenje." (Buhari)

Da bismo upotpunili sve zahtjeve ramazana, potrebno je još i ustrajavati u redovnom klanjanju pet dnevnih namaza, ustajati na sehur, klanjati teravije, učiti svakodnevno Kur'an, činiti zikir, udjeljivati sadaku, odazivati se na iftar, kao i priredivati iftar i sl. Allah će procjenjivati naša djela. Najbolje vrijeme smatraće se ono koje budemo posvetili Njemu. Poslanik je kazao da "kada vjernik preseli na Bolji svijet, namaz će mu biti nad glavom, sadaka na desnoj, a post na lijevoj strani."

Život koji se provede besciljno, tj. život koji ne odgovori na Stvoriteljeva očekivanja, izgledaće kao fata morgana (opsjena, varka) na pustinjskoj žezi.


Ramazan kao inspirator

Jedan od najvećih i najuticajnih umova današnjice Seyyed Hossein Nasr je u jednom svom eseju rekao slijedeće:
"Bez elementa samoprijegora i asketizma ni jedna religija, pa prema tome, ni kultura nisu mogući."

Iz ove misli proizlazi da koji god čovjek želi da zadrži dobru čulnu percepciju, on se povremeno mora povlačiti iz punine života kako bi svojim čulima omogućio potreban odmor. Jedna mudra izreka veli da "prazan prostor u točku čini točak." "Prazan prostor K'abe čini K'abu," vele alimi. A prazan stomak otvara i oslobađa prostor duhovnom uzletu. Još kada se ostvaruje islamskim postom i drugim preporučenim vrstama ibadeta koje prakticiramo za vrijeme ramazana, onda je uspjeh zagarantovan.

Postiti znači izabrati Božiju stranu i kazati svojim čulima i materijalnim izazovima NE u ime višeg cilja - u ime novog duhovnog rađanja, snažnoga duhovnog uzleta ka Svevišnjem. Eto, zašto je naš dragi Poslanik, a.s., toliko volio post - ništa nije njegovoj duši osiguravalo izvor energije i inspiracije tokom čitave godine sve do slijedećeg ramazana, kao ramazanski post.

Hazreti Lukman je ovako savjetovao svoga sina: "Kad Ti je stomak pun, inteligencija Ti spava i zaboravlja na mudrost, a udovi Ti postaju lijeni za ibadet."

Hazreti Aiša, majka pravovjernih, je savjetovala: "Pokušajte otvoriti vrata duhovnoga svijeta (melekuut)." Upitali su, kako? "Putem gladovanja i žednjenja."

Da zaključimo. Učinimo maksimum da ramazan što bolje iskoristimo kako bismo na Ahiretu imali post i druge ibadete kao svjedoke u našu korist. Nismo sigurni da će nam se dogodine pružiti prilika da dočekamo radosti ramazana, jer smrt može doći iznenada. A vrijeme ramazansko je toliko blagoslovljeno da je Poslanik a.s. govorio "da znate kakve se čari kriju u ramazanu, poželjeli biste da traje čitavu godinu."


Ramazan mubarek!

 

Kompletnu knjigu možete downloadovati ovdje. (pdf, 1 MB)