Sat09182021

Last updateFri, 11 Jun 2021 3pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi PRIKAZI KNJIGA Bošnjaci nakon socijalizma

Bošnjaci nakon socijalizma

Šaćir Filandra, Bošnjaci nakon socijalizma. O bošnjačkom identitetu u postjugoslavenskom dobu. Sarajevo-Zagreb: BZK "Preporod" Sarajevo - Synopsis Zagreb, 463. str.

Razmatrajući odnos religije i identiteta na Kosovu, Ger Duijzings zaključuje da su nasilje i egzistencijalna nesigurnost bili važni pokretački procesi mijenjanja identiteta na Balkanu. Upravo su nasilje kroz rat i egzistencijalna nesigurnost kao posljedica teške političke i ekonomske situacije dvije osnovne karakteristike bosanskoherce-govačke povijesti u postjugoslavenskom periodu. Pitanje identiteta dobija sve značajnije mjesto u nauci, te smo u posljednjih godinu dana dobili tri značajne studije o ovom pitanju u Bosni i Hercegovini. Tu mislimo na dvotomni zbornik radova Identitet Bosne i Hercegovine kroz historiju te knjigu Dženite Sarač-Rujanac Odnos vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošanjaka 1980-1990 (obje knjige u izdanju Instituta za istoriju u Sarajevu). Posljednja u nizu jeste knjiga Šaćira Filandre, Bošnjaci nakon socijalizma. Knjiga je, prema riječima autora, nastajala dugi niz godina, a sam autor bio je svjedok i sudionik mnogih događaja. Tako je knjiga rezultat vjernog praćenja događaja, njihovog kontekstualiziranja i kritičkog proučavanja. Involviranost u događaje donosi autoru prednost boljeg uvida, ali i uvijek prisutnu opasnost subjektivnog sagledavanja.

U prvom dijelu knjige (Islamska zajednica u raspadu Jugoslavije, str. 11-131) autor, polazeći od Pokreta imama koji se javlja 1988, prati Islamsku zajednicu u vremenu raspada Jugoslavije i promjene državnopravnog okvira. U tom kontekstu autor sagledava i sve promjene kroz koje je prolazila i sama Islamska zajednica, koje će kulminirati Obnoviteljskim saborom Islamske zajednice Bosne i Hercegovine 1993. godine. Pokret imama autor sagledava kao nastanak jedne nove opozicije prorežimskoj struji unutar same Islamske zajednice koji je imao potrebne preduvjete (koherentnost grupe, nezavisnost od režima) da preuzme ulogu kreatora (nacionalnog) identiteta Bošnjaka. Kako je Islamska zajednica, zbog nepostojanja drugih nacionalnih institucija, sve više popunjavala tu prazninu usmjeravajući svoje djelovanje od vjerskog ka nacionalnom, pokret imama dobija na važnosti. Grupa okupljena oko pokreta imama preuzela je sve važnije funkcije već na početku 1990-ih, a u novim okolnostima zalagala se za neutralno pozicioniranje Islamske zajednice u kontekstu formiranja višepartijskog sistema u Jugoslaviji. Druga grupa, bliska Stranci demokratske akcije, odigrala je ključnu ulogu u svojevrsnom puču prilikom Obnoviteljskog sabora Islamske zajednice Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući podršci SDA i Alije Izetbegovića, konačnu premoć odnijela je ova druga grupa. Autor nastoji Pokret imama prikazati kao temeljnu odrednicu promjena kroz koje je prolazila Islamska zajednica. Konačnom pobjedom, idejom o savezu režima i Islamske zajednice i kadrovskim rješenjima, grupe koja je bila u opoziciji u odnosu na Pokret imama uviđa se da je taj pokret, ipak, imao manji utjecaj na cjelokupni razvoj Islamske zajednice u postjugoslavenskom periodu. Kada se sagleda krajnji ishod Pokreta imama, jasno je da je njegov značaj mnogo manji, pri čemu ne treba isključiti ni nekedruge opcije o karakteru tog pokreta.

U drugom dijelu (Muslimani ili Bošnjaci: pitanje imena, str. 131-199) autor razmatra pitanje promjene nominacije Muslimana. Proces renominacije počeo je već 1990, a usvajanje novog imena okončano je na Drugom bošnjačkom saboru septembra 1993. godine. Promjenu nacionalne nomi-nacije priječila su dva osnovna faktora. Prvi su predstavljali oni intelektualci i dijelovi komunističkog sistema koji su se krajem 1960-ih izborili za nacionalnu nominaciju Muslimani. Drugi razlog je čisto praktični, a to je blizina popisa stanovništva 1991, te se smatralo kako bi promjena imena unijela nepotrebnu konfuziju. Nakon otpočinjanja ratnih dešavanja i agresije na Bosnu i Hercegovinu stvoreni su svi potrebni preduvjeti da dođe do promjene imena i punog prihvatanja novousvojenog imena od strane naroda. Tako su u ovom procesu glavnu ulogu odigrale vanjske, a ne unutrašnje prilike.
Šaćir Filandra naciju posmatra onako kako je definiše Anthony Smith, pri čemu [...] jačanje kolektivnog osjećaja MI kod Bošnjaka nije bio puki konstrukt, mada nacije nema bez nacionalističke konstrukcije, već je počivalo i na objektivnim etničkim pretpostavkama. Tako, u osnovi odbacujući definiciju Benedicta Andersona o naciji kao zamišljenoj zajednici, autor razmatra i nacionalnu nominaciju Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine u kontekstu usvajanja novog nacionalnog imena (Bošnjačka i muslimanska nominacija izvan BiH, str. 199-241). Razmatrajući slučajeve nacionalne nominacije u Srbiji, Crnoj Gori (ustvari, fokusirajući se na Sandžak), te na Kosovu i u Makedoniji, autor, na osnovu popisa stanovništva, analizira prihvatanje nove nacionalne nomina-cije (Bošnjak) ili ostajanje pri staroj (Musliman). U tom smislu analiziraju se i određeni razlozi i uvjeti za prihvatanje jedne od te dvije nominacije u različitim državama, pri čemu se očekuje da će doći do konačnog prihvatanja bošnjačkog nacionalnog imena. Ovdje je važno naglasiti da novo nacionalno ime predstavlja dijelom i suštinsku promjenu sadržaja nacionalnog identiteta. Odrednica Musliman bila je nešto šira, te je omogućavala uključivanje npr. makedonskih muslimana kojima je nova nacionalna nominacija strana, te je ne prihvataju.

Za razumijevanje identiteta Bošnjaka autor pokušava kritički preispitati njihov odnos prema državi (Bošnjaci i država: Bosna cijela iz tri dijela, str. 241-289), pri tome se posebno fokusirajući na vrijeme ratnih dešavanja. Prihvatanje građanskog, a ne nacionalnog principa dodatno je osnaženo Platformom Predsjedništva BiH u ratnim uslovima kao okviru za okupljanje svih patriotskih snaga. Alija Izetbegović nastojao je zadržati multinacionalni karakter vlasti, pri tome nastojeći pokazati multinacionalni karakter države i ojačati pregovaračke pozicije. Međutim, prihvatanjem pregovora s Radovanom Karadžićem i Matom Bo-banom kao istinskim predstavnicima Srba i Hrvata, Izetbegović je sve više prihvatao princip o tri nacije kao sastavnicama Bosne i Hercegovine. Duh platforme gotovo je u potpunosti napušten i poražen tokom rata. U ratu se odigravao i prijelaz sa konfesionalnog na teritorijalizirani nacionalizam u okviru svih bosanskohercegovačkih naroda, što je [...] ključni događaj u kolektivnom samopoimanju svih naroda i tačka pod čijim se odrazima odvijaju svi naredni događaji u Bosni i Hercegovini. Takav princip etničke podjele zemlje privremeno je prihvaćen i kod Bošnjaka na Drugom bošnjačkom saboru u septembru 1993. godine. Autor to smatra velikom povijesnom greškom SDA i Bošnjaka, mada je pitanje koliko je takvu odluku uvjetovalo realno ratno stanje i trenutne vojne pozicije, posebno 1993, koja se smatra najtežom ratnom godinom za Armiju RBiH. Na kraju, Dejtonski mirovni sporazum u potpunosti je prihvatio troet-ničku matricu unutar Bosne i Hercegovine, što se, bez skoro ikakvih izmjena, zadržalo sve do danas. Povremeno reaktualiziranje izgradnje bošnjačke nacionalne države, bez objašnjenja kako to izvesti, aktuelno je nakon rata, posebno kroz pojedine istupe reisul-uleme Mustafe ef. Cerića.


Osnovna karakteristika identiteta jeste da se on kod pojedinca, ali i grupe, izgrađuje. U tom smislu postoji nekoliko nosilaca koji učestvuju u izgradnji i konceptuali-zaciji tog identiteta i kod samih Bošnjaka (Konceptualizacija identiteta: očekivanja i nosioci, str. 289-375). U tom kontekstu autor razmatra upotrebu historije i historijskog materijala za konstruisanje savreme-nog bošnjačkog identiteta. I kod Bošnjaka je, kako je to svojevremeno zapisao Eric Hobsbawm, historija poslužila za kreiranje nacionalne ideologije baš kao što su makovi sirovina za heroinsku ovisnost. Pri tome je historiografija kao nauka često bila u potpunosti stavljena u službu trenutnih političkih potreba. Iako postjugoslavensku historiografiju u Bosni i Hercegovini sagledava kritički, Filandra ni sam ne odolijeva nacionalizovanju nauke kada konstatuje da [...] iz pera bošnjačkih autora do najnovijeg vremena nemamo istaknutijih radova o tom periodu (srednjem vijeku, op. N. N.) a posebno ih nemamo o Crkvi bosanskoj i karakteru srednjovjekovnog bosanskog društva. Time autor prihvata i u nauku uvodi etno-nacionalnu matricu koju na dosta mjesta u knjizi kritikuje. U istom smjeru korištena je i tradicija koja je politizovana i nacionali-zovana sukladno savremenim potrebama. Najkarakterističnija je nacionalizacija islama, koji postaje [...] instrumentom za zado-bijanje nacionalne svijesti. I ne samo nacionalne, islam i tradicija Bošnjaka koriste se i za ostvarivanje svakodnevnih političkih ciljeva od strane dijela bošnjačke političke elite. U procesu identitetske prekompozi-cije dolazi i do korištenja novih simbola za izražavanje identiteta od strane Bošnjaka. Osnovna odlika novih simbola jeste kombinacija vjerskih i nacionalnih, odnosno polumjeseca i ljiljana. Nova bošnjačka elita već od početka 1990-ih uglavnom je nekomunistička (za razliku od drugih zemalja u okruženju), a dobrim dijelom i antikomunistička, što je umnogome utjecalo na kreiranje bošnjačkog identiteta.

Jezik je jedan od osnovnih elemenata (nacionalnog) identiteta (Bosanski jezik između zaborava i obnove, str. 375-392). Već na popisu stanovništva 1991. najveći broj stanovnika Bosne i Hercegovine izjasnio se da govori bosanskim jezikom. U ratnim i postratnim prilikama dolazi do pune standardizacije tog jezika (pravopis, gramatika i rječnik). Ipak, osnovno sporenje vezano je uz ime jezika, ali i uz činjenicu da li je to nacionalni jezik Bošnjaka, ili je, kako mu se često prebacuje, pokušaj nametanja jedinstvenog jezika za sve stanovnike Bosne i Hercegovine.
Od početka 1990-ih dolazi do jačanja uloge islama u bošnjačkom društvu, pri čemu je posebno značajna pojava novih vjerskih centara koji nisu bili pod pokroviteljstvom Islamske zajednice, nego su joj često bili konkurenti, pri čemu se, prije svega, misli na vehabijski pokret (Islamizacija društva? str. 393-436). Pluralizacija islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini u postjugoslavenskom periodu za mnoge je izazov, a i danas se traže modeli kako na taj izazov odgovoriti. Autor smatra svako svođenje bošnjačkog identiteta isključivo na vjersku komponentu štetnim i autoredukci-onističkim. U kontekstu islamizacije društva jedno od pitanja koje izaziva najviše kontroverzi jeste pitanja vjeronauke u školama, njenog položaja, značaja i karaktera.


Jedan od oblika integriranja društva u komunističkom sistemu bili su i nacionalno mješoviti brakovi (Oblici integriranja društva, str. 437-452). U novim okolnostima takvi brakovi su, prema autoru, izgubili svoju ideološku ulogu, a nestajanje države iza promovisanja takvih brakova posmatra se kao nemogućnost njihove dalje integracijske uloge. Ideja bosanske (nad)nacije, kao političke, a ne etničke nacije, mogla bi odigrati integracijsku ulogu. Međutim, takvu jednu ideju trebala bi podržati i kreirati država, što je u slučaju Bosne i Hercegovine malo vjerovatno s obzirom da sadašnji Ustav Bosne i Hercegovine, temeljen na Dejtonskom sporazumu, promovira troet-ničku matricu.
Na kraju (Umjesto zaključka, str. 453-456), autor smatra da Izgradnja nacije nije niti može biti revolucionaran čin, nego je dugotrajan proces, tako da ni posljednji rat nije mogao „iskovati“ bošnjačku naciju. Pa ipak, rat je do maksimalnih granica ubrzao taj proces koji je već tekao.


U osnovi, pristup Šaćira Filandre u ovoj knjizi je politološki. To se, prije svega, ogleda u činjenici da autor nije vršio arhivska istraživanja. Knjiga se uglavnom temelji na analizi objavljivanih knjiga, radova i novinskih tekstova. U onim slučajevima kada se autor poziva na zvanične dokumente, oni se uglavnom ne nalaze u arhivu i nisu dostupni široj javnosti (nalaze se u arhivi autora). Važno je, zbog provjere, ali i mogućnosti za drugačije interpretacije, da ovi dokumenti budu kopirani i pohranjeni u neki od arhiva, te tako budu dostupni budućim istraživačima.

Druga bitna karakteristika ovog djela jeste da autor često na osnovu manjeg broja argumenata izvodi dosta široke zaključke. Kada nema dovoljno argumenata, autor nastoji interpretacijom postojećih konstruisati određeni zaključak. Tako npr., autor smatra da je SDA [...] sve određivala i provodila kada je u pitanju Bošnjački sabor iz 1993. godine. Međutim, i sam autor konstatuje da je prijedlog Ženevskog mirovnog sporazuma, kakav je izložio Alija Izetbegović, faktički odbijen na Bošnjačkom saboru većinom glasova. Prema autoru, jedna od najznačajnijih promjena u identitetu Bošnjaka jeste njihovo određivanje zemljom, njihovo definisanje kroz državu, a ne religiju. Taj prijelaz, prema autoru, dešava se u vrijeme prelaska [...] s Jugoslavije na Bosnu, tj. 1990-ih. U ovom slučaju potpuno se zanemaruje dugotrajno i uporno građenje bosanskohercego-vačkog republičkog (ali ne i nacionalnog) identiteta od 1960-ih, pri čemu je Bosna i Hercegovina shvatana kao njihova primarna država.


Jedan značajan faktor kreiranja nacionalnog identiteta (prema Benedictu Andersonu čak presudan) jeste štampa. Nerazmatranje i kritičko nesagledavanje djelovanja štampe (posebno Avaza, Ljiljana, Preporoda itd.) predstavlja nedostatak ove studije. Iako svoje zaključke autor gradi na tekstovima objavljivanim u ovim časopisima, izostaje bilo kakva ocjena kako i koliko su oni utjecali na kreiranje savreme-nog bošnjačkog identiteta. Također, autor se ne upušta u objašnjenje fenomena žala za nepostojanjem nacionalnih institucija u komunističkom periodu i njihovim masovnim osnivanjem i potpunom margi-nalnošću u postjugoslavenskom periodu, pri čemu je Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti samo posljednja u nizu. Iako je knjiga tehnički dobro uređena i opremljena imenskim registrom, nedostatak koji se primjećuje jeste nepostojanje uobičajenog popisa korištenih izvora i literature na kraju knjige.


Kako je u recenziji knjige Šaćira Filandre istakao Esad Zgodić, vrijednost ove knjige ogleda se u njenom kritičkom pristupanju identitetu Bošnjaka. Apsolutna viktimiza-cija Bošnjaka praćena matricom [...] Mi (žrtve) smo nevini, uvijek smo u pravu, istina i pravda su na našoj strani. Mi smo Dobri, Vi ste Zli. To je uvijek bilo tako i uvijek će biti tako jer smo Mi bolji od Vas onemogućuje realno i kritičko sagledavanje njihove sadašnjosti i prošlosti. Kritičko sagledavanje uloge pojedinaca (npr. reisul-uleme Mu-stafe ef. Cerića i njegovih postratnih poziva na uspostavu bošnjačke nacionalne države; Alije Izetbegovića i kadrovske politike podobnih, a ne sposobnih, koju je on promovirao, a koja je i do danas ostala aktuel-na itd.) ali i institucija (Islamska zajednica, SDA itd.) koji su kod današnjih Bošnjaka uzdignuti u jednu metafizičku sferu koja je izvan mogućnosti kritičkog sagledavanja, čini nam se izuzetno značajnim. Bavljenje pitanjima koje većina stanovnika Bosne i Hercegovine i danas živi sigurno je poziv i čitateljima koji se ne bave naukom da posvete vrijeme iščitavanju ove knjige. Za nauku, knjiga je važna jer otvara niz pitanja koja do sada nisu razmatrana, te šalje poziv na dodatne napore kako bi ona bila u potpunosti sagledana, objašnjena i interpretirana 


Nedžad Novalić

Šaćir Filandra: Bošnjaci nakon socijalizma – O bošnjačkom identitetu u postjugoslovenskom dobu, BZK “Preporod“, Sarajevo, Synopsis, Zagreb, 2012.

Knjiga Šaćira Filandre “Boš­nj­aci nakon socijalizma“ predstavlja nesvakidašnju znanstveno-teorijsku analizu glavnih tokova boš­njač­ke nacionalne emancipacije u vremenu burnih promjena ideološko-političkog ali i geopolitičkog am­­bijenta, povijesne drame koja je okončana krvavim raspadom bivše Jugoslavije. Kažem nesvakidaš­nju, s obzirom da je logika teksta vidljivo prilagođena savremenom je­ziku komunikacije, ali bez au­to­ro­ve namjere da se svidi bilo kome, “populističkim ili, pak, vlastodržačkim mentalitetima“, kako to sjajno primjećuje Esad Zgodić, jedan od recenzenata. Filandra se operdijelio za jednostavniju opciju, ne degradirajući pri tome standarde znanstveno-teorijskog pristupa dr­uš­tvenim pojavama i fenomenima.

Tematski gledajući, ovo štivo je analitička valorizacija bošnjačkih praktično-političkih refleksija od­no­sno odgovora povijesnim izazovima, svojevrsna analiza nedoumica i zabluda sa kojima su se suočavali kao narod, kako na individa­u­a­lnom i kolektivnom, tako i na in­s­t­itucionalnom planu. Koristeći bro­jne tekstove napisane o aktuelnim pitanjima, koja je okvalificirao releventnim za jedno ovakvo istraživanje, Filandra je sintetizirao jedan splet pogleda na bitna pitanja bošnjačke nacionalne emancipacije iz različitih perspektiva, od znanstvenog do novinarskog diskursa, ostavljajući pri tome prostora za iznošenje vlastitih pogleda i opservacija o svakom problemu ko­jeg je spomenuto razdoblje iznjedrilo kao povijesni faktor.

Na tragu naprijed rečenog, još jedan aspekt Filandrine knjige zaslužuje posebno isticanje. Na­ime, ovaj rukopis, što autor, naravno, ne krije nego, naprotiv, razložno naglašava, predstavlja i lično svjedočanstvo o presudnim događanjima koji su u jednom bremenitom vremenu artikulirali najvažnija praktično-politička pitanja Bošnjaka, vremenu u kome je ve­oma često upravo od jasnoće političkih stavova i odlučnosti umnogome zavisio sam tok zbivanja, kao i statusna pozicija naroda, od političko-kulturne do fizičke. Na različite načine, posebnno karakterom vlastitog angažmana, na određena zbivanja Filandra je nužno stavljao i vlastite pečate, primarno u pogledu imanentnog razumijevanja, ali i ličnog uticaja na određene tokove i zbivanja, s ob­zirom da je u tom vremenu oba­v­ljao određene odgovorne funkcije, koje neizostavno podrazumijevaju društveno-politički angažman.
Ne slučajno, Filandra ovu knjigu počinje analizom događanja u Islamskoj zajednici, u kontekstu sveukupnih društvenih potresa odnosno raspada bivše Jugoslavije. S jedne strane, Islamska zajednica je suštinski u periodu socijalizma bila jedina institucija koja je, u neku ruku, ne samo vjerski nego i nacionalno predstavljala Bošnjake. Druge institucije, bez obzira na njihov karakter, naprosto nisu postojale, zbog čega je sagledavanje zbivanja u ovoj instituciji bilo jako važ­no sa stanovišta razumijevanja povijesno-političkih zbivanja, posebno reperkusija dramatičnih zbivanja na području bivše Jugoslavije, Bosne i Hercegovine posebno. Istina, to “predstavljanje“ bilo je lišeno transparentnog legitimiteta, s ob­zirom na “problematično“ nacionalno ime, koje je istovremeno označavalo i vjersko ime.

S druge strane, navedenom tre­ba dodati i činjenicu da je sam status vjerskih institucija u socijalističkom režimu bio marginaliziran u svakom pogledu. Njihova pozicija u društvu koje je promoviralo ateizam kao “pogled na svijet“ je sa stanovišta društvenog, da ne ka­žemo političkog uticaja, nadilazila uobičajeni standard izoliranosti karakterističan za savremeno na­čelo funkcioniranja društva u ko­me su vjerske institucije odvojene od države.
Upravo zato ova knjiga jeste do­datno zanimljiva, s obzirom da će većini čitalaca otkriti masu nepoznatih detalja koji su obilježili djelovanje Islamske zajednice BiH u ovom periodu, karakterističnom po unutrašnjim sukobima i previranjima, koja su se najsnažnije eksponirala u tzv. “pokretu ima­ma“, što je epizoda o kojoj se u široj javnosti nedovoljno znalo. U nedostatku adekvatnih informacija, slika o ovim događajima se i kod onih koji su ih na neki način pratili, bila je najčešće pogrešna, s obzirom da su čak i šture informacije koje su išle prema javnosti u pravilu prolazile “partijske filtere“, zbog čega je “pokret imama“ javnosti predstavljan isključivo kao borba hodža za viša materijalna primanja.

Filandrina knjiga u tom smislu otkriva ne samo karakter unutrašnjih sukobljavanja u Islamskoj zajednici, koji su uključivali i borbu za bolji materijalni položaj u okviru riješavanja statusnih pozicija zaposlenika u Islamskoj zajednici, ali doktrinarna razilaženja. Priroda navedenih sukoba oko statusnih pitanja kasnije će se reflektirati na prirodu događanja i neslaganja oko legaliteta obnoviteljskog Sabora IZ i izbora reis-uleme, dok će doktrinarna sporenja koja su ranije bila isključivo predmetom intelektualnih razgovora i konfrontacija, prerasti u dijalog na otvorenoj sceni, prvenstveno uzrokovan klasičnom eksplozijom različitih pristupa u prakticiranju vjere (Vehabizam i drugi pokreti).

Javna demonstracija mezhebskih razlika sam problem će učiniti medijski ali i znanstveno zanimljivim. Uprkos bosanskohercegovačkoj religijskoj šarolikosti u višestoljetnom kontinuitetu, pojava ve­ha­bizma nije doživljavana kao problem koji bi kao doktrinarna specifičnost ostao unutar intelektualnih rasprava, nego je zbog niza razloga, posebno ekscentričnosti sljed­be­nika, postao višestruko zanimljiv. Uvažavajući činjenicu da je vehabizam predmet zanimanja raznorodnih profesija i orjentacija, od službi sigurnosti do intelektualnih krugova, autor ovom pitanju posvećuje značajnu pažnju.

Pitanje nacionalnog imena se, također, s razlogom, našlo u sa­mom vrhu autorovog zanimanja, s obzirom da je bošnjački narod bio lišen autentičnog nacionalnog imena (Bošnjak), što je bitno uticalo i na samo zauzimanje stavova spram ovog pitanja. U najkritičnijim trenucima za Bošnjake i BiH ovo pitanje je, također, aktualizirano na način otvorenih konfrontacija. S obzirom da je riječ o jednom od najvažnijih pitanja za jedan narod uopće, Filandra je ovom problemu, analizirajući ga u svjetlu burnih konfrontacija, koje su na političkom planu rezultirale raskolom između dvije stranke (SDA i MBO) u samo predvečerje agresije na BIH, ali i dvije ključne figure, Alije Izetbegovića i Adila Zulfikarpašića, koji su vlastitim sudbinama simbolizirali bošnjačko političko i kulturno-povijesno uspravljanje. Autor, naravno, ne zaobilazi ni kasnije smirivanje rasprava u kontekstu uloge koji je odigrao Bošnjački sabor, u konačnom definiranju ovog pitanja.

Filandra, naravno, ovo pitanje ne ograničava na političke nesuglasice u BiH, nego ga tretira na širem prostoru, odnosno teritorijama gdje su Bošnjaci činili odnosno čine značajan udio u stanovništvu (Crna Gora i Kosovo). Naravno, on ne propušta čitaocima ponuditi i genezu sukobljavanja oko nacionalnog ime­na, koja su značajnoj mjeri uticala na politička razilaženja pa čak i podjele unutar Bošnjaka. Ta pitanja Filandra, opet, razmatra u kontekstu političkih sukoba u kojima “teritorijalizacija nacionaliteta“ u po­litici susjeda figurira kao svojevrsna trajna kategorija spram bosanskohercegovačke teritorijalne cjelovitosti odnosno državno-pravnog subjektiviteta i identiteta, koji se u kontinuitetu osporava uprkos višestoljetnom trajanju.

Naravno tu je i neizostavno pi­tanje nominacije jezika, kao važne konstante nacionalne identifikacije, čemu Filandra, također, posvećuje pažnju. Pored toga autor se bavi i pitanjima nacionalnih i državnih simbola, analizirajući njihovo historijsko utemeljenje, kao i naglo zadobijene razloge za reafirmaciju u smislu njihove praktične primjene. Tu su, naravno, i druga pitanja koja imaju svoje društvene reference, a koja su značajna sa stanovišta političke i kulturne odnosno na­cionalne emancipacije i afirmacije Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, u kontekstu društveno-integracionih procesa, poput fenomena mještovitih brakova, bosanske nacije itd.
Rezimirajući naprijed rečeno s pravom se može reći da će knjiga “Bošnjaci nakon socijalizma“ zasigurno naći put do čitaoca. Zato ne treba da začuđuje opservacija Enesa Karića, koji je je zapisao da će ova knjiga u određenom smislu “samu sebe preporučiti velikom broju čitatelja“. Ono što, međutim, treba posebno istaći jeste činjenica da će ova knjiga za sve buduće is­tra­živače kritičnog razdoblja kroz koji su prolazili Boš­njaci ali i država BiH, biti nezaobilazno štivo. Obi­lje građe je čini svojevrsnim hi­potetičkim rasadnikom za aspektiranja problema, koji će tražiti zasebna istraživanja, čiju će potrebu producirati vrijeme u kome živimo, s obzirom da se Bošnjaci kao narod, ali i BiH kao država, nalaze u procesu traženja novih društvenih i političkih rješenja, u kontekstu savremenih demokratskih gibanja u Evropi.

 WWW.BEHAR.HR

Preporod

BRAK I PORODICA

RADIO BIR

ZEKAT

Edukacija

edukacija-o-islamu-baner